Komentatori SKALPEL MILOŠA VASIĆA

Paklena mašina

Unutar samo desetak dana dvije su ozbiljne eksplozije zatresle beogradske kvartove Dorćol (u samome središtu grada) i Bele vode (periferija). Dva čovjeka su poginula na mjestu i dva automobila uništena su temeljito

Motiv ubojstva Boška Raičevića još je nepoznat
Prvi je stradao neki Raičević iz Crne Gore (od ranije poznat organima gonjenja), prijatelj i partner čuvenog gangstera Andrije Draškovića, koji je u zatvoru zbog ubojstva i koji je bio svojevremeno povjerljivo lice Udbe, a živio je i u vili Slobodana Miloševića do hapšenja. Raičević je dignut u zrak u svom Renaultu na križanju dviju ulica u najužem centru; policija drži da je riječ bila o otprilike kilogramu plastičnog eksploziva, aktiviranog daljinskim upravljačem. Oštećeno je još jedno vozilo, a svi su prozori u okolici pukli.

Prije neki dan na sličan način ubijen je stanoviti rođak jednog od zaštićenih svjedoka protiv famoznog narko-baruna Darka Šarića. I u njegov Audi podmetnuto je oko kilu plastike; paklena je mašina detonirana također daljinskim putem.

To, dakako, nisu prvi takvi atentati u Srbiji. Bomba pod autom popularna je od početka ratova, kada je sve otišlo k vragu i kada su se na slobodnom tržištu pojavili i eksplozivi i stručnjaci za njih. Zanimljiv je jedan slučaj iz Niša, 1993. godine: usred noći je nečiji džip odletio u zrak, prevrnut na krov. Na mjestu eksplozije ostala je velika fleka od krvi i mesa; nekome se omakla ona jedina, prva i posljednja greška koju meštri za eksplozive mogu počiniti. Umjetnik je – po tenisicama – identificiran kao aktivni pripadnik 63. padobranske brigade; radio je u fušu za nekoga... Nakon toga u zrak su letjeli uglavnom beogradski gangsteri, dovoljno neoprezni da svoje aute ostave bez nadzora ili zaključane u garažama. Ostali su ginuli na standardne načine: 'sačekuša' pored auta (najzgodnije), rafal iz drugog auta u vožnji itd.

202429,197376,158859,158871

Ubojstvo Ive Pukanića
Eksplozivna bagatela


Ne bi bilo u redu ulaziti sada u tehničke detalje te vještine; recimo samo da tu trebaju: eksploziv, električni detonatori i uređaj za aktiviranje. Eksploziva, zahvaljujući ratovima i raspadu svih vrijednosti, ima do mile volje: JNA ga je dijelila svuda i svima po Hrvatskoj i Bosni bez zaduživanja i evidencije; mogao se kupiti od dobrih ljudi na tržnici za oko 600 njemačkih maraka paket od pola kile PEP plastika. Slično je bilo i s detonatorima, običnim i električnim. Svaka budala mogla je sebi priuštiti da nešto digne u zrak. Problem, međutim, nastaje kod daljinskih upravljača. Vremenski uređaji jednostavni su (tajmer ili štapin), ali nema kontrole nad trenutkom detonacije kad se jednom aktiviraju. Slično je i s upaljačima koji se aktiviraju na pokret. Daljinski upravljač idealan je za vješto izvedeno umorstvo, ali tu treba ozbiljan umjetnik, poput, na primjer, onog Željka Milovanovića koji je ubio Pukanića i Franića. To ne umije svatko: daljinski upravljači rade na radio-signal, na mobitel, na infracrveni spektar (poput daljinskog upravljača za TV i stereo); tu uvijek postoji opasnost slučajne aktivacije iz drugog izvora zračenja. Treba, dakle, pametno smisliti stvar, da ne idemo dalje u to. Veoma je malo stručnjaka koji su za to sposobni.

Taktički gledano, treba tu obavještajnog rada, izviđanja i čekanja; trebaju i sigurno mjesto u blizini, sigurnu telekomunikaciju itd. Treba konačno i priliku da smjesti paklenu mašinu pod auto; sve to traje, košta i traži operativnu sigurnost.

I u kultnom filmu 'Vidimo se u čitulji' progovara se o metodologiji postavljanja auto-bombi
Što atentator postiže?


No vratimo se ovim najnovijim slučajevima: metoda je veoma slična – previše eksploziva i daljinski upravljač. Riječ je o nekome tko ima mnogo novca i tko želi biti posve siguran u željeni ishod. U ovome drugome slučaju, svi su odmah graknuli na Darka Šarića, jer da se sveti tom nekom svjedoku protiv sebe. Darko Šarić ima novca – ako nečega ima; zna ljude, a ako ne zna – zna tko zna. Pitanje je, međutim, što on time postiže: svjedok je već ispričao što ima, a osveta nad rođakom mogla bi ga učvrstiti u odluci da svjedoči. Osim toga, još nema naznaka da bi Šarić bio upleten u ubojstvo Raičevića.

Policija se boji nečega drugoga: da se na tržištu tih specifičnih usluga pojavio novi umjetnik. Naime, svaki stručnjak za improvizirane eksplozivne naprave ima svoj modus operandi, svoj rukopis. Neki drugi profesionalac uzeo bi jedno dvadeset deka plastičnog eksploziva, što je više nego dovoljno za razbiti auto i ubiti vozača. Forenzičke će analize, kad se pokupe i identificiraju svi komadići s lica mjesta, pokazati više: vrstu eksploziva, elektroničke komponente, način montaže itd.

Konačno, pojavila se u beogradskome tisku teorija da eksploziv potiče iz neke hrvatske pošiljke za Italiju. Teško: to bi bila legalna pošiljka koja se strogo prati i nadzire. Treba imati na umu da se i dan-danas velike količine eksploziva iz JNA vuku okolo i da nije veliki problem nabaviti ih. U svim dosadašnjim amnestijama za oružje, municiju i eksplozivna sredstva građani su predavali iznenađujuće količine eksploziva: plastičnog, trotila (TNT) i ostalog.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još