Komentatori SKALPEL MILOŠA VASIĆA

Drugi odlazak Borisa Tadića

Tadiću sada, kad mu 'mladoturci' okreću leđa, preostaje da se poput kralja Milana Obrenovića nagodi i iscjenka, pa kako mu bude. Problem je, međutim, u tome što političari teško shvaćaju kada je vrijeme za povlačenje

Izborna skupština Demokratske stranke odložena je iznenada za dva tjedna – sa 10. na 25. studenog. Odložena je zato što će toliko još trebati Borisu Tadiću da se iscjenka oko modaliteta i uvjeta svojega odstupanja iz predsjedničke utrke u stranci. Točnije, da od svojih Mladoturaka, Dragana Đilasa i Bojana Pajtića koji mu dahću u ovratnik, istjera odgovarajuće ustupke u zamjenu za abdikaciju. Obećao je, doduše, očitovati se 4. studenoga o svojoj odluci, ali se to čini taktičkom gestom.

Sve to neodoljivo podsjeća na kralja Srbije Milana Obrenovića, ženskara, kockara, hedonista i samodršca s kraja 19. stoljeća. I taj je dva puta napuštao prijestolje i pritom se žestoko cjenkao oko vlastite apanaže (to se tada zvalo 'civilna lista'); plaćali su mu – samo da sjedi u Monte Carlu, Biarritzu i Karlsbadu i da se u stvari srbijanske ne miješa. Umro je u svojoj 47. godini u Beču – na veliko olakšanje srbijanske političke klase; bilo im je još lakše kada je ispalo da čak ni dugove za sobom nije ostavio, za divno čudo.

Boris Tadić, i sam hedonist, da ne kažemo ništa više, sprema se sada abdicirati drugi put; prvi put bilo je kada je 'skratio mandat' u svibnju i zatim izgubio prijevremene predsjedničke izbore. Da nije, a lijepo su mu razumni ljudi govorili da se ne kocka, bio bi predsjednik republike barem do veljače 2013, što bi uvelike promijenilo trenutačnu političku scenu Srbije i oslabilo vladajuću koaliciju koja se sada razmahala i ne zna za dosta. Demokratska stranka onda je upala u političku paralizu, umjesto da reagira odmah i 'povuče konzekvence' iz trostrukog poraza i poniženja: izgubili su opće i predsjedničke izbore, a zatim Tadića nisu uspjeli postaviti za premijera, što je valjda trebala biti utješna nagrada.

220602,216959,212081,209780

O trenutnoj situaciji Tadić kaže: 'Dogovor je pao, još samo i mi da padnemo'
Stranka od općeg značaja


Naravno da je u Demokratskoj stranci došlo do potmulih tektonskih gibanja i do sve vidljivijeg nezadovoljstva. Ove jeseni unutarnja oporba u stranci očitovala se i javno, na način dramatičan: traži se izborna skupština i – ukratko – Tadićev odlazak. Pritom su se potezale krupne riječi: da je Demokratska stranka 'institucija od nacionalnog značaja'; da od nje ovisi budućnost; da se iz tih razloga s njenom sudbinom nije šaliti; itd. Tolika buka oko toga tko će biti predsjednik Demokratske stranke postala je skoro nepodnošljiva, pa je glavni urednik tjednika Vreme, Dragoljub Žarković u jučerašnjem broju predložio da predsjednika DS biraju svi birači u Srbiji – kad je ta stranka već toliko važna.

Borisu Tadiću očito je jasno da su mu šanse za reizbor na čelo stranke slabe, inače se ne bi upustio u pregovore oko modaliteta i cijene svojega odustajanja od kandidature. Na svu sreću, apanaža neće biti problem stranke, jer Tadić ima predsjedničku mirovinu za koju se nadaju da će mu biti dovoljna, kao i prateće povlastice (osiguranje, ured, službeno vozilo). Sve i da mu to ne bude dovoljno, sva je prilika da će stranka pristati i na više – samo da ga se riješi, kad ga već ne može privoljeti da se povuče u Biarritz.

Kako doznajemo, Tadić ima i neke kadrovske uvjete za Đilasa i Pajtića: da u Glavnom odboru i Predsjedništvu stranke ostanu neki ljudi koji su mu ili važni – ili kojima se želi odužiti. To je prije svih Miodrag Miki Rakić, šef Tadićevog kabineta i bivši tajnik Savjeta za nacionalnu sigurnost, dakle prethodnik sada mnogo moćnijeg Aleksandra Vučića na tom poželjnom mjestu.

Unutarstranačko frakcijašenje krenulo je i na YouTubeu
Kraljevsko cjenkanje


Ova je druga abdikacija Borisa Tadića – ako se oko nje dogovori, što nije izvjesno! – donekle sumnjiva, kao i u slučaju kralja Milana Obrenovića: Boris bi da ode, ali i da ostane, kroz svoja povjerljiva lica u samome vrhu stranke, kao što je Milan stalno intervenirao u srbijanskoj politici kroz svojega sina Aleksandra Obrenovića, pa je to tako i završilo Majskim prevratom 1903., kada su on i njegova problematična supruga Draga Mašin iskasapljeni u vojnom udaru. Sada – slava Gospodinu! – tako dramatski ishodi nisu vjerojatni niti izgledni: ipak je riječ tek o jednoj političkoj stranci, koliko god se ona pravila strašno važnom i presudnom.

U ovim zanimljivim pregovorima, međutim, Tadić se izlaže stanovitim rizicima. Druga strana može izgubiti strpljenje i prozvati Tadićev blef: hajde se kandidiraj za predsjednika stranke, pa da vidimo kako ćeš proći. Odlaganje izborne skupštine stranke za dva tjedna otvara mogućnost i Tadiću i Mladoturcima da skupštinu bolje 'pripreme', kako su govorili drugovi komunisti. Možemo biti sigurni da upravo traju diskretne konzultacije, podmićivanja, obećavanja i njuškanja unutar aparata Demokratske stranke – pa tko bude bolji... Tadićeva kamarila već je pokazala da joj te delikatne discipline poput cjenjkanja, obećavanja itd. ne idu baš od ruke: izgubili su tri puta za kratko vrijeme upravo u tim disciplinama i eto ih sada tu gdje su. Đilas, Pajtić i njihove pristaše imaju prednost mladosti, izbornih rezultata i – zasićenja članstva Borisovim samodržavljem i sustavnim ignoriranjem razumnih ljudi koji su ga lijepo upozoravali. Nisu niti izazivači baš uvjereni u svoje prednosti, inače se ne bi cjenjkali oko te druge abdikacije. Oni kao da zaziru od cijepanja stranke i kao da bi više voljeli neko mirno rješenje i nagodbu; kao da su svjesni slabosti i lomljivosti stranke iscrpljene u porazima i nevještoj kontroli štete od njih.

Borisu Tadiću sada preostaje da se poput kralja Milana nagodi i iscjenka, pa kako mu bude. Problem je, međutim, u tome što političari teško shvaćaju da kada je vrijeme za povlačenje.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još