Komentatori SKALPEL MILOŠA VASIĆA

Prva vlada Ivice Dačića

U četvrtak popodne Narodna skupština Republike Srbije okupila se da izabere novu vladu. Na programski ekspoze mandatara Ivice Dačića čekalo se više od dva sata (trebao je nastupiti u 15 sati, a u 19 sati još je pričao). Nije bila riječ o tremi (Ivica od toga ne pati), nego o završetku prve runde ciganskog (neka mi oproste braća Romi!) cjenkanja oko državnih tajnika, javnih poduzeća, upravnih i nadzornih odbora i ostatka ratnoga plijena. Druga će runda biti još okrutnija, čim nova vlada zasjedne u fotelje. To nije spriječilo Skupštinu da prvo na brzinu i na silu izglasa Zakon o Vladi (rutinski, donosi ga svaka nova vlada), ali i izmjene Zakona o Savjetu za državnu sigurnost, što je već opasno

Naime, neizmjerna pohlepa i vlastoljublje srbijanske političke klase sada su izašli na otvoreno skoro bez zazora i zadrške. Staromodni pisci novinskih paškvila sada bi s trivijalnom egzaltacijom zavapili 'Krinke su pale!' Krinke su, međutim, pale davno, kako u Srba, tako i u Hrvata, uostalom. Nema više ljevice i desnice; nema programa i ideologije; ostao je ekstremni centar u koji se pokušavaju ugurati menadžeri, brokeri, šarlatani, lopovi, metroseksualci i ostala gamad koja je vidjela svoju priliku; jednom riječi – nova politička klasa 'lutke od mesa bez trunke ideje, ubice na cesti...', ukratko: 'kurvini sinovi'.

Molim: da se ne bi pomislilo kako je ovo glas vapijućeg u pustinji, razmotrit ćemo stanje političkih stvari u Srbeka. Koalicija koja sada formira vladu sastavljena je od stranaka koje su popunjavale i prethodnu vladajuću koaliciju, za samodržavlja Borisa Posljednjeg (Tadića). Dapače, prvobitna je ideja bila da ta koalicija ostane na okupu, mada je Borisova Demokratska stranka izgubila i predsjedničke i parlamentarne izbore; mogli su i tako sastaviti vladu, ali Boris u svojoj aroganciji nije htio dati Ivici Dačiću i njegovim trabantima baš sve što su tražili. Tomo Nikolić im je dao i – čiča-miča, gotova priča. Puka matematika, programi i ideje ionako ne igraju ulogu, jer svi hoće isto: vlast i novce. Programi i ideje ionako su spali na licemjerne plaštove iz nacionalističkoga kazališnog fundusa: 'patriotizam', 'suverenitet', 'teritorij'. Svatko ima takovu jednu gumenu kost (neki i više njih) za dobaciti puku da ju glođe: u Srba je to Kosovo, u Hrvata Pelješački (a ne 'Pelješki', ako dozvolite) most, plus vantjelesna oplodnja, ako baš mora. I tako to traje.

Vratimo se, međutim, ovoj novoj vladi. El Presidente Nikolić svojevremeno je prijetio da će biti 'srpski Sanader', ali ga je to – neka je hvala Gospodinu! – prošlo. To ne znači da ga sanaderovski apetiti nisu napustili. Kao prvo, s Ivicom Dačićem podijelio je ono što je Srbekima najvažnije: Udba i ostale službe njemu, policija Ivici, pak neka Dačić vidi kako je to biti istovremeno i premijer i ministar unutarnjih poslova. Sam je htio. Nikolić je, pak, promijenio Zakon o Savjetu za državnu sigurnost tako da sada stalni tajnik toga tijela nije više šef Kabineta predsjednika (Borisova nepromišljena ideja, kao i taj Savjet), nego posebni koordinator za državnu sigurnost; ukratko, desna Nikolićeva ruka, mlađani i nadobudni Aleksandar Vučić, koji je pritom još i ministar obrane, hvala lijepa. Dobro: ministar obrane marginalno je mjesto u normalnim okolnostima (dok ne dođe do javnih nabavki...); u nenormalnima, pak... ali bolje je o tome ne i misliti. U svojemu svojstvu koordinatora svih Udbi, mladi će Vučić moći davati zadaće svima, formulirati i provoditi 'akcije', određivati prioritete, uhoditi svakoga tko mu padne na pamet, kršiti tajnost ovoga i onoga i ljudska prava (kao da to nisu radili i prije njega) i – odgovarati samo svojemu šefu Tomi Nikoliću.

Za svaki slučaj parlamentarni Odbor za nadzor nad tajnim službama dobio je predsjedavajući iz Tomine stranke, na užas nove oporbe kojoj je rečeno da im pljune pod prozor; može im se i šta sad?

Nova vlada imat će 17 ministarstava i 19 ministara (dva upadaju bez lisnice, a radi većine). Iznenađenja je malo: ukinuta su ministarstva za Kosovo i za bogoštovlje i rasijanje (vjera i dijaspora); oba su – istini za volju – bila suvišna, Borisov bijedni pokušaj udvaranja nacionalistima. Lisnicu vanjskih poslova dobio je sivi karijerni diplomat Ivan Mrkić, bivši savjetnik Dobrice Ćosića i veleposlanik na Cipru i u Japanu. Pravosuđe je dobio neki Nikola Selaković, 29 godina, asistent na predmetu Usporedne pravne tradicije na beogradskom Pravnom faksu; neka mu je dobri Bog u pomoći. Srbijanski Čačić ostat će Mlađan Dinkić, ministar istovremeno i gospodarstva i financija, ali on zna posao: dosad je srušio tri vlade, a i dalje ga hoće za ministra; nije to malo. Neizbježni Sandžaklija Rasim Ljajić opet je ministar: ovaj puta unutarnje i vanjske trgovine, telekomunikacija i informatičkoga društva; osim toga ostaje čovjek za Haški tribunal.

Cijela ta šarena ekipica prebjega, bivših šešeljevaca i slobista, kruhoboraca, penzića (iznimno pohlepnih), izdajica i ambicioznih šarlo-akrobata sada ima priliku svojih jadnih života: što sada klepimo – to nam je. Obećali su sve: mirovine, povišice, trinaeste plaće, ceste, pruge, standard – a nisu trebali, sad kad su već zasjeli. Za to vrijeme narod se snalazi, počeli su raditi privatni ovršitelji, od kojih je Hrvatska pametno odustala. To neće dobro svršiti – osim ako se Tomo i Aco ne opamete, za šta su slabe šanse. Previše je tu gladnih usta i koalicijskih partnera s ucjenjivačkim potencijalom (i sklonostima); svima je rit zinula kao advokatska torba; svi bi htjeli sve i odmah. Kao da su ovi najnoviji ljevičari ipak u pravu: trebamo redefiniciju parlamentarne demokracije.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još