tportal.hr

Zagreb
+16
Osijek
+19
Pula
+19
Rijeka
+19
Zadar
+16
Split
+18
Dubrovnik
+20

KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Kako smo postali nemoćni jamci državne samovolje

Dok vladajuća elita još uvijek slavi kreditni rejting, komentator nas podsjeća da se zapravo slavi sposobnost da se zadužujemo. A malo koja politička elita odoljela je iskušenju i povlasticama koje pruža državna svemoć pa je socijalni mir i privid blagostanja kupovala pljačkanjem budućnosti koja se činila dalekom. Mi smo, pak, postali jamci, koje se ništa ne pita i koji ne mogu ništa kontrolirati

Datum objave:
10.9.2012 10:30

Zadnja izmjena:
10.9.2012 10:54

 
Kreditni rejting koji vladajuća elita ovih dana slavi onako razdragano jest, hrvatski rečeno, sposobnost da se bude dužnikom. Što je zapravo zaduživanje? Jedna stara i korisna pravna i financijska operacija. Njome dužnik kupuje, a vjerovnik prodaje novac za određenu cijenu – kamatu. Vjerovnik je, kao i svaki prodavatelj, uvijek u povoljnijem položaju jer, osim što određuje cijenu svoje robe (novac je roba), po načelu 'uzmi ili ostavi' diktira i uvjete čitavog posla, posebice sredstva osiguranja. Pozajmljivanje novca je vrlo riskantan posao i zato je razumljivo da vjerovnici svoj rizik žele svesti na minimum. Neshvatljivo je zašto ih dužnici toliko mrze kada u odnos s vjerovnikom stupaju silom okolnosti u koje su se sami doveli. Donekle je shvatljivija mržnja jamca prema dužniku jer mu egzistencija ovisi o njegovoj likvidnosti, prisebnosti i poštenju. Kako bilo, i vjerovnik i glavni dužnik i jamac prihvatili su pravila kreditne igre svojom slobodnom voljom, kao punoljetni, poslovno sposobni i (valjda) razumni ljudi koji su temeljito razmotrili sve moguće rizike pa su na te rizike svjesno pristali.

Jedini poslovni subjekt koji ne zna za taj rizik, a čini se ni za racionalnu analizu tog rizika, jest država. Ne treba podsjećati da je upravo zato tako loš gospodar. Odvratna lakoća njenog zaduživanja ne temelji se samo na suverenosti i nepostojanju nekog višeg i moćnijeg entiteta koji će nad državom provesti ovrhu. Nevolje koje mogu snaći političku elitu u zaduženoj državi zanemarive su u odnosu na užase koji će snaći 'običnog' dužnika.

Za razliku od njega, država na raspolaganju ima točno onoliko jamaca koliko ima stanovnika i, kao da ni to nije dovoljno, ona svoje jamce nikada i ne pita pristaju li biti jamci. Ni tu se ne zaustavlja njena drskost, nego kada upadne u dužničke nevolje, ona se ni ne pokušava snaći sama, nego opet bez ikakvog pitanja, teret plaćanja svoga vlastitoga duga automatski prebacuje na jamce i pritom raspolaže sa sredstvom osiguranja o kome svi vjerovnici ovoga svijeta mogu samo sanjati. To sredstvo zove se porezna obveza.

Stoji li građanima na raspolaganju ikakav mehanizam zaštite od tog nasilnika koji ih protiv njihove volje preobražava u jamce svojih sumnjivih poslovnih pothvata i u svoj svojoj zaduženosti još se i ponaša kao pravednik? Ništa osim općih načela ustavnog prava i ovo malo krhke demokracije. Da nije krhka, ne bi bila demokracija. Da nije demokracija, ne bi bila paradoksalna.

213408,212881,212966,213191

Čačić o padu konkurentnosti
O svakom državnom zaduživanju javnost mora znati sve i mora biti u prilici o njemu reći sve. Ako građani ne znaju zašto je država zadužena, kakav je omjer koristi i rizika tog zaduženja, za što je namijenjena ta svota, postoji li neki drugi (jer zaduživanje je posljednje sredstvo) način da se namakne novac i jesu li taj novac i to zaduživanje uopće potrebni i ako se o svakom pojedinom kreditnom poslu ne vodi polemika u stručnoj i političkoj javnosti, u parlamentu i između svih čimbenika javnog i političkog života, tada to zaduživanje nema legitimitet, kao što ga nema svaka politička odluka koja nije utemeljena na demokratskoj raspravi, razumu, moralu i interesu građana. Tada legitimiteta nema ni zahtjev političke elite da građani isplaćuju taj dug u obliku povećanih poreza, kao što ga nema i ne može imati nijedan zahtjev proizišao iz političke samovolje i zloupotrebe državnih moći i ovlasti.

Hrvatska u tome nije nikakav izuzetak i – gle čuda – postojano je slijedila svjetske trendove. Malo koja politička elita je odoljela iskušenju i povlasticama koje pruža državna svemoć pa je socijalni mir i privid blagostanja kupovala pljačkanjem budućnosti koja se činila daleka. Kako to već biva u gangsterskim pothvatima uvijek se nađe netko tko pretjera i izgubi osjećaj za mjeru, a gangsteri su pohlepni, razmišljaju kratkoročno i nemaju sućuti. Grčka politička elita, primjerice, osim što je bila neuračunljivo pohlepna, otišla je toliko daleko da svoje građane nije učinila samo jamcima, nego i suučesnicima onom famoznom četrnaestom plaćom i desecima tisuća suvišnih radnih mjesta u javnom sektoru. Da je građane netko pravodobno upozorio na posljedice, vjerojatno na to ne bi pristali, ali upravo zato ih nitko i nije upozorio na posljedice.

Ogoljena i brutalna državna samovolja

Nekontrolirano javno zaduživanje bjelodan je dokaz da svjetsku ekonomsku krizu nije izazvao 'neoliberalni eksperiment', nego ogoljena i brutalna državna samovolja koja se otela svakoj racionalnoj i demokratskoj kontroli i da lijek za tu krizu ne treba tražiti u obuzdavanju slobodnog tržišta, nego u obuzdavanju državne suverenosti, te epohalne prijevare koja gangstere preobražava u heroje, a građane u dužnike, taoce i, u konačnici, nažalost i u suučesnike. Sposobnost države da bude dužnikom je zastrašujuća i sudbonosna moć, opasna koliko i njen monopol na silu i zato ta poluga vlasti treba biti podvrgnuta svim raspoloživim sredstvima demokratske kontrole.

Ipak, pomanjkanje unutarnjeg, ustavnog i demokratskog legitimiteta državnog duga ne znači i pomanjkanje njegova međunarodnog legaliteta. Koliko je nelegitimno od građana zahtijevati da vraćaju tuđe dugove, toliko je protupravna pomisao da bi država trebala jednostrano prestati plaćati svoje obveze. Dug ostaje i netko ga mora platiti, neovisno od toga što je savršeno poželjno da ga ne plaćaju građani. Ako je oružana agresija međunarodni zločin, uskrata plaćanja duga teška je međunarodna prijevara, razbojnička avantura koju si, primjerice, Hrvatska, kao mala i siromašna zemlja, ni pod kojim uvjetima ne može priuštiti. Čak i kada bi takva odluka bila donesena na referendumu, ona ne bi bila legitimna, jednako kao što bi bila nelegitimna i referendumska odluka o započinjanju agresivnog rata ili legalizaciji torture.

Preobrazba građana u jamce državnog duga, s jedne strane, te samoubilački i nemoralni prijedlozi o obustavi vraćanja dugova, s druge strane, samo su lice i naličje jednog te istog mentaliteta. I jedan i drugi pristup pod svaku cijenu pokušavaju državu osloboditi i od krivnje i od plaćanja, i oba pristupa zazivaju, na ovaj ili onaj način, pravno ili političko nasilje. U prvom slučaju ono je usmjereno protiv građana, a u drugom protiv međunarodnog poretka, s tim da građani stradavaju u svakom slučaju jer od života u prezaduženoj državi gori je samo život u državi isključenoj iz svjetskih ekonomskih i političkih tokova.

Demokracija još uvijek nije dosegla takav stupanj razvoja da bi građane učinkovito zaštitila od državne kreditne i fiskalne samovolje. Ustavna demokracija bi državu, kada se politička elita poželi zadužiti, spram građana trebala dovesti u onako podređen i ponižavajući položaj u kome se nalazi dužnik kada svoga prijatelja moli da mu bude jamac. Vrijeme je da, kao demokratska civilizacija, tako počnemo razmišljati. Za početak, bit će dovoljno da građani u državi prepoznaju krivca, a u sebi kafkijanski nemoćnog jamca njene samovolje. Ono na što nipošto ne smiju pristati jest da se po tko zna koji put njihov gnjev usmjeri u pogrešnom smjeru i da umjesto političke elite koja je posegnula za zaduženjem, okrive vjerovnike, onako bestidno kao što su neke političke grupe u Grčkoj okrivile njemačke banke i to za, ni više ni manje, nego nacizam. Ta mržnja prema bankama, zapravo, prema njihovu pokušaju da naplate svoja zakonita potraživanja u skladu s drevnim i vječnim načelima rimskog prava, nije ništa drugo nego zagovaranje bezakonja i ruganje činjenicama u lice, dakle sâm nacizam na djelu. Od svoga ishodišnog uzora razlikuje se samo utoliko što je floskule o 'judeo-masonskoj plutokratsko-boljševičkoj zavjeri', zamijenio floskulama o 'neoliberalizmu' i 'tržišnom fundamentalizmu'. Samo je floskula o 'dekadentnom Zapadu' ostala ista. Obožavaju je svi neprijatelji slobode s lijeva i s desna već dvije stotine godina. (Sve kada bi dekadencija i bila nešto loše, već bi je sama pomisao na njene protivnike učinila neodoljivo privlačnom). Ako povjeruju u tu retoriku, građani neće samo otplaćivati javne dugove i astronomske moralne kamate, nego će ispasti i budale.

Sviđa ti se članak? Preporuči ga prijateljima!

Važno: Rubrike, Sex files, cura i frajer dana i crna kronika mogu sadržavati sadržaje koji nisu primjereni osobama mlađim od 18 godina. Osobama mlađim od 18 godina se savjetuje posjet ovim rubrikama jedino i samo uz nadzor punoljetne osobe.
Tportal je član Hrvatskog vijeća za medije. HVZM je samoregulatorno tijelo koje prati i sankcionira kršenja novinarske etike.
Saznajte više na http://www.hvzm.hr/
vijece@hvzm.hr