Komentatori KOMENTAR VELIMIRA ŠONJE

Poduzetnik - zaboravljeni čovjek

Četiri godine od početka recesije u Hrvatskoj ekonomsko se stanje sve češće opisuje kao depresija. Iako je aktualna kriza intenzitetom daleko blaža od Velike krize odnosno depresije 30-ih godina prošloga stoljeća, njeno dugo trajanje podsjeća na događaje iz 30-ih. Stoga ima smisla vući neke paralele

U knjizi kolumnistice Amity Shlaes pod nazivom Zaboravljeni čovjek, koja na provokativan način progovara o tom razdoblju američke povijesti, zaboravljeni čovjek nije, kako je Roosevelt običavao reći, običan čovjek s dna društvene piramide. Prema Shlaes, zaboravljeni je čovjek poduzetnik – porezni obveznik, komu se izgubio svaki trag u službenoj ekonomskoj povijesti.

Središnja je teza Shlaesove da je već za Hoovera, a osobito u prvomu Rooseveltovom mandatu, niz anti-tržišnih i anti-poduzetničkih mjera ukočio poduzetničke impulse. Iako su državne investicije kasnije vjerojatno odigrale pozitivnu ulogu u zaustavljanju ekonomskog pada (kejnezijanska teza), prerastanje krize u depresiju u prvim godinama 30-ih između ostaloga treba tumačiti nejasnom politikom koja se često mijenjala, protekcionizmom (što treba pisati Hooveru, a ne Rooseveltu), povećanjem poreznog opterećenja te političkim i društvenim ambijentom u kojemu je zaboravljeni čovjek – poduzetnik doživljen kao dežurni krivac, a ne kao dio rješenja.

194273,201502,204045,194323

ABC investiranja

I u našoj krizi postoji zaboravljeni čovjek. Dojam je da je poduzetnik neželjen i neprepoznat kao važan društveni akter. Njega je ova vlada opteretila dodatnim porezom na dividendu, a ministar financija „počastio“ u nizu intervjua. Ova, a puno više prethodne vlade, zagušile su ga ne samo porezima nego, još i više, administrativnim ograničenjima, koruptivnim zahtjevima i regulacijama koje su ili nerazumljive, ili primjerene puno razvijenijim zemljama.

Perspektive su jednako loše: širit će se porezne osnovice i povećavati stope oporezivanja kapitala, jer većina smatra da je tako „pravedno“ i jer je (navodno) tako u EU. Čak je i Dnevnik HTV-a, umjesto mjesta za zastupanje različitih mišljenja i punog informiranja javnosti, postao mjesto jednostranog i površnog zagovaranja samo jedne strane odnosno teze o povećanju poreznog opterećenja (Dnevnik HTV 12.9., prilog o oporezivanju kamata). Ne treba biti „politički analitičar“, pa shvatiti u kojem se smjeru kreće društveni ambijent. Trend je više nego očit. Više se ne razgovora o tome kako povećati kolač - glavna je tema kako drukčije podijeliti kolač koji je iz godine u godinu sve manji.

I dok se političari i TV voditelji uglavnom bave preraspodjelom, zaboravljeni čovjek živi u jednostavnom svijetu prihoda i rashoda. U njihovu skučenu okviru pokušava biti produktivan i inovativan, radeći po mogućnosti ono što voli i što ga je uvuklo u poduzetničko ludilo. On(a) teško raspoznaje smisao političkih fraza, bez obzira govori li se o nekoj grandioznoj državnoj investiciji koja će nas navodno spasiti, ili se citira Biblija.

http://www.virovitica.net
Poduzetničkih zona više je nego pravih poduzetnika
Zaboravljeni je čovjek posve svjestan da pripada rijetkoj vrsti koja investira i zapošljava ljude kada očekuje rast razlike prihoda i rashoda, ili dezinvestira i otpušta ljude kada su procesi obratni. Zato ga ne brine puno što ga ne vole kada je posao u fazi sužavanja.

U svemu tome možda još jedino nije jasno kako to da nitko nije shvatio da je upravo on(a) kičma ovoga društva? Dobro, ne baš on(a) kao pojedinac, ali on(a) kao tipični predstavnik skupine ljudi koji si ne mogu pomoći, a da stalno ne pokušavaju nešto novo i unaprjeđuju ono što rade. Jer on(a) dobro zna da je ekonomska matematika koja vrijedi elementarno jednostavna: nova radna mjesta vezana su uz nove investicije, nove investicije znače dodatni angažman kapitala, a kapital će se dodatno angažirati ako se očekuje rast razlike prihoda i rashoda (to je ona svima mrska riječ: dobit). Rast razlike prihoda i rashoda može se očekivati tako što će se očekivati povećanje prihoda (npr. novi proizvodi, nova tržišta) i/ili smanjenje rashoda (npr. manji porezi, pojeftinjenje regulacije, smanjenje korupcije, efikasniji procesi i tehnologije).

Kako to da „društvo“ ne razumije tako jednostavnu stvar, nego i dalje vjeruje da će neka birokratski projektirana i izvedena autocesta ili dimnjak spasiti cijelu stvar? Ako su državne investicije tako dobra stvar, zašto nam je sada lošije nego većini u Europi, kada smo u prošlom desetljeću po državnim investicijama bili prvaci Europe?

Tko je „vrijedan“, a tko sumnjiv?

Dio ljudi smatra da poduzetništvo i uspjeh na tržištu nisu neki kunst. Oni vide uspješnu firmu, vlasnik zarađuje, dobro živi, sve izgleda vrlo jednostavno, pogotovo ako se pri tome proizvodi nešto navodno trivijalno – na primjer, čačkalice ili toalet papir. S druge strane je liječnik koji spašava živote. Valjda taj liječnik vrijedi više od poduzetnika! I učitelj i profesor vrijede više. Zašto ne i vojnik, policajac, vatrogasac … ne vrijede li i oni više od običnog poduzetnika? Osim toga, zaboravljeni čovjek koji sve to financira je sumnjiv. Pitanje je plaća li on baš sve poreze koje smo mu rekli da mora platiti. I moral mu je upitan; nije li on pred dvije godine otpuštao ljude?! Nije li neka njegova firma bankrotirala?! Dakle, na ljestvici društvenih vrijednosti zaboravljeni se čovjek ne nalazi odveć visoko. Na posljetku, možda ga motiviraju samo sebičnost i pohlepa.

U društvima koja, poput našeg, ne razumiju poduzetništvo, ne radi se o anti-poduzetničkoj klimi. Iako i sam spomen anti-poduzetničke klime iritira naše radikalne ljevičare (kojih ne nedostaje ni na desnici, samo su malo dezorijentirani), zapravo se radi o puno težem obliku društvene zablude koja izaziva konflikte, stagnaciju i regresiju. U biti je riječ o anti-poduzetničkoj diskriminaciji – prikrivenom ili otvorenom moralnom stavu koji poduzetnike prikazuje kao manje vrijedne ljude, kao one koji ionako imaju dovoljno ili previše.

U društvu anti-poduzetničke diskriminacije većina se pita zaslužuju li poduzetnici sve što imaju; upitan je moral kada vas vodi isključivo dobit, upitno je kada zarađujete čak i u krizi (to je, naravno, „strašno“ i to vam treba uzeti), a upitni su i oni među poduzetnicima koji nisu socijalno osjetljivi i odgovorni (što god to značilo). Jednom kada se čvrsto ukorijeni takav stav, otvorena su vrata za povećavanje poreznog opterećenja, za nametanje administrativnih obaveza za koje nije jasno u kojemu su javnom interesu, za skupljanje političkih poena kroz javno napadanje poduzetnika, ukratko, za sve ono što će poduzetnicima otežati život i prikazati ih, ako ne već društveno štetnom pojavom, a onda barem bogatašima i tajkunima kojima treba uzeti dobar dio onoga što su stekli. Uz tako negativan odnos prema poduzetniku, društvo je razriješeno grižnje savjesti za svako otimanje ili zapreku koja se postavlja pred te ljude.

Umijeće preživljavanja

Najveći je paradoks u tome što pravi poduzetnici nemaju previše problema s takvim društvenim ambijentom. Nije ih previše briga što nisu omiljeni; njima ne treba društvena potvrda jer su se ostvarili kroz rad, preuzimanje rizika, pretvaranjem ideja u neke konkretne oblike i mobiliziranjem drugih ljudi. Ako se se pritom i obogatili, taj novac im je isto što i atletičarima stotinke i centimetri – mjerna jedinica uspjeha.

Većina ljudi ne razumije da pravi, uspješan poduzetnik ne skuplja novac prvenstveno zato da bi kupio (drugu) jahtu ili sagradio (još veću) vilu (iako nema ništa protiv toga), nego zato što su to njegove mjerne jedinice i nova akumulacija i poticaj za sljedeći krug treninga i skidanja stotinki. Pravi poduzetnik nije zabrinut što ljudi to ne razumiju i što društvo ne slavi poduzetničke pobjede koje povećavaju konkurentnost, produktivnost i daju ljudima kruh kao one atletske, koje samo bude lijepe osjećaje.

Sposobnost pravog poduzetnika da se emotivno izolira od destrukcije društva koje ga okružuje (što je nalik sposobnosti pravog sportaša da pronađe novu snagu kada ga „razvlače“ gladni sportski novinari) proizlazi otud što će se uspješan poduzetnik uvijek snaći. On uvijek gradi stvari u životu tako da ima nekoliko opcija (pitanje je naravno koliko u tome uspijeva – riječ je o težnji). Ako ništa drugo, poduzetnik uvijek ima opciju da ovdje ne investira i da stvara manje.

Dakle, iako je naš zaboravljeni čovjek rijetka zvjerka koja objedinjuje osobine dobrog predviđanja, solidnog računanja, raspolaganja dobrim idejama i organizacijskim sposobnostima, on(a) točno znade što činiti ako društvo čini sve što je u njegovoj moći da ga zaustavi. Bit će manje poduzetan – uzet će više vremena za sebe, ili će biti poduzetan negdje drugdje. Jedini tko će zbog toga biti na gubitku jesu društvo i njegovi lideri koji su postavili prepreke kreaciji, poduzetništvu i razvoju – biti će manje poduzetničkog angažmana, što znači manje kapitala, manje investicija i manje novih radnih mjesta. Nikada ne smijemo zaboraviti da nova radna mjesta stvaraju poduzetni ljudi.

Poduzetnik: dobar, loš i zao

Kao što postoje loši liječnici i loši učitelji, postoje i loši poduzetnici. Za njih se zapravo ne bi trebala koristiti ta riječ; to su kvazi-poduzetnici (baš kao što su ovi prethodni kvazi-liječnici i kvazi-učitelji). Loši poduzetnici su oni koji svoju sudbinu stave drugima u ruke. Najgori su oni koji svoju sudbinu stave u ruke državi odnosno političarima, ili oni koji se toliko upletu u politiku da se ne kraju više ne zna jesu li poduzetnici ili političari (bez obzira s koje su strane ušli u perverznu simbiozu) – to su oni koji svoje „businesse“ razviju (ili ih pokušavaju spasiti) na državnim jaslama, ili uz pomoć moćnih političkih sponzora.

Neki među njima se provuku, no većina na kraju ne uspije. Ne zato što ih ulove neki uskoci, nisu svi oni kriminalci – većina ih ne uspije jer su politički projekti kolebljivi i promjenjivi; državi bliski poduzetnici brzo se podignu s takvim projektima, ali jednako brzo s njima i padnu (zato su najzanimljiviji poduzetnici koji traju). Stoga treba biti iskren i priznati – dio lošeg odnosa društva prema poduzetništvu plod je velikoga broja loših poduzetnika. No veoma je teško razlučiti koliko ih je samoniklo loših, a koliko ih je takvima postalo u okružju u kojemu se najbrže raste pod državnim okriljem.

S druge strane, sigurno je moguće pronaći neku školu, bolnicu ili državnu ustanovu gdje se ljudi ponašaju poduzetno. Poduzetništvo je nekima prirodan način funkcioniranja, bez obzira gdje rade i što rade – to ne mora nužno biti privatni sektor. Na posljetku, najveći izum XX. stoljeća – Internet, nije nastao u privatnom poduzetništvu (iako ga je privatno poduzetništvo učinilo onakvim kakav je danas). Također je moguće da je za poduzetništvo važna i socijalna sigurnost kako bi poduzetnici znali da oni i njihove obitelji neće ostati na cesti ako im poduhvat propadne, za što izgledi nisu mali. Dakle, poduzetništvo je širi koncept od samoga privatnog poduzetništva, ali je od njega neodvojiv.

Strah od slobodnog pojedinca


To znači da je naš zaboravljeni čovjek ipak ključna razvojna karika. Od Zanzibara do Švedske, bez obzira na stupanj razvoja i oblike društvenih institucija, poduzetništvo je ono koje stvara, i koje raste. Društvo raste zajedno s njime. Iako su poduzetnici usmjereni na svoje poduhvate, njima treba društvo, i to bogato društvo u kojem potrošači kupuju njihove proizvode. Tu nema „sukoba rada i kapitala“.

Ako društvo ne raste i ne razvija se, glavni bi razlog mogao biti nedostatak poduzetnika i poduzetništva. No, svaki razlog ima svoj dublji razlog, pa tako mora postojati i razlog za nedostatak poduzetnika i poduzetništva. Jedan vjerojatno leži u ovdje prikazanom društvenom odnosu prema poduzetništvu - u tome što smo poduzetnika odlučili ignorirati ili mrziti. Učinili smo ga zaboravljenim, odnosno prihvaćenim tek ako egzistira u nekom obliku političke simbioze, u kojoj poduzetnik nikada ne može biti slobodan jer sve počinje previše smrdjeti na korupciju.

U korijenu ove priče ne radi se ni o privatizaciji ni o naslijeđu socijalizma koji su navodno uzrokovali odbojnost prema poduzetništvu. Mislim da se radi o puno dubljim uzrocima – na prvomu bi mjestu mogli biti zavist i strah od slobodnih pojedinaca koje niti jedna politička opcija ne bi mogla kontrolirati.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još