Komentatori SKALPEL MILOŠA VASIĆA

Kosovsko trežnjenje

Nakon pobjede Nikolićevih naprednjaka na izborima, 'veliki Srbi' se iznenađujućom dinamikom presvlače u 'male Srbe'. Otvoreno je natjecanje tko će se od političara, javnih osoba i nacionalnih gurua brže deklarirati kao europejac i konstatirati već godinama poznatu činjenicu – da je Kosovo za Srbiju zauvijek izgubljeno

Masovne su psihoze čudo: imaju strašne posljedice, ali se na kraju ipak moraju izlizati i pretvoriti prvo u farse, a zatim u neugodna sramotna sjećanja. Kolektivno pamćenje jednoga društva – ili tih par generacija koje su nasjele – potisnut će ta sjećanja, kao što obitelj potisne uspomenu na ludog ujaka s tavana.

Srbija je od 1989. živjela u kosovskome transu koji je Milošević nadrukao i držao pod tlakom do kraja, ali i kasnije. Nakon Kumanovskog sporazuma pod šatorom NATO-a, lipnja 1999. kada je Kosovo i formalno otišlo zauvijek (stvarno je otišlo mnogo prije, 1989. najkasnije), Milošević je proglasio pobjedu nad NATO paktom i dao petama vjetra. Nakon prevrata od listopada 2000. nova vlast propustila je obračunati se sa tom himerom, što ne čudi: Vojislav Koštunica bio je i ostao velikosrpski šovinist. Čudno je nešto drugo: zašto Demokratska stranka i njeni saveznici nikada nisu smogli snage da kažu očitu i razvidnu istinu: da je car gol, da je Kosovo otišlo zauvijek i da treba gledati od čega se živi. Boris Tadić i njegov dvor tvrdoglavo su se držali oksimoronske (dapače – moronske) mantre 'I Kosovo i Europa' sve do samoga kraja, ovoga svibnja.

204370,204244,203816,203544

Dubrovački rukohvat


Onda se prošli tjedan to coprnjačko klupko počelo polako rasplitati. Prvo se Boris Tadić, sada vođa oporbe, u Dubrovniku rukovao sa Hashimom Thacijem, na hinjeni užas srpskih nacionalista koji zapravo nisu ni znali što bi s tom banalnom informacijom. Onda je – što je mnogo važnije – predsjednik Toma Nikolić razgovarao o tome s patrijarhom. Rekao je Njegovoj Svetosti da 'mi Kosovo gubimo svakoga dana sve više'; dobro jutro. Patrijarh Irinej znao je to i bez Tome, ali mu je predsjednik Republike ipak trebao reći ono što svi znaju, a to politički gledano nije mala stvar. Kasnije će Toma Nikolić dodati i da on 'nikada neće biti predsjednik u Prištini', ali bogami neće ni gđa. Atifete u Sjevernoj Mitrovici.

Što je zapravo Ćosić htio reći?
Bezkusnu jagodu na vrh te torte dodao je Dobrica Ćosić, 'otac srpske duhovnosti', kako mu tepa veliki roj njegovih podguznih muha: nemušto je promrmljao nešto na temu da je to gotovo i da šta sad. Kad su novine to objavile, sjeo je i napisao također nemušti demanti u kojemu lamentira nad vlastitom 'disidentskom' kalvarijom, a sve to Kosova radi. Podsjetimo se samo da je prije nekoliko mjeseci u nekim svojim dozlaboga dosadnim memoarima kosovske Albance rasistički izvrijeđao kao 'moralni i ljudski talog Balkana' i već u tom smjeru. Ukratko, običnim jezikom, čak je Dobrica priznao očigledno stanje stvari. Očekuje se još očitovanje Matije Bećkovića ('Kosovo je najskuplja srpska reč'), a on će već nešto smisliti, bez brige, bistar je on. Rupa u himeričnoj kosovskoj barci probijena je, prstića za začepiti je nema dovoljno, istina će provaliti, pak će i ta tragična i skupa zabluda potonuti, nadamo se zauvijek.

Naknadna pamet Borisa Posljednjeg

Onda se konačno oglasio i Boris Tadić u intervjuu Globusu; i to smo dočekali – da nam konačno objasni značenje te blesave sintagme 'I Kosovo i Europa' na kojoj je vladao tolike godine. Veli Boris Posljednji (kako bi ga nazvao Krleža) da nikada ni pomišljao nije 'da će Srbija integrirati kosovski prostor na način kako je to bilo u Miloševićevo vrijeme'! Rečenica je antologijska glupost, blesava floskula (hrv. ispraznica; dopala mi se ta riječ). Zašto? Zato što nitko pri zdravoj pameti niti pomislio ne bi da Kosovo 'integrira', jer je to nemoguće i prema tome himerično, opijumski sanak pusti, dakle 'vruć parol' za opsjeniti prostotu i zapanjiti intelektualce. Ipak je, međutim, Boris marljivo izbjegavao precizirati upravo tu banalnu istinu sve do prošloga tjedna u Globusu. Tadićeva i Jeremićeva beskrajna lupetanja na temu 'EU i Kosovo' bila su vazda općenita, samorazumljiva svakome 'patriotu' i kao takova neupitna; pitaju samo izdajnici i 'mundijalisti'; domoljubi ne pitaju, kao što znamo.

Nikolić o Kosovu nakon Tadićevog rukovanja
Vaistinu ode Kosovo


Desilo se, dakle, da je nova vlast učinila ono na što ima pravo, kao legitimirano nacionalistička i još gore (kad se prisjetimo njenih Šešeljevskih korijena): rekla je ono što se Tadićeva vlast nije usudila reći. Ne mogu se oduprijeti usporedbi sa Sanaderom i njegovim 'Hristos se rodi', što se Ivica Račan nikada nije usudio učiniti, s punim pravom uostalom: HDZ bi ga bio rastrgnuo. SDP ionako nije patio od suosjećanja sa Srbekima. Quod licet Iovi, non licet bovi: tko će, ako ne legitimirani nacionalisti sa dna kace, imati snage da nacionalne mitove razlupaju 'kao sudove lončarske' (psalmi), da haaške optuženike pohvataju i izruče?

Tako je i Toma Nikolić pametno zaključio da je dosta više bilo i te kosovske zajebancije: kao prvo, sve je to bestidna laž; kao drugo, ometa nas na obećanome putu ka EU; kao treće, skupo je do neba; kao četvrto, hrani ekstremiste s krajnje desnice od koje bi se Tomo i njegovi sada tako rado odmaknuli, kad su stavili nogu u europska vrata.

Ostao je, međutim, onaj poslovični kamenčić u cipeli, koliko da se netko ne zanese previše: sjevernomitrovački okrug koji se godinama pretvarao u SAO Mitrovačku krajinu, nezasitno presipajući novac poreznih obveznika Srbije u džepove lokalnih prvoboraca, mafioza i 'kontroverznih biznismena'. Još mnogo će vode proteći Ibrom dok se Toma Nikolić i njegovi partneri usude disciplinirati tu svoju Sjevernu Irsku. Takvo stanje odgovara i Prištini, dakako: imati čamac za ljuljanje u slučaju potrebe uvijek je dobro u politici. Možda dočekamo i taj dan, da citiram kolegu Zorana Kusovca iz Foruma, kada će Tomo Nikolić na albanskom čestitati Bajram Kosovarima.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još