Komentatori KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Posljednji čavao u lijes hrvatske ekonomije

Zakon o fiskalizaciji u prometu gotovinom posljednji je čavao u lijesu hrvatske ekonomije. U zemlji čija je privreda na mnoge načine opustošena kriminalnim državnim intervencionizmom i nesrazmjerno velikim, ujedno i besmislenim javnim troškovima, jačanje državnog nadzora, sužavanje ionako mizernih poduzetničkih sloboda i inzistiranje na fiskalnoj disciplini, svakako je najgora ekonomska politika koju je uopće moguće zamisliti, i to usred krize koju nije izazvalo neuredno plaćanje poreza, nego njihovo manijakalno nametanje i potraživanje

Razotkrivena je i tragično niska razina demokratske i građanske kulture vladajuće grupe koja ne prepoznaje orwellijansku stravu u zakonu po kojem će postati nemoguće izdati gotovinski račun koga prethodno nije ovjerio Veliki Brat Porezne uprave. Nemoguće je iskazati mučninu, tjeskobu i strah od same pomisli da se jedna banalna svakodnevna situacija kakva je plaćanje kave ne može dogoditi bez prisutnosti i odobrenja Države. Margina slobode biva sve uža i ne zna se gdje će se, i hoće li se uopće, to čudovište zaustaviti u proždiranju naše svakodnevice.

Usprkos tome ni u jednom članu ove vlade nije se probudila demokratska savjest i potreba da se ostavkom ogradi od legalizacije doušnika koje prijedlog zakona cinično naziva građani-inspektori. Umjesto političke kulture i moralne obveze da promiču demokratsko prosvjećivanje, pokazali su spremnost na savez s nakazama koje će svoju zavist liječiti denunciranjem frizera i gostioničara i tako su još jednom potvrdili staru istinu da je realizacija povijesnih promašaja nemoguća bez plebiscitarnog suučesništva malih gadova koje veseli dodvoravanje autoritetu.

Nije, dakako, riječ samo o banalnosti tog zla ili o zlu te banalnosti. Umjesto da uspostavi jeftinu, učinkovitu, racionalnu i samozatajnu državu – tu jedinu nadu moralnog i ekonomskog spasenja hrvatskog društva – vladajuća grupa usavršava poreznu tiraniju u pokušaju da nahrani nezasitnog monstruma koji je odavno progutao svu moralnu i materijalnu supstancu koja se zatekla u dosegu njegove suverenosti. U svojoj nesposobnosti i nevoljkosti da iziđe iz uskih obzora državnog intervencionizma i u svojem iskonskom strahu od slobode tržišta, vladajuća grupa zaboravila je i na jednu staru i jednostavnu fiskalnu istinu. Iznos nenaplaćenih poreza je matematički egzaktan dokaz da je porezna politika pogrešna i da su porezni obveznici posegnuli za krajnjim sredstvom, ne zato što imaju kriminalne nagone nego zato što pokušavaju opstati i održati svoje poslovanje na razini elementarne isplativosti. To je signal da je prekoračena granica izdržljivosti kada svako daljnje posezanje za represijom samo produbljuje ekonomsku katastrofu i sakati demokraciju.

206306,206542,206563,206634

U prijedlogu zakona se u najboljoj tradiciji moralističke demagogije tvrdi da 'postojeće stanje' omogućava 'punjenje' računa pojedinaca. Pa zar nije temeljni cilj svake razumne ekonomije da što više novca završi u što više privatnih džepova? Već je i sama najava da će se primjenom Zakona o fiskalizaciji država domoći dodatnih novaca nešto najstrašnije što nam se moglo dogoditi. Središnji problem hrvatske ekonomije upravo je u tome što se nepregledne količine novaca slijevaju u ambise i labirinte suvišnih državnih ustanova i subvencija umjesto da slobodno kolaju tržištem i potiču konjunkturu.

Nije diskutabilno da je plaćanje poreza zakonska obveza, međutim postoji preduvjet bez kojeg potraživanje poreza ostaje lišeno legitimiteta. Da bi naplata poreza stekla legitimitet, država je dužna poreze učiniti razumnima, umjerenima i stimulativnima, a nadasve isplativima, tako što će građanima zauzvrat pružati kvalitetne usluge: nepodmitljivo, učinkovito i kompetentno pravosuđe, zdravstvo koje nije opasno po život, sekularizirano školstvo koje će odgajati samosvjesne građane, a ne podanike i državnu upravu koja neće biti sinekura za podobne nego korisna uslužna djelatnost sa strogo ograničenim, najnužnijim nadležnostima. Ukratko, država porezne prihode tek mora zaslužiti, a zaslužit će ih samo ako građane, privredu, njihov novac i, uopće, čitavo društvo u najvećoj mogućoj mjeri ostavi na miru.

O građanskim dužnostima umjesno je govoriti tek kada građanska prava postanu sveta i neupitna, kao što je o pravima države umjesno govoriti tek kada ona ispunjava svoju temeljnu dužnost, a to je zaštita individualne slobode. Ustanova koja raspolaže naoružanim službama, zatvorima i moći da donosi i primjenjuje zakone dužna je tu moć podvrgnuti nadzoru i koristiti je samozatajno pa je tako i novac koji je ovlaštena ubirati dužna koristiti skromno i štedljivo. Prije nego što takav, demokratski moral prevlada u društvu i dok god država nikome ne odgovara za svoju financijsku neuračunljivost svaki razgovor o poreznom moralu je deplasiran, a građanski neposluh ostaje moralni i racionalni imperativ.

Tek kada se novac otet privredi i građanima vrati u slobodne tržišne tokove bit će moguća konjunktura i tek tada će biti moguće razgovarati o viškovima koji se mogu (oprezno i sumnjičavo) povjeriti državi i uložiti u podizanje razine materijalne civilizacije i javnog standarda. Tu potrebu, zapravo taj san, taj jedini opravdani javni rashod nitko razuman ne dovodi u pitanje, ali i on mora ostati u okviru stvarnih mogućnosti i nemilosrdnog demokratskog nadzora. Dotad neka se država zadovolji minimumom potrebnim za elementarno održavanje javnog poretka i neka se skrušeno ispriča svima koje je učinila egzistencijalno ovisnima o proračunu i tako ih preobrazila u svoje taoce, u suučesnike u održavanju jednog demokratski i aritmetički neodrživog sustava.

Da, država je prezadužena i nema novca, no upravo je sumnjive okolnosti u kojima je nastala ta prezaduženost i sumnjivi razlozi zbog kojih je nastala lišavaju legitimiteta da od građana očekuje plaćanje svojih dugova. Od dosjetke da bi građani trebali snositi teret proračunskih nevolja odvratnija je samo ona po kojoj su građani za državu dužni žrtvovati živote. Ako je državi ponestalo novca, neka se snalazi kako zna i umije, poput svakog drugog pravnog i ekonomskog subjekta. Neka izvoli prodati neki otok. Ionako je dosad suverenost samo stvarala nepotrebne troškove. Možda je vrijeme da se suverenost unovči pa građanima konačno donese neku korist. Ostaje nam da se dogovorimo koji otok će biti te sreće i ufamo se da će ga netko htjeti kupiti. Valja priznati da ona država koja je spremna prodati dio svoga teritorija zato da bi poštedjela egzistencije svojih građana doista zaslužuje uredno plaćanje poreza, pa čak i domoljublje.

Nije problem samo u tome što bi prodaja teritorija kod ovdašnje političke elite i mnogih naivnih nesretnika – koje je država uspjela zaluditi svojom apokaliptičnom mitologijom – izazvala živčani slom, nego u mentalitetu koji državnu samovolju drži neupitnom i u drskosti da se netko uopće usuđuje državne interese staviti ispred brige za privrednu konjunkturu i egzistenciju građana.

Zakon o fiskalizaciji označava prekretnicu nakon koje je postalo očito da prioritet aktualne vlade nije oživljavanje hrvatske ekonomije nego nešto sasvim suprotno od toga: panična, očajnička proračunska pohlepa. Građanima ostaje da čekaju njenu ostavku koja treba uslijediti što prije i to zato da bi i ostavka vlade HDZ-a koja će je zamijeniti uslijedila što prije. U međuvremenu, postoji barem teoretska mogućnost da će se na političkoj sceni pojaviti snaga koja će građanima Hrvatske ponuditi uspostavu građanskog društva.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još