Komentatori KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Nije li Josipović licemjeran kada Pupovca napada za etnobiznis?

Fascinantno je optuživati nekog pojedinca ili organizaciju da se bavi etnobiznisom u onoj istoj državi u kojoj se već dvadeset i dvije godine osim etnobiznisa ništa drugo i ne događa, smatra naš komentator povodom optužbe koju je predsjednik Josipović uputio Miloradu Pupovcu, dugogodišnjem lideru srpske manjine. Bavljenje etnobiznisom u Hrvatskoj počelo je onog trenutka kada su HDZ i njemu slične stranke obznanile svoje političke, zapravo etničke programe i od tada se, s većim ili manjim, visokim ili niskim intenzitetom, s tim narkotikom u Hrvatskoj slobodno trguje na veliko i malo


U čemu je meritum sukoba Ive Josipovića i Milorada Pupovca? U tjedniku Novosti? U ZAMP-u? U proračunskom novcu namijenjenom Srpskom narodnom vijeću? U Veljku Džakuli? U Milanu Rodiću? U političkom obračunu, pojavi uobičajenoj u svakom društvu? U nekakvoj nedokučivoj pozadini? Ma kakvi. Ako meritum uopće postoji, savršeno je nezanimljiv. Bitna je količina licemjerja koju je sukob razotkrio.

Zapravo je teško reći je li riječ o licemjerju, drskosti ili nesposobnosti u prepoznavanju očiglednog. U svakom slučaju, fascinantno je optuživati nekog pojedinca ili organizaciju da se bavi etnobiznisom u onoj istoj državi u kojoj se već dvadeset i dvije godine osim etnobiznisa ništa drugo i ne događa. U društvu u kojem su već dvadeset i dvije godine etničke fikcije vrhunska i neupitna vrednota, temeljna politička, moralna i intelektualna kategorija, najvažniji i često jedini kriterij vrednovanja ljudi, stvari i pojava, u društvu koje je svoju posvemašnju etnifikaciju – i civilizacijski i ekonomski slom koji je ta etnifikacija izazvala – doživjelo kao neku vrst povijesnog i moralnog trijumfa.

Ako se dakle Milorad Pupovac i bavio etnobiznisom, on nije činio ništa drugo nego je pristao plivati niz tu široku i nabujalu rijeku, niz taj mainstream koji je Hrvatsku potopio kao Atlantidu u kojoj je moguće disati samo na etničke škrge.

Bavljenje etnobiznisom u Hrvatskoj počelo je onog trenutka kada su HDZ i njemu slične stranke obznanile svoje političke, zapravo etničke programe i od tada se, s većim ili manjim, visokim ili niskim intenzitetom, s tim narkotikom u Hrvatskoj slobodno trguje na veliko i malo. Što je tvrdnja da se ljudski rod dijeli na nacije nego etnobiznis? Što je tvrdnja da te imaginarne zajednice imaju pravo na 'svoju' državu nego etnobiznis? Što je uspostava takve države nego etnobiznis? Nisu li javni dug i proračunski deficit kojim se pokušavaju ublažiti katastrofalne posljedice tog pothvata etnobiznis velikog stila? Nisu li korupcija, pretvorba i privatizacija bile sublimni etnobiznis na djelu? Nisu li svojedobne nasilne i nezakonite deložacije nepoćudnih primjer malog etničkog poduzetništva pred kojim nisu stajale administrativne prepreke i koje je uživalo državne poticaje? Nisu li otpori slobodnom tržištu i zaštiti ljudskih prava pokušaj spašavanja tog istog, velikog i malog etnobiznisa?

Ima li uopće smisla nabrajati sve u čemu se etnobiznis ogledao kada bi to nabrajanje značilo pisanje političke, ekonomske i intelektualne povijesti Hrvatske u zadnjih dvadesetak godina?

Kao što je vidljiva svjetlost samo manji dio elektromagnetskog spektra, tako su i devedesete godine politički spektar u Hrvatskoj svele na etnički sumrak. Ništa izvan etničkog spektra nije smjelo biti vidljivo i nije smjelo postojati. Bio je to jedini dopušteni jezik, jedini kód, jedini mogući diskurs, jedina priznata vrst identiteta, neovisno o tome je li za posljedicu imala povlastice ili poniženja. Sve bogatstvo i sva šarolikost ljudskog društva, sva njegova pluralnost i raznolikost interesa i sve interakcije isto tako raznolikih, neki bi rekli 'jedinstvenih i neponovljivih' pojedinaca, svedene su na jednu emotivnu zabludu koja je proglašena nasljednom, nepromjenjivom i zadanom, najvažnijom ljudskom osobinom.

Zašto je Pupovac pristao na taj diskurs?

Grijeh Milorada Pupovca leži u tome što je pristao na taj diskurs. Danas je lako raspravljati o tome je li devedesetih godina trebalo principijelno raskrinkavati sveopću etnifikaciju stvarnosti, ukazivati na njene strahotne posljedice ili pokušati ublažiti te posljedice tako što će etnifikacija biti priznata kao činjenica i djelovati u tim uskim okvirima imajući na umu da je politika umjetnost mogućeg. S Tuđmanom se moglo razgovarati samo onim jezikom koji je razumio, a nijedan jezik osim etničkog nije htio razumjeti. Trebalo je spašavati pojedinačne sudbine, pa makar i kao Srbe, ako ih već nije bilo moguće spasiti kao građane. Da je nastupio kao građanski političar, Pupovac bi ionako bio percipiran kao 'Srbin', jer sužena totalitarna optika nije bila sposobna, niti je htjela biti sposobna za percepciju ičega što nije bilo hrvatsko ili srpsko. Pupovac je pristao na ta ponižavajuća pravila igre jer kada se stvarnost svela na totalitarni etnički šnaps, postalo je nemoguće igrati demokratsku kanastu ili građanski bridž.

211068,211030,210911,210848

Tuđman je takvu igru nametnuo s valjanim razlogom. Kada je srpskoj manjini davao izvjesne koncesije, to nije činio iz demokratskih pobuda, nego zato što je i u tome vidio afirmaciju etničkoga, odnosno afirmaciju hrvatsko-srpske dihotomije, tog bitka njegove kozmologije. Njegov prioritet bilo je očuvanje etničkog kao neupitnog i vrhunaravnog političkog i moralnog principa. Osim što je intimno bio opsjednut nacijom, u njoj je s pravom prepoznao ponajbolju prepreku protiv građanske demokracije i slobodnog tržišta. Tuđmanov etnobiznis – a još uvijek se nijedna relevantna politička grupa ne usuđuje dovesti ga u pitanje – bio je usmjeren ponajprije protiv većine, dakle protiv Hrvata, u čemu su Srbi i Srbija bili tek puko sredstvo. Uostalom, Srbi su pobjegli, a Hrvati su ostali, postavši najvažniji taoci i dugoročno najveće žrtve Tuđmanovog etnobiznisa koji im je umjesto građanske demokracije i slobodnog tržišta ponudio narkozu etničke fikcije. Buđenje u mòri nezaposlenosti i proračunskog deficita ionako je bilo samo pitanje vremena i logična posljedica prodaje etničkog roga za demokratsku svijeću.

Dogodilo se ono o čemu je Edward Saïd pisao još 1978, kada se retorički zapitao: 'Je li moguće dijeliti ljudsku stvarnost na različite kulture, povijesti, tradicije, društva, pa i rase, i preživjeti konzekvence tih podjela čovječno?'

Optužiti Milorada Pupovca za etnobiznis i pritom se ni s čime ne ograditi od onog ishodišnog etnobiznisa koji je građane i podijelio na etničku većinu i manjinu nije samo licemjerje sove koja se rugala sjenici, nego i opasna implikacija da se etnobiznis većine podrazumijeva i da je neupitan, ukratko da je etnobiznis većine business as usual dok je etnobiznis manjine skandal. Fascinantno. Iz tvrdnje da Milorad Pupovac i njegova skupina prestrašenih Srba, koja do iznemoglosti recitira Teslinu sentencu o rodu i domovini, vode politiku nacionalnih sukoba niskog intenziteta proizlazi da su HDZ, HSP i H2SO4 moralne vertikale građanske demokracije. Zapravo komično.

Kako bilo, točno je da bi od sukoba Josipović-Pupovac moglo biti koristi. Dobro je da je u politički rječnik uveden pojam 'etnobiznis' jer precizno sažima povijest i stvarnost Hrvatske i jugoistočne Europe u zadnjih dvadesetak godina. No najvažnije je da je taj sukob još jednom pokazao u kakve logičke i etičke stranputice, u kakva licemjerja, nesrazmjere i nepravde mogu sebe dovesti država i društvo koji su utemeljeni na etničkom i nacionalnom, umjesto na građanskom i demokratskom principu.

Činjenica da se Josipovićeva dijagnoza bavi manjinskom politikom i da je na čaroban način zaobišla politiku koja se predstavlja kao politika većine – osim što je sama po sebi etnobiznis – kazuje da se etnički pogled na svijet počeo urušavati u sebe samog i da se više ne osvrće ni na očita logička i etička proturječja. Dosegao je krajnju točku svoga apsurda i svoje održivosti, ali nije potrošio svoj kapacitet za proizvodnju patnje, laži i dugova. I zato je krajnje vrijeme da se etnički princip podvrgne sekularizaciji, odvoji od države i vrati u sferu privatnog i intimnog izbora gdje će biti zaštićen kao i bilo koja druga građanska osobina ili sklonost i gdje će mu – kao i svakoj drugoj građanskoj osobini ili sklonosti – biti zabranjeno da proizvodi povlastice ili poniženja i postane opasan po život.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još