Komentatori PIŠE: DRAŽEN VUKOV COLIĆ

Jesen sumornih obljetnica

Bez obzira na sve, Washington tek treba dokazati novu odlučnost u Libiji, kako bi se održao dijalog s islamom, zadržala energetska kontrola i obranio opstanak Izraela. To su oni okviri iz kojih ne može izaći Zapad. I zbog toga ovih dana, kada redamo mnoge sumorne obljetnice, možemo samo sumorno zaključiti da su posljednjih desetak godina mnogi pokušali promijeniti svijet, a u konačnici završili kao teroristi ili budale

Arapska su se proljeća u većini zemalja pretvorila u sumorne zapadne jeseni, a višegodišnje su europske građanske pobune – od francuskih bulevara do rimskih trgova, od portugalskih jadikovki do grčkih poniženja, od neobuzdanih divljanja ogorčenih Engleza do uzaludnih logorovanja američke mladeži pred vratima nedodirljivih gospodara novca, već izgubile sve važne ulične ratove i u Europi i u Americi. Nema više Bin Ladena, ali još ubijaju američke ambasadore, nema više Karamanlisa, ali Grčka još nije isplivala iz krize, uzdrmali su Siriju, ali su potrošili jedinstvo u Vijeću sigurnosti, došli su novi ljudi, ali ostale sve stare nevolje. Omrznute su diktatore u arapskim zemljama (Gadafi, Mubarak) zasjenili novi nasilni ekstremisti (u Libiji, Afganistanu, Iraku, Maroku), a dogovori o povlačenju stranih vojnika i dugoročnom miru na novim i starim ratištima (Sirija i Afganistan) pretvorili u nove provale krvoprolića, u kojima lažni saveznici (afganistanska prozapadna policija i vojska) nemilosrdno ubijaju nemoćne strane gospodare. Trenutni se prijatelji sve više pretvaraju u buduće neprijatelje, a bivši neprijatelji ponovno otkrivaju kao jedini mogući sugovornici.

Samo su najgore neznalice mogle povjerovati da 'nova afganistanska policija' neće barem djelomično podleći političkim ciljevima talibana, samo su nesposobni galamdžije (Sarkozy) mogli sanjati da nakon uništenja Gadafija neka obnovljena Al Kaida neće opljačkati njegova nezaštićena vojna skladišta, samo su se naivni nadali da bi komadanje Sirije iz ove zemlje moglo zauvijek istisnuti Teheran. Uz rascjep u Vijeću sigurnosti, a otvorene svađe između Tel Aviva i Washingtona, ovo globalno kockanje oko nuklearnog naoružanja Irana moglo bi izazvati nove Hirošime, dok se i obogotvoreni Obama dokazao kao vrlo nemoćni američki čudotvorac, a euro još nije prošao posljednji ispit koji bi neupitno dokazao njegovu nedodirljivu opstojnost.

Kina usporava rast, a izaziva nova globalne napetosti u novom obračunu s Japanom oko nejasnih pomorskih granica. Niti u Tunisu, niti u Egiptu, a pogotovo Libiji, još nije zabilježen osobiti demokratski i gospodarski napredak, bez obzira što se prividno baš sve promijenilo, a već je sada gotovo izvjesno da američko povlačenje iz Iraka i Afganistana neće dugoročno smiriti stoljetne geopolitičke, gospodarske i vjerske sukobe. Za početak rata uvijek se nađe neka dobra izlika, a za početak mira u pravilu uvijek nedostaje nešto potpuno nedohvatno.

Za neke države i nije sigurno da li će dočekati 2013. godinu u istim granicama (Sirija, Libija), a konačnog mira na Srednjem istoku neće biti sve dok se ne uspostavi bar još jedna država – Palestina za Palestince. Izrael sve otvorenije i nervoznije zvecka dalekometnim raketama i preskupim zrakoplovima, Saudijska Arabija i dalje hrani ekstremiste (salafiti), ali ipak ostaje nedodirljivi američki pouzdanik. Europa u koju će Hrvatska konačno ući više neće biti ona o kojoj su podjednako uzaludno sanjali i mnogi Hrvati i mnoge članice Europske unije, dok se sve češće zloguko predviđa da će i obnovljeni Istok tek morati preživjeti svoju prvu pravu gospodarsku krizu (Kina).

215557,215208,214599,215081

Izmišljena preobrazba islama


Zapad je još jednom dokazao kako ne razumije Arape u najnovijem sukobu vlastitih tvrdokornih predrasuda (svađe između Obame i Romnneya), dok je i umjereni islam već djelomično postao taocem novih ekstremnih pokreta (salafiti) koji otvorenim nasiljem, od Libije do Afganistana, od Pakistana do Jemena, žele otjerati sve umjerene islamske pokrete, koji još ne mogu preživjeti bez američke vojne i gospodarske potpore, a ne žele niti rat s Izraelom. I ne samo oni koji su preživjeli iz bivših vremena, a okrenuli leđa bivšim tiranima, već i oni mladi, 'tviteraši' koji vjeruju u neograničene osobne slobode, ali ne žele ni kapitalističko strančarenje, ni predatorske banke, ni teror inozemnih kulturnih uzora.

Iz te izmišljene Twitter i Facebook preobrazbe (tehnologija ipak nije filozofija, komunikacija nije uvijek revolucija, tržište nije jedini svjetonazor) izrasla je i općenita obnova temeljnih islamskih polažišta, koja su podjednako daleko od bombaškog terorizma salafita, kao i od civilizacijskog terora Coca-cole, toples barova i ekstremnog samoiživljavanja, dok nove demokratske slobode (stranačko organiziranje, sloboda govora i okupljanja, marketing novih medija) same po sebi – baš kao i na Zapadu - mogu podjednako uspješno zagovarati i dobro i zlo, i napredak i nazadak, i dogmu i liberalizam.

Obljetnica Occupy Wall Street prosvjeda
Uzaludni bunt


U takvome svijetu, niti neke ponosne obljetnice ne mogu proći bez uzdaha uzaludnosti. Ovog je tjedna zabilježena godina dana od vikenda kada se stotine mladih Amerikanaca okupilo u jednom parku nedaleko od Wall Streeta, središta američkog kapitala, kako bi prosvjedovali protiv besramne bankarske pohlepe i neodgovornosti, nepremostivih socijalnih razlika, gubitka srednje klase, ograničenog školovanja i zloporabe studentskog novca. Nas je 99, a njih samo jedan posto, objavili su nezadovoljnici, koji su ovom gorkom, a nedvojbenom istinom, potakli niz sličnih pokreta u većini američkih gradova, ali i mnogim drugim zemljama svijeta. Pa ipak, nisu postigli ništa osobito, osim što su u SAD-u otkrili ono što je već odavno znala većina ostalog svijeta: besprizorne igre neoliberalnog kapitala pojele su i posljednje ostatke 'odgovornog kapitalizma'.

Nova državna agencija za nadzor banaka kaznila je samo jednu novčarsku instituciju, a policija New Yorka ovog tjedna jednostavno počistila nekoliko stotina zaostalih prosvjednika. O svemu i svačemu ipak se ne može odlučivati na uličnim referendumima, a neke najsloženije promjene iz svijeta poreza i novca traže mnogo znanja, strpljenja i mudrosti, pa prava revolucija (a nje neće biti) u prvom redu ovisi o političkoj volji najmoćnijih, a ne osjećajima najsiromašnijih i 'izravnoj' uličnoj demokraciji.

A Washington je upravo na godišnjicu napada na New York i Pentagon nesmotreno izgubio jednog veleposlanika u Libiji, dok u arapskim promjenama tek treba dokazati da je i za SAD 'čast važnija od probitka, a dostojanstvo od vlasti'. I zbog toga je ugledni The Economist ovih dana bio možda jedina velika novina koja je ustvrdila da 'promjene u Libiji ipak znače velik zapadni uspjeh', a Washington, bez obzira na sve, tek treba dokazati novu odlučnost, kako bi se održao dijalog s islamom, zadržala energetska kontrola i obranio opstanak Izraela.

I to su ti okviri iz kojih Zapad ne može izaći. Ili (opasna) demokracija neograničenog mandata koja se razvija po vlastitim pravilima igre, ili nova dominacija zapadnih surogata, koji će se i sami tijekom budućih desetljeća neizbježno pretvoriti u nove nepodnošljive diktatore. Ili pak ona smrdljiva sredina, koju u pravilu najbolje koriste upravo oni najgori, baš kao što se to do sada zbivalo u Hrvatskoj. U ovim redanjima svih tih vrlo sumornih obljetnica mnogi su pokušali promijeniti svijet, a u konačnici završili samo kao teroristi ili budale.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još