Komentatori PIŠE: OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ

Šta si učila bez-veze

Ovo je priča o velikom, prevelikom broju onih koji su prije petnaest ili pet godina ili nedavno diplomirali i pokušali naći posao, za koji su se obrazovali, ovdje u Hrvatskoj. Priča i o onih 30 tisuća ljudi koji su na Facebooku unazad par dana lajkali stranicu Mladi, napustimo Hrvatsku

Kad me pitaju u čemu je tajna mog profesionalnog bavljenja pisanjem, kako je uopće došlo do toga, obično, bez ironije, odgovorim da je tajna u tome što nisam imala vezu, pa nakon diplome nisam mogla dobiti stalan posao u struci. Ispalo je, bar se nadam, da nije baš svako zlo za zlo. Zato ovo više nije priča o mome iskustvu.

Ovo je priča o velikom, prevelikom broju onih koji su prije petnaest ili pet godina ili nedavno diplomirali i pokušali naći posao, za koji su se obrazovali, ovdje u Hrvatskoj.
Priča je stvarna, a konkretno govori o mojoj prijateljici, nazovimo je Stanka, i u moru sličnih možda je i najluđa koju sam čula, skoro pa paradigmatska u svojoj nevjerojatnoj istini, recimo Benetton bi je svakako mogao iskoristi za svoju 'Unemployee of the year' kampanju (koja je u Hrvatskoj posve promašena, kao i recimo u Grčkoj, ili u Ruandi).

Prije nego što joj je počeo tražit vezu, pa čak i onda kad joj je našao vezu, Stanki je njen stari, ko svaki drugi staromodni otac, govorio da je škola najvažnija. Stanka je bila dobra mala, pametna i, naravno, odlikašica. Ali kako je njen stari bio bez love, Stanka je morala izabrati fakultet u svom gradu, makar su njene ideje o studiju, kao kod svakog studenta, bile kudikamo egzotičnije. I što drugo će izabrat nego – prosvjetu. To je krasno zanimanje za ženu, rekli su svi doma: kad sutra bude imala djecu, muža, imat će vremena za njih, za kuću. Ljetni praznici, dodali su, pa zimski, pa oko Uskrsa i svi državni, vjerski… Ludilo, diš bolje. I tako je Stanka završila fakultet u roku i postala ponosita vlasnica idealne ženske titule: dipl. učiteljica. Pa je godinu dana stažirala u nekoj školi i ništa. Opet učila, položila državni i ništa. Nema idealnog posla za idealne akademske žene. Otišla je naša Stanka i u sindikat, a tamo je neka ljuta baba sprašila sljedećim riječima:

'Šta ti radiš ovde, pa ti si još mlada!? Dođi ti k nama, dušo, za nekoliko godina!'

Kasnije su zli jezici pričali da je ta isti tjedan zaposlila svoju friško diplomiranu nećakinju, al' Stankin je stari rekao da ne obraća na to pažnju, da su sposobnost i dobre ocjene najvažnije, da joj to nitko ne može oduzeti, samo nek bude malo upornija i neka prati oglase.

Stanka ga nije htjela razočarati, ali uočila je da je svaki biznis kod nas dinastijski. Primjerice, one njene kolegice s faksa kojima su mame radile u školi, dobile su nakon nekog vremena posao u školi, ostale bez obzira na diplomu uglavnom su prodavale cipele i majice po dućanima, baš kao što su radile i njihove mame, dečki kojima su tate radili na faksu dobili su posao na faksu, ako je kome tata bio liječnik, prenijelo se kao zarazna bolest na kći i sina…

216557,217163,173713,170740

'Možda sam ja trebala završit prometnu, pa naslijedit tvoj bus, a stari?' pitala je naša Stanka svog roditelja. Tu joj je stari malo popizdio na nju. Ne trudi se, nije ambiciozna, krajnje joj je vrijeme da preuzme odgovornost, svoj život u svoje ruke i tako to...

I evo, već u sljedećoj sceni, Stanke na Zavodu za zapošljavanje, uzela svoj život u svoje ruke. Službenica Zavoda dijeli upitnike:

- Je li više volite raditi na otvorenom ili u zatvorenom prostoru?
- Timski rad ili možda samostalan?
- Dinamične poslove s rizikom ili sigurne bez rizika?
- Koje vas gospodarske grane posebice privlače?
- Kojim specifičnim vještinama vladate? Svirate li, primjerice, neki instrument? (E tu je Stanka napisala: sintisajzer.)
- Volite li poslovna putovanja? itd.

Kad je uredno popunila upitnik, Stanka upita gospođu: 'Biste li mi mogli izlistati na kompjutoru koliko ima nezaposlenih učitelja u našoj županiji?' Službenica Zavoda za zapošljavanje nije izlistala ništa, ali uputila je Stanki sućutan, ali odlučan pogled pun životne istine i rekla: 'Dušo draga, pa zašto su vam roditelji dali savjet da se upišete na Pedagoški?! Pa svi znaju da s tim faksom nikad nećete naći posao.'

Stanka je, od čemera, okrenula na zajebanciju: 'Ali vi ne znate što govorite, prije neki dan je moj mentor rekao za TV da nijedan fakultet ne garantira zaposlenje nakon diplome i da će oni i dalje upisivati šezdesetak studenata godišnje. Vi ni ne slutite što bi se moglo dogoditi ako sve stare učiteljice odu u penziju, a natalitet naglo poraste! Katastrofa!'

Nakon određenog vremena, pa nije ni on zadnji papak, Stanki je stari sredio vezu. Vezu je upoznao na balotama, na zogu između dva nebodera. Veza je bio tajnik jedne osnovne škole u Splitu, domaći i susretljiv čovjek i odmah je rekao Stankinom ocu: 'Pošalji mi malu izjutra, naćemo nešto za nju, ako je tvoja, ka da je i moja.'

Ujutro, što će, sa životopisom u fasciklu, sjedi Stanka u atriju ispod panoa s dječjim radovima na temu 'Zima u mom kraju' i čeka svoju vezu. Čeka već dovoljno dugo da se promatrajući snijegom zametene kućice na dječjim crtežima, počela pitati iz kojeg kraja djeca putuju u školu, mora bit s nekog dalekog sjevera…

Nakon sat vremena, pojavi se čistačica i upita:

'Mogu li vam kako pomoći?'
'A ne treba, hvala, evo čekam gospodina tajnika.'
'Ne znan di je. Danas malo kasni. A vi dođite sutra - to van je sigurnije!' kaže čista.
Zašto li je svima u javnim službama i ustanovama drago da netko dolazi pet puta zbog iste stvari, nije poznato, ali Stanka se bila zainatila: ona čeka svoju vezu i nema toga tko će je dignut s klupice ispod panoa, pa makar dočekala visibabe na onim crtežima.

Čista se nakon nekog vremena vratila do nje, pa je sumnjičavo pogledava:
'A šta ste vi baš zapeli za tajnika? Ko zna oće li vam on i kad će.'
'Ma, imam nekog važnog posla, ne bih vas zamarala.'
'Kako oćete, samo sad će van ubrzo zvonit zadnji sat.'

I tad, na vrhu skala koje su se spuštale prema školskom dvorištu, Stanka uoči priliku koja se, kažimo to tako, neobično kretala. Ako bi se bolje pogledalo brzo bi se zaključilo kako se radi o jako pijanom gospodinu. Stanku lagano štrecne loš filing: pa nije ovo moja veza. Ma nije. Ne bi stari takvoga… Ajme, pao je! Ubio se?! Kotrljao se bočno niz svih desetak skala i ostao ležati nepomičan.

U to je zazvonilo školsko zvono i nastala je neopisiva gužva. Učenici su vikali:
' Zovi hitnu, zovi hitnu! Tajnik je pa nizaskale!'

Vidi Stanka dižu ga, glava mu krvava i košulja, ne može čovjek stajati na nogama, nose ga u trojicu. Zbunjeni roditelji se raspituju što se dogodilo. Djeca se ustrčala, bitno da se nešto događa. Naposljetku, Stankinu su krvavu vezu ugurali u vozilo hitne pomoći i odvezli.

A Stanka, onako u šoku, put pod noge, pa na autobus. Pred skalama skoro ugazi u lokvicu vezine krvi. To se Stanku čudno dojmilo. E, moj stari, pomislila je, dok se penjala prema autobusnoj, kakvo si ti dijete.

Kasnije mi je cijelu ovu priču ispričala skoro kroz smijeh (tada je radila u nekom butiku), otprilike godinu dana prije nego što će otići u: Australiju? Novi Zeland? Kanadu? Na kraj svijeta? Svejedno. U svakom slučaju, tamo je i danas, moglo bi se čak reći da joj se posrećilo, jer ipak, vjerovali ili ne, tamo na kraju svijeta, gdje je nitko ne poznaje, nije unemployee of the year – radi u struci.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još