Sociologija Hrvatske, u najkraćim crtama, izgleda ovako: dužni smo k'o Grčka. Državne obveznice su smeće; želimo da vlast ‘stvori’ nova, i održava postojeća radna mjesta (pogotovo u javnome sektoru), ali ne želimo mijenjati regulaciju plaća. Želimo blagodati civilizacije, primjerice struju, ali ne želimo ulagati u električne centrale. Želimo više novca od turizma, ali ne želimo više turista. Želimo nedirnutu prirodu, ali samo tako da nam ona ‘besplatno’ uruči svoja bogatstva. Želimo strani kapital, ali ne i strane ulagače. Želimo kredite, ali da ih ne moramo vraćati. Djece nemamo, ali strance ne želimo. (Strane radnike? – Njih pogotovo ne želimo!) I naposljetku, ali ne i najmanje važno, ne želimo prodavati obiteljsko srebro: bolje srebrna vilica na tavanu od novca na računu.

Nije potrebno biti veliki ekonomist - dovoljno je imati zdravi razum - da shvatimo kako je naša ‘sociologija’ neodrživa. I dok naš dug sve više raste, ‘naš narod’, glasače i ‘dobronamjerne’ građanske udruge takva efemerna proturječja ne zanimaju.

Kozarčevi ‘Mrtvi kapitali’

Spomenute ‘neodrživosti’ bile su u Hrvatskoj poznate već u 19. stoljeću. Naš literarni klasik, Josip Kozarac, objavio je 1889. primjerice Mrtve kapitale, danas obaveznu lektiru. Seljačko-malograđansku obitelj Matković (i Hrvatsku općenito) podijelile su dvije ideologije – ideologija zdravog, poduzetnog seljačkog rada i ideologija neupotrebljivoga gradskog znanja. Kozarčev roman završava sljedećim riječima: ‘Kada će prestati površno i plitko oranje naših ljudi po njivi znanosti? Oni oru tako plitko da tlo jedva rodi da prehrani orača. Kada će zaorati dublje da biljka nikne triput veća; kad će se zadubiti u znanost toliko da im ubrani plod ne bude dostatan samo za svagdanji kruh, nego da bude suviška od kojega će i drugi imati koristi?’

Imamo darovitost i plodnost zemlje, kaže Kozarac, ali ‘te naše dvije glavnice’ rade jedna protiv druge. Stagnacija naroda trajat će ‘sve dotle, dok dvije glavnice - čovjek i zemlja, darovitost i plodnost, ne upoznaju svoju vrijednost, dok ih iz nerada i pospanosti ne pokrene ona sila koja traži živih, a ne mrtvih kapitala...’

Dva (naoko) suprotna prijedloga Zakona

Poput Kozarčevog Luje, današnja ‘inteligencija’ o oživljavanju mrtvih kapitala ne misli, ili misli da treba ostati mrtav. I dok se Kozarac pouzdavao u zdrav seljački razum i rad, današnja je situacija po mnogočemu gora: danas njegove dvije glavnice rade zajedno – ali u suprotnome smjeru: tako da umrtve i ostatak potencijalnog kapitala. Premda štošta govori o tome da je sukob kulture znanja i kulture rada u Hrvatskoj još uvijek aktualan, te da je on zasigurno jedan od činitelja ‘umrtvljenja kapitala’, današnji sukob Kozarčevih ‘glavnica’ ima neznatno drukčiji oblik.

Današnji sukob ‘dviju glavnica’ i njihovih socijalnih nositelja jest ideološki sukob grupa koje žele konzervirati prirodu i društvo (odnosno između predstavnika vanparlamentarnih grupacija, nevladinih udruga, ekologa, Crkve, sindikata i drugih), i skupina koje žele riješiti trenutno akutne ekonomske probleme (odnosno najvećih parlamentarnih stranaka). Tako se barem na prvi pogled čini, čitamo li prijedloge dvaju zakona koje je Vlada RH nedavno pustila u saborsku proceduru: Zakona o zabrani prodaje poljoprivrednog zemljišta i Zakona o strateškim investicijama; relativno povoljne reakcije na njih iz parlamentarne opozicije i vrlo neartikulirane glasove iz ‘nevladinog sektora’.
Namjera je prijedloga dvaju zakona koje je Vlada RH nedavno pustila u saborsku proceduru da pokrene ‘val investicija’ i da oživi Kozarčeve mrtve kapitale. ‘Temeljni razlog zbog kojeg se predlaže donošenje ovoga Zakona proizlazi iz potrebe hitnog pokretanja investicijskog ciklusa u Republici Hrvatskoj kao glavnog pokretača rasta i razvoja hrvatskog gospodarstva’, glasi prva rečenica Prijedloga Zakona o strateškim investicijama.

Prijedlogu prvoga zakona, o zabrani prodaje poljoprivrednog zemljišta, nije se suprotstavio gotovo nitko, premda diskriminira – u prvome redu strance, odnosno naše buduće europske sugrađane. Prema tome prijedlogu zakona, Kozarčev radišni Lešić ne bi mogao preživjeti. Ostao bi najamničar što je i bio, ili bi postao nakupac kojemu država u svakome trenutku zemlju može i oduzeti.

Smisao drugog Zakona, o ‘strateškim investicijama’, naoko je posve suprotan prvome. Kako tvrde glasni kritičari, on bi ‘strancu’ trebao omogućiti da ‘imperijalno’ ovlada javnim dobrom. Ali spomenuti kritičari nemaju razloga za brigu. Jer prijedlozi tih zakona ne rješavaju, pa čak niti ne tematiziraju glavni problem – problem transfera vlasništva, ili kako se to popularno kod nas kaže – problem rasprodaje ‘obiteljskoga srebra’. Spomenuti zakoni neće polučiti rezultate kojima se predlagači nadaju. Ali zašto?

Treća ‘glavnica’: sposobnost pretvaranja imovine u kapital

Jednu od najbitnijih analiza siromaštva pred desetak godina ponudio je godine 1999. sjajan peruanski ekonomist Hernando de Soto, ekonomist kojeg su iste godine proglasili jednim od ‘vođa svijeta u 21. stoljeću’. U svojoj knjizi Tajna kapitala. Zašto je kapitalizam uspješan na Zapadu, a neuspješan u svim ostalim dijelovima svijeta, de Soto kaže: unatoč tome što ‘gradovi trećeg svijeta i bivših komunističkih zemalja vrve poduzetnicima... glavna prepreka koja ostatak svijeta (tj. ne-Zapadni svijet) sprječava da iskoristi prednosti kapitalizma, jest njegova nesposobnost da proizvede kapital’.

Što to točno znači? ‘Većina siromašnih’, nastavlja de Soto, ‘već posjeduje sredstva potrebna za uspjeh. Siromašni štede čak i u najsiromašnijim zemljama. U Egiptu je bogatstvo koje su siromašni nakupili pedeset pet puta veća od izravnih inozemnih ulaganja ikada zabilježenih u toj zemlji. Na Haitiju siromašni raspolažu sredstvima 550 puta većim od svih inozemnih ulaganja od stjecanja neovisnosti do danas. Kada bi SAD odlučile povećati svoju pomoć stranim zemljama (na razinu 0,7% BDP-a) tada bi toj najbogatijoj zemlji svijeta bilo potrebno preko 150 godina da siromašnim zemljama isplate sredstva jednaka imovini koja one već posjeduju.’ Kako je to moguće? De Sotov je glavni odgovor: Većina zemalja i ljudi ‘imovinu čuva u pogrešnim oblicima: u vidu kuća izgrađenih na zemljištu s nejasnim pravom vlasništva, nezdruženih poduzeća s nedefiniranom odgovornošću, u obliku industrija smještenih izvan vidokruga financijera i ulagača’, udruživanjem u partnerstva koja je teško ili nemoguće pravedno razvrgnuti. Siromašne zemlje, ukratko, svoj poduzetnički entuzijazam oblikuju neovisno o pravnim posljedicama; građani u njima zaobilaze zakone (glavni oblik ‘reprezentacije’) jer im zakon samo šteti, ili ne omogućuje da svojim vlasništvom raspolažu kako god žele.

‘Ljudi marljivo grade kuće, ali često ne stječu pravo vlasništva, oni siju i žanju, ali ne stječu potvrdu o vlasništvu zemlje; imaju poduzeća ali ne i status trgovačkih društava.’ Ukratko: njihova je imovina - mrtvi kapital. Marksističkim rječnikom rečeno, siromašni ljudi imaju imovinu ‘kao upotrebnu vrijednost’, ali ne i kao ‘razmjensku’. Ona vrijedi za njih, trenutne korisnike, ali ne može se unovčiti, pretvoriti u dionice, derivative, i njome potencijalni kupac ne može automatski raspolagati. Imate male katastarske čestice, i na tome bi zemljištu netko zasigurno htio napraviti vikendicu? E ne može! Nitko je ne želi kupiti jer vam je rođak iz Amerike, vlasnik susjedne čestice, umro, i nitko ne zna gdje je. (A ako ga trebate naći, smanjuje se vrijednost vaše čestice.) Želite li razdružiti partnerstvo u firmi? Sudski proces traje godinama, s neizvjesnim ishodom.

U istome paketu pretvorbe iz imovine u vlasništvo, dakle nalaze se i sve prepreke na putu do zakonitosti. One su vlasnički i imovinski teret. ‘U Limi je za dobivanje svih potvrda za poslovanje u skladu sa zakonom potrebno provoditi šest sati dnevno – 289 dana. Za dobivanje građevinske dozvole bilo je potrebno šest godina i jedanaest mjeseci uz 207 administrativnih koraka u 52 državna ureda. Za dobivanje prava vlasništva na zemljište bilo je potrebno 728 koraka... Na Filipinima, ako je netko sagradio kuću u naselju koje se nalazi na državnom zemljištu, da bi je na zakonit način kupio, on mora osnovati udrugu sa susjedima, da bi ispunio uvjete za državni program financiranja stambene izgradnje. Čitav postupak uključuje 168 koraka i 53 javne i privatne ustanove, a sve to može potrajati od 13 do 25 godina.’ Najvažniji i najupečatljiviji dio de Sotoove knjige posvećen je opisima sličnih barijera iz raznih krajeva svijeta. Ti su opisi dokumentacija o tome kako je proizvod tih socijalnih prepreka pretvorbi imovine i rada u kapital (pretvorbe mrtvih kapitala u onaj živi) ustvari pravi uzrok siromaštva tih naroda. Broj koraka koje je potrebno izvršiti kako bismo legalno poslovali obrnuto je proporcionalan pretvaranju imovine ili rada u kapital. Svi ti tereti prije i tijekom poslovanja bitno smanjuju cijenu Kozarčevih ‘glavnica’.

Zvuči poznato, zar ne? I dok su se gotovo sve latinsko-američke zemlje, i brojne druge, kao Ruanda, Armenija, Katar, Kazahstan, Bjelorusija, u međuvremenu otrijeznile (pod utjecajem knjiga poput spomenute de Sotove), te su se sada na rang-listama zemalja za ulaganja bitno bolje plasirale od Hrvatske (na neslavnom 85. mjestu), u Hrvatskoj se sudeći po glasnim zahtjevima javnosti krećemo suprotnim smjerom – prema začelju.

Za oživljavanje kapitala potrebna je dakle sinergija Kozarčevih glavnica, ili točnije, potreban je treći i najbitniji sastojak: mogućnost pretvorbe imovine u kapital i znanje kako se to radi.

Tri dobre namjere – bez stvarnoga učinka

Taj dio priče naš bi zakonodavac rado riješio. On možda želi preokrenuti sve izraženiji kritični trend naše javnosti prema ‘špekulativnom’ kapitalu i svakome strancu s novcem. Spomenuti zakoni smišljeni su, doduše, da smanje broj administrativnih postupaka potrebnih za poslovanje, a navodno bi i lokalne moćnike trebali lišiti dodatnog izvora ‘mutnog’ kapitala (čitaj: uloge mita i korupcije). Dvije plemenite namjere.

Ali kao što Vi, čitatelju, vjerojatno ne biste kupili kuću ili automobil bez dokaza prodavačeva vlasništva, čak i kada biste ih mogli na svoje ime uknjižiti u jednome danu, tako niti naš veliki ‘strateški investitor’ svoj kapital neće pretjerano revno ulagati u pothvate koje jednoga dana, kada fluidne tržišne prilike to budu zahtijevale, neće moći prodati. A neće ih moći prodati, baš kao ni naši dosadašnji ‘strateški investitori’, jer će njihov kupac i potencijalni vlasnik, bez dokaza o vlasništvu, s pravim vlasnikom tj. državom, morati odigrati posve novu, a to znači i vrlo neizvjesnu, dugotrajnu i skupu partiju šaha. Odnosno baš kao kada biste vi pri prodaji svoje nekretnine dopuštenje morali tražiti od onoga koji vam ju je prodao. Ukratko, kako se u tekstu Zakona nigdje ne spominje riječ ‘vlasništvo’ ili ‘prodaja’, kritike raznih udruga o prodaji ‘obiteljskoga srebra’ čiste su budalaštine.

Kada bismo sudili isključivo na temelju dobrih namjera, naime da privučemo investitore, te pokrenemo ‘održivi razvoj’ i novi proizvodni ciklus, Zakonu o strateškim investicijama ne bismo mogli zamjeriti. Namjera je isto tako plemenita ako je zakonodavac želio priviknuti javno mnijenje na ideju da ćemo jednoga dana - vrlo brzo – morati početi prodavati naše ‘obiteljsko srebro’ kako bismo preživjeli.
Ali vjera da će predloženi Zakon postići željeni učinak, odnosno da će strateški investitori pohrliti s investiranjem u koncesije na šume, polja, jezera i pomorsko dobro, te da će na njima spremno graditi bez dokaza o vlasništvu, čista je iluzija. Za to ćemo morati pripremiti drugi, mnogo opakiji čin, u kojem ćemo stvarno morati odlučiti koliko nam vrijedi naše ‘obiteljsko srebro’. Odnosno što cijenimo više: bijedu ili pravo vlasništva. Za to je već sada razmjerno kasno. Jer ćemo već sutra naše ‘srebro’ morati stvarno prodavati još jeftinije – radi pukog preživljavanja.