Komentatori KOMENTAR DAMIRA GRUBIŠE

EU kao nobelovac: smiješno, čudno, tužno?

Odluka Norveškog Nobelovog odbora da se Europskoj uniji dodijeli Nobelova nagrada za mir izazvala je mnoge kontroverze u svijetu, u rasponu od običnog čuđenja, preko negodovanja, podsmijeha pa sve do namjerne ravnodušnosti i odobravanja, čak i oduševljenja.

Zašto je ovogodišnja Nobelova nagrada za mir izazvala tako oprečne reakcije? Ovo je prvi put da je Nobelovu nagradu dobila jedna politička zajednica, bez obzira što je u pitanju nadnacionalna politička zajednica s mnogim obilježjima super-države. Nagradu su već počesto dobivale međunarodne organizacije, kao što je to bilo 2001. godine kada su nagradu podijelili Ujedinjeni narodi i njihov dotadašnji tajnik Kofi Annan. Da ne govorimo pak o specijaliziranim agencijama Ujedinjenih naroda, poput Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), koja je podijelila 2005. godine nagradu sa svojim dotadašnjim čelnikom, Mohamedom El Baradeiem, ili pak Ureda visokog predstavnika UN-a za izbjeglice, koji je dobio Nobelovu nagradu za mir 1954. i 1981. Konačno, nagradu su dobili i UNICEF – fond UN-a za djecu, 1965. A i mirovne snage Ujedinjenih naroda dobile su Nobelovu nagradu 1988. godine – svega nekoliko godina prije nego što se su na području bivše Jugoslavije osramotile ne spriječivši, primjerice, Srebrnički masakr ili opsadu Sarajeva, da bi na kraju srpski agresori ponizili plave kacige vezujući ih za mostove.

UN i masakr u Srebrenici


Laureati i jastrebovi

Noam Chomsky je već nekoliko puta ukazivao na besmislenost davanja Nobelove nagrade za mir međunarodnim organizacijama, u kojima inače sjede međunarodni diplomati koji su predobro plaćeni za svoj redoviti posao, koji se baš sastoji u pronalaženju mirnih rješenja za svjetske konflikte. Ali to je njihov posao, njihovo poslanje, za to su i plaćeni. Ista primjedba se može odnositi i na državnike, na državne poglavare ili ministre vanjskih poslova, nerijetko i generale koji su vodili ratove, a koji su se u jednom određenom trenutku, vidjevši da ratom ne mogu ostvariti pobjedu, pretvorili u mirotvorce. Pohvalno je što su uvidjeli da rat ne vodi rješenju svjetskih problema, no upitno je da li baš zaslužuju Nobelovu nagradu za mir. U tu kategoriju spadaju i mirovni posrednici i bivši državnici koji su izabrali mirni put umjesto oružja. Bivšem predsjedniku SAD Jimmyju Carteru vjerojatno nitko neće zamjeriti što je dobio Nobelovu nagradu za mir 2002. godine jer je on povezao ideju mira s borbom za ljudska prava u međunarodnim odnosima, što je ostavilo dubokog traga na vanjsku politiku demokratskih zemalja. Nitko neće zamjeriti ni što je američki predsjednik Thomas Woodrow Wilson dobio Nobelovu nagradu za mir 1919. godine jer je on proklamirao načelo o samoodređenju naroda, iako je svojevremeno bilo primjedbi kada je jedan drugi američki predsjednik, Theodore Roosevelt dobio Nobelovu nagradu 1906. za mirovno posredovanje u rusko-japanskom ratu, iako je on autor pojma 'diplomacija topovnjača' i ušao je u povijest, jednako tako kao autor politike 'velike batine' prema svojim južnim susjedima. Nobelova nagrada Baracku Obami 2009. naišla je na podijeljene ocjene u javnosti: jedni su smatrali da još nije ništa značajnog učinio za svjetski mir, dok su drugi vidjeli u toj nagradi poticaj za ono što će tek učiniti.
Takve su polemične reakcije izazivali i bivši protivnici, primjerice John Hume i David Trimble, dobitnici nagrade 1998. godine za pomirenje u sjevernoj Irskoj, iako je prije toga nevino stanovništvo stradalo ili od terorističkih akcija s jedne strane ili policijske represije s druge strane. Slično je i s nagradom 1994. godine Yaseru Arafatu s jedne i Shimon Peresu i Yitzhaku Rabinu s druge strane, koji su se samo nekoliko godina prije međusobno optuživali kao teroristi. Tako su 1978. godine nagradu dobili Mohamed Anwar al-Sadat i Menachem Begin koji su također ratovali bez mnogo pardona jedan s drugim. Velike polemike izazvala je i nagrada 1973. godine Henryju Kissingeru i Le Duc Thou, koji su vodili žestoki rat u Vijetnamu s obiljem ratnih zločina i teških kršenja ljudskih prava.

219797,220846,219972,219972

Gandhi – nula bodova?!

Nasuprot njima, poštovanje izazivaju dobitnici nagrade za mir koji su doista svoj život izvrgnuli opasnosti da promiču ideju i praksu mira i pridonijeli da ratova uopće ne dođe. Takvi su Dalaj Lama s nagradom 1989. godine, biskup Desmond Tutu 1984. godine, Majka Tereza 1979., Martin Luther King 1964. godine, a njima se pridružuju i disidenti poput Andreja Saharova 1975. godine, Lecha Walese 1983. godine, Liu Xiaobo 2010. godine, Aung San Suu Kyi 1991. godine i mnogi drugi.

No čuđenje izazivaju veliki ‘odsutnici’, oni koji se ne nalaze na spisku Nobelovaca mira, a svakako su ga zaslužili. To su u prvom redu Mahatma Gandhi, koji je širom poznati svjetski simbol nenasilja, a koji je paradoksalno poginuo od atentata, poput nekih drugih Nobelovaca mira (al-Sadata i Rabina). Na drugom mjestu je papa Ivan Pavao II. koji će ostati zapisan u povijesti kao veliki mirotvorac koji je nezasluženo zaobiđen za života.

No vratimo se Europskoj uniji i kontroverzama o nagradi njoj dodijeljenoj. Najglasniji su europskeptici, kritičari Europske unije širom Europe. Tako je britanski dnevnik Daily Mail popratio nagradu Europskoj uniji naslovom 'Nobelova nagrada za idiotizam', dok je dnevnik Independent popratio vijest slikom nasilnih nereda u Grčkoj i naslovom: 'Nagrada za mir?'. Europarlamentarac Nigel Farage je nagradu nazvao 'pravom sramotom', a njegov kolega britanski parlamentarac Daniel Hannan je ironizirao i Obaminog Nobela: 'Jeste li mogli pomisliti da će se nakon Nobela Baracku Obami moći ponoviti jedna takva parodija?'. Nizozemski populistički lider Geert Wilders također je izrazio čuđenje jer po njemu Europska unija tjera svoje stanovnike u siromaštvo i za to ne zaslužuje nikakvu nagradu, već osudu. Francuska populistica Marine Le Pen optužila je Nobelov odbor da je nagradu za mir pretvorila u nagradu za rat, jer to je ono što se događa danas u Europi. A Francuski Liberation ironizira: 'Europa je trebala dobiti Nobelovu nagradu za ekonomiju'.

Govor Mahatme Gandhija



Od kolijevke ratova do oaze mira

No reakcije su, unatoč ovim zamjerkama, bile pozitivne među članicama Europske unije. Zadovoljstvo su izrazili čelnici svih država-članica s izuzetkom Davida Camerona, britanskog premijera. Svi drugi su Nobelovu nagradu doživjeli kao priznanje za to što Europom već šezdeset i više godina vlada mir i što su izbjegnute konfrontacije među europskim nacionalizmima, poglavito onom njemačkom i francuskom, koji su već doveli do tri rata, od kojih su dva svjetska. Europska unija je svojim projektom ujedinjenja Europe uspjela dati nadu i učiniti od Europe oazu mira, iako se danas zbog ekonomskih problema koprca u krizi iz koje bi se, međutim, mogla i izvući ako se nastavi s produbljenjem političkog ujedinjenja.

Točno je da je Europska unija uspjela izbjeći međusobnu konfrontaciju najvećih nacija koja je već dvaput dovela do svjetske katastrofe. No manje uspješna bila je u sprječavanju ratova koji su izbili na njenoj periferiji, a tu mislim na ratove koji su izbili na području bivše Jugoslavije kao rezultat srpske agresije predvođene Slobodanom Miloševićem. Iako je pokušala posredovati u ovim sukobima, Europska unija nije pokazala jednaku efikasnost kao u slučaju sprječavanja konflikata među svojim članicama. Grčka kriza je dovela na kušnju i taj aspekt 'unutarnjeg mirotvorstva' i predstavlja izazov za iskušavanje novih mirotvornih metoda, a to su one koje su međusobno povezane s glavnim ciljem Europske unije, a to je mir. No mir nije jedina i isključiva vrijednost Europske unije, pogotovo shvaćena kao odsutnost rata. Mir je, kako kaže Spinoza, stanje duha, a tu su bitne druga dvije vrijednosti Europske unije: blagostanje svih njenih građana i – solidarnost.

Nobelova nagrada može biti sporna, jer je neuobičajeno da takvu nagradu dobiva jedna politička zajednica, jedna kvazi-federacija koju čine države-članice. Odmah se postavilo pitanje: a tko će tu nagradu preuzeti? Hoće li je preuzeti njezin predsjednik Hermann Van Rompuy, ili možda predsjednik europske komisije Jose Barroso, ili pak predsjednik Europskog parlamenta Martin Schulz, jedini od ove trojice koji ima demokratski legitimitet jer je izabran od strane građana, dok su ona druga dvojica imenovana delegiranjem od strane vlada?

Tariq Ali o kontroverznoj dodjeli Nobelove narade za mir


Nagrada stradalnicima

To nije pravo pitanje. Neprijeporno je da ideja europskog ujedinjenja, europske demokracije i europskog blagostanja (kakvog je i bilo prije izbijanja svjetske ekonomske krize 2008. godine, a kojeg će možda i opet biti ako se EU izvuče iz krize inovativnim idejama i akcijama) predstavlja ideju i pokret koji zaslužuju međunarodno priznanje. Šteta što Nobelova nagrada nije, primjerice, dodijeljena Jeanu Monetu, koji je jedan od očeva osnivača današnje Europske unije. Ili Altieru Spinelliju, jednom od njezinih idejnih začetnika. Ili Robertu Schumanu, Alcideu De Gasperiju i Konradu Adenaueru podjednako, jer su svi oni zaslužni za početak ovog velikog procesa, koji će za nas kulminirati 1. srpnja 2013. godine kada ćemo postati njezinom punopravnom članicom. No vodeći računa o svim tim, između ostaloga i opravdanim kritikama, jer je neuobičajeno da tu nagradu dobije jedna politička zajednica ma kakva ona bila, najvažnije je pitanje u ovom trenutku, kako će nagrada od 925.000 eura, koliko iznosi Nobelova nagrada za mir, biti potrošena?

Imam jedan prijedlog: simboličkom gestom neka ta nagrada bude dodijeljena upravo žrtvama onih ratova koji su se dogodili na tlu Europe, a koje Europska unija, tada zajednica, nije uspjela spriječiti. U objavi odluke o dodjeli Nobelove nagrade za mir 2012. godine Norveški je odbor izričito spomenuo ulazak Hrvatske u članstvo EU sljedeće godine kao značajan događaj koji pridonosi pomirenju na ovom našem području. Zato bi to bila lijepa gesta kada bi Europska unija posvetila i podijelila ovu nagradu stradalnicima ratova na tlu bivše Jugoslavije, izbjeglicama i prognanicima, kao i obiteljima žrtava, pa makar i simbolično - kao doprinos razminiranju ili povratku prognanika. Tek će onda sve ove druge primjedbe i kontroverze biti stavljene ad acta, jer ćemo doista tada osjetiti Europsku uniju kao kolektivnog mirotvorca koji umije cijeniti žrtve ratnih stradanja i uliti im vjeru u mir.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još