KOMENTAR ANTE MIKIĆA

Što je razotkrio rat države i PR agencija?

27.07.2012 u 08:06

Bionic
Reading

Ova je naša država postavljena tako da u njoj svi, manje ili više, žive od njene milosti. Ona nemilosrdno uzima od svih i dijeli (skoro) svima pa bez nje, odnosno bez onih koji njome upravljaju, jednostavno ne možeš. Bez njenih poticaja na hrvatskim njivama više ni korov ne može samostalno rasti. Ona, eto, odlučuje i koji će gospodarski sektori i dalje uživati njenu blagonaklonost, a usluge kojih sektora više naprosto neće trebati

Nema nikakve sumnje da se bura izazvana nedavnom Vladinom odlukom da državna tijela i tvrtke, osim u iznimnim slučajevima, više ne koriste usluge privatnih PR agencija, neće tako skoro smiriti. Tko će u tome srazu 'kose i brusa' na kraju izvući deblji kraj, za većinu građana ove zemlje, kojima je i sam pojam PR-a poprilično dalek i ne baš sasvim jasan, zasigurno i nije bogzna kako zanimljivo pitanje. No promotri li se pomnije priroda toga sukoba, pažljiviji bi promatrač iz njega mogao podosta toga zaključiti i o Hrvatskoj, ali i o tome kako stvari u njoj (i dalje) stoje.

Slučaj 'Vlada vs. PR agencije', ponajprije, razbija tako često ponavljani mit kako 'državni sektor živi na račun privatnoga'. Taj je mit u hrvatskome javnome prostoru toliko puta ponovljen da je postao neupitnom istinom. Kad se god potegnulo pitanje ili otvarali pregovori o pravima zaposlenika državnoga i javnog sektora, o njihovim 'božićnicama i regresima', hrvatski je medijiski i virtualni prostor zasipan komentarima prema kojima tim 'parazitima', koji žive na račun radnika iz privatnoga sektora, treba već jednom stati na kraj.

No, kako je u svojoj prvoj reakciji na Vladinu spornu odluku upozorila predsjednica Hrvatske udruge za odnose se javnošću Aleksandra Kolarić, ne budu li poslovale s državom, privatne će agencije morati otpustiti stotine ljudi. Slično ovih dana potvrđuje i izvršni urednik časopisa Mreža Oleg Maštruko koji priznaje kako bi, bez poslova s državom, 80 posto IT sektora u Hrvatskoj već sutra moglo staviti ključ u bravu. Kad ti ozbiljni ljudi to tvrde, uistinu im valja vjerovati. Tim više što su neki drugi poslovni sektori već doživjeli slična neugodna iskustva pa je, primjerice, samo u hrvatskoj građevini, otkad su prestale izgradnje autocesta, bojanje tunela i drugi veliki infrastrukturni državni projekti, nestalo 30-ak tisuća radnih mjesta. Treba li onda, umjesto tvrdnje o državnome sektoru kao gutaču novca radnika iz privatnoga, okrenuti pilu naopako pa zaključiti kako privatni sektor u Hrvatskoj zapravo živi uglavnom od 'državnoga' novca i bez njega bi bio nesposoban preživjeti?

Istina je, kako se čini, nažalost puno gora: ova je naša država postavljena tako da u njoj svi (no dobro, skoro svi) manje ili više žive 'na njen račun'. Ona je ta koja 'vedri i oblači'. Ona ovih dana umiruje svoje zaposlenike i umirovljenike obećavajući kako će im 'osigurati plaće i mirovine'. Ona i njen prvi potpredsjednik najavljuju megaprojekte koji bi nas trebali izvući iz krize, a privatnome sektoru donijeti toliko potrebne poslove. Bez njenih poticaja na hrvatskim njivama više ni korov ne može samostalno rasti. Ona, eto, odlučuje i koji će gospodarski sektori i dalje uživati njenu blagonaklonost, a usluge kojih sektora (ne samo pojedinih tvrtki, nego cijelih sektora!) više naprosto neće trebati. I to ne zbog krize, kako bi netko mogao pomisliti, nego zato što ona to tako želi. Jednostavno joj je 'pukao film'! Zasmetala joj je, kako je to nedavno neizravno pojasnio i sam premijer Zoran Milanović, 'količina žuči i agresije u određenim krugovima' (ili možda količina kritike na račun Vlade i njenog PR-a?), te je on tim krugovima naprosto odlučio zavrnuti pipu. Pa neka se žale 'upravi vodovoda i kanalizacije'!


No, možda ćete se pitati, kako je država došla do tolike moći da o njoj svi ovise? Vrlo jednostavno: nemilosrdno je zagrabila u novčanike svih svojih građana i račune svih tvrtki (no dobro, skoro svih, jer nekim je sektorima ipak ostavljen dio moći u 'guljenju' svojih 'klijenata'), kako bi napunila svoje nerealno visoke proračune i izvanproračunske fondove. Građani, neovisno o tome rade li u privatnoj ili javnoj sferi, tako su vremenom izgubili kupovnu moć, a tvrtke konkurentnost i realno tržište, pa je i jednima i drugima preostalo tek uprijeti pogled u nju – svemoćnu državu. Ona, pak, za razliku od drugih, manjak sredstava ne mora rješavati većim smanjenjem rashoda. A i zašto bi, kad ga može pokriti većim porezima i 'uvođenjem bolje fiskalne discipline', dok njene monopolističke tvrtke neracionalnost poslovanja vrlo lako nadoknade podizanjem cijena svojih usluga i proizvoda. Dakako, opet na račun građana, svojih 'prisilnih' potrošača. Država, tako, uzima od svih i dijeli (skoro) svima pa bez nje, odnosno bez onih koji njome upravljaju, jednostavno ne možeš. I tako, mic po mic, od državne planske privrede, iz koje smo nekoć izašli, umjesto do slobodnoga tržišnog gospodarstva kako nam je najavljivano, dođosmo do svojevrsnog, od države i njene milosti, ovisnoga gospodarstva. Sjašio je Kurta, a uzjah'o Murta!

Ne trebaju, stoga, nikoga čuditi ni ostale vijesti koje čitamo ovih dana, poput povećanog priliva u političke stranke ili (ponovnog) povećanog odlaska mladih na, kako se to nekoć zvalo, 'privremeni rad u inozemstvo'. Gdje bi to mladi - u trenutku kad su radna mjesta kod privatnika neizvjesna i o volji vladajućih ovisna, kod države zauzeta ili osigurana podobnima, a i kod jednih i kod drugih porezima i nametima preopterećena - uopće i mogli tražiti svoju budućnost, negoli negdje vani ili pak što bliže tome (političkome) Suncu, kako bi se 'bolje ugrijali'?