PIŠE: OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ

Građani trećeg reda - ljudi koji ne postoje

Bionic
Reading

Ako postoje građani drugog i trećeg reda, po toj bi logici valjda trebali postojati i građani prvog reda. Njihova je perspektiva čista, uglavnom ne vide ili ne žele vidjeti što se događa iza njih, ne okreću se prema stražnjim redovima dok iz istih ne doleti nešto put njihovih glava

Ponekad, ne često, kada na televiziji vidim scenu poput one s automobilima punim očajnika, emigranata koji se zalijeću kroz rampe državnih granice, jer tu se radi o pitanju života ili neživota koji je katkad teži od smrti, sjetim se gospođe Selene iz Senegala koju sam srela na drugoj obali Atlantika, onoj na kojoj valovi umjesto žutog pijeska iz pustinje oplakuju poput ugljena crni žal vulkanskih otoka.

Kad sam prije nekoliko godina prvi put došla na kanarski otok Tenerife, bilo je to igrom slučaja, radilo se o nekoj anketi jedne od onih hrvatskih turističkih agencija koje izniknu i za nekoliko tjedana nestanu, nagradnoj igri u kojoj dobitak znači smještaj u jednom od bezbrojnih turističkih apartmana, čudima poludjele arhitekture. Caka je bila u tome da ti, kad dođeš na Tenerife, mladi menadžer iz Pančeva pokuša prodati jedan od tih apartmana, u čemu je bio prilično uporan, iako smo ga na sve načine uvjeravali da smo jedva skupili za avionsku kartu i hranu.

Letjeli smo relativno dugo, s presjedanjima, čekanjem u onom slabo protočnom non-EU citizens redu, uz odgovaranje na uobičajena pitanja: 'Ne, ne namjeravam tražiti posao, putujem turistički', ili: 'Ne, nisam iz Ukrajine i nisam radila tamo, ta viza u pasošu mi je trebala za književni festival u Lavovu.'

Kad smo prešli 'šengensku granicu', nitko nas više ništa nije pitao, bazali smo slobodni aseptičnim hodnicima i nestalo je one poznate aerodromske napetosti, kao da će te svaki tren netko pretresti ili tražiti isprave, kartu… Volimo putovati, ali gdje god da smo išli, ista nelagoda od granice, kao i isti pouzdan osjećaj da je nemala ušteđevina koju nosimo na putovanje u dalekom svijetu jedva dovoljna da se nekako skrpiš do povratka doma. Zapravo, nije nam to nikad pretjerano smetalo, nije nam to bio razlog da ostanemo kod kuće.

Doduše, moj suputnik je primijetio da smo 'mi iz siromašnijih zemalja kao neki građani drugog reda' i kad putujemo svijetom, ali odavno sam odlučila uživati u svojoj potrošnoj i tijesnoj koži, bez obzira na zadane okolnosti, a pogotovo na sjebani geografski faktor. Biti građanin drugog reda nešto je što smo osjetili i kod kuće, pa se oko takvih stvari pretjerano ne uzbuđujem. Dok god je kilometarski oceanski žal na Playa da las Americas dostupan svima na ovom otoku, pa i meni, dok god nema rampi i ograda, mogu se osjećati kao predsjednica svijeta.

Tako sam mislila barem dok na toj plaži nisam upoznala Selenu iz Senegala.

Žene s Playa de las Americas

Sjedila je i brbljala na klupici s još nekim mladim ženama, tamnima kao pijesak Kanara, u lijepoj odjeći žarkih boja, ženama iz Senegala, ponajviše iz Senegala, ali i Mauritanije, Gambije, Gvineje-Bisau, koje jednom ili dva puta godišnje plove preko pola Oceana da bi ovdje Španjolkama, Njemicama, Britankama, pa evo i meni uplele u kosu šarene perlice na vrhovima bezbrojnih sitnih pletenica.

Sjedile su uz zidove i na klupama duž obale i zivkale turistkinje, a njihove frizerske usluge koje su se na početku pregovora penjale do dvjesto eura brzo bi spustile na dvadeset. Imale su posebnu, povoljnu tarifu za nas iz nikad-čule-zemalja. Smijale su se glasno i dovikivale međusobno na svojim jezicima kad bi pokraj njih potencijale mušterije prošle kao da ne postoje. Zapravo, u pravnom smislu, nisu postojale na ovom otoku, bile su tu ilegalno i svakih nekoliko mjeseci vraćale se kući u Senegal, Gambiju, Mauritaniju, Gvineju-Bisau, pa onda, nakon kraćeg perioda 'godišnjeg' u domovini ponovno natrag – na posao u turistički raj i pakao.

Ponekad, ne često, sjetim se te Senegalke Selene, recimo onda kada u novinama pročitam nešto poput otvorenog pisma 'Europa ili kaos' francuskog filozofa Bernarda-Henrija Levyja koje je objavljeno u europskim medijima, a potpisuju ga i Umberto Eco, György Konrad, Salman Rushdie, Claudio Magris, Julia Kristeva i drugi

'Europa se raspada', upozoravaju ovi intelektualci, 'od zapada na istok, od sjevera na jug. Populizmi i šovinizmi svih vrsta jačaju, ideologije omraze i izolacije, protiv kojih se Europa trebala boriti, ponovno su, na sramotan način, postale prihvatljive… Ili će Europa učiniti odlučan korak u pravcu političke integracije, utemeljene na zajedničkim vrijednostima, ili je prije ili kasnije čeka smrtonosna perspektiva potonuća u kaos.'
Europa će se razlomiti po svojim neprobojnim granicama, tamo će se rašiti i popucati ova ograničena, samoživa civilizacija, narcisoidno zanesena u svoje nacionalizme, koji se često očituju tek u mržnji prema drugima, slijepo, bezuvjetno zatreskana isključivo u profit.

Na stubište pothodnika, kamo smo se Selena i ja sklonile od sunca (a, pokazat će se, i od policije) da bi mi isplela pletenice, nakon nekog vremena iznenada je upao policajac mašući rukama i pendrekom, vičući na Selenu i prijeteći joj, a ispričavajući se meni u isti mah, objašnjavajući mi na španjolsko-engleskom kako ona ne bi trebala biti ovdje. Valjda zato što je ona tu da bi zaradila, a ja sam tu da bih potrošila. Izlazimo na blještavo sunce, policajac se gubi iza nekog plažnog objekta, nastavljamo na drugom mjestu.

Selena provodi šest mjeseci na ovoj dugoj plaži i s novcem zaređenim na pletenicama prehranjuje svoju obitelj: malu kćer, muža i majku. Muž povremeno radi što stigne, brine o kćeri. Senegal ima visoku stopu nezaposlenosti, preko četrdeset posto stanovništva je nezaposleno, ona ne može naći posao u Senegalu, a za muškarce ovdje na Tenerifima nema posla, oni ne mogu plesti pletenice, kaže. Priča mi to dok dovršava posao pod nekom tankom palmom koja je slab zaklon od sunca i svako malo psuje onog policajca. Nedostaje joj kći. Obitelji nedostaju svim ženama na Playa de las Americas, njihova djeca odrastaju bez njih, kao da su im majke pomorci koji plove na dalekom vulkanskom otoku, vješte pletilje vlasi.

Ponekad, sve rjeđe i rjeđe, sjetim se te moje poznanice Selene iz Senegala, valjda zato što i doma vidim građane trećeg reda, bez osiguranja, bez socijalne skrbi, bez posla, bez stana, bez države – ljude koji ne postoje.

Pomislim na Selenu u posebnim trenutcima kao danas, dok slušam o Senadi, ženi iz romskog naselja Poljica koja je danima uzalud tražila pomoć, s mrtvom bebom u trbuhu, i koju je spasila ljubav njenog muža Nazifa i tuđa, posuđena zdravstvena iskaznica. O njihovoj priči je, sad svi već znaju, oskarovac Danis Tanović snimio film u kojem muž i žena glume sebe, a Nazif, koji inače prehranjuje obitelj skupljajući staro željezo, za svoju je ulogu u Berlinu dobio i Srebrnog medvjeda. No doma, u Poljicima u Bosni i Hercegovini, za njih ili njima slične ljude sve je ostalo po starom.

Iako dijele srodne sudbine nepostojećih, Selena iz Senegala i Senada iz Poljica teško će se ikad sresti, između njih su nebrojene prepreke, one pripadaju ljudima za koje su rampe, granice i vrata ustanova zatvorene.

Perspektiva građanina prvog reda

Ako postoje građani drugog i trećeg reda, po toj bi logici valjda trebali postojati i građani prvog reda. Njihova je perspektiva čista, uglavnom ne vide ili ne žele vidjeti što se događa iza njih, ne okreću se prema stražnjim redovima dok iz istih ne doleti nešto put njihovih glava.

Oni koji se kunu u liberalni kapitalizam kažu, pojednostavljeno, otprilike, da u takvom sustavu uspijevaju oni najsposobniji, najbolji. Život nam kaže da najbolje 'uspijevaju' uglavnom debelokošci i prevaranti ili tek njihova djeca. Pokraj njih i nas postoje ljudi koji nikada nisu dobili šansu i dok god je to tako, živimo u trećerazrednom svijetu, u kojem je humanost tek rijetka gesta pojedinaca. Iako ovdje govorim o nekome očitim stvarima, one su toliko važe da ih treba ponavljati svakodnevno. Sve dok stvari protiv kojih bi se trebalo boriti prestanu biti prihvatljive.