tportal.hr

Zagreb
+13
Osijek
+18
Pula
+14
Rijeka
+13
Zadar
+18
Split
+15
Dubrovnik
+15

KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Što zapravo smjera premijer suočen s Čačićevim paradoksom

Ono što bi javnost trebalo zanimati nije Čačićeva politička sudbina nego sudbina njegove ekonomske filozofije. Je li to i ekonomska filozofija čitave vlade i svih koalicijskih partnera ili tek iznimka, samo još jedan dokaz one, već znamenite, Čačićeve, takozvane bahatosti? Je li premijer suglasan i solidaran s takvom ekonomskom filozofijom? Ili je u svojoj beskrajnoj državničkoj mudrosti s Čačićem solidaran 'samo' ljudski, a po pitanju Čačićeve ekonomske filozofije priprema odstupnicu?

Datum objave:
2.7.2012 10:30

Zadnja izmjena:
2.7.2012 11:51

 
Ne postoji zadovoljavajuće razrješenje Čačićeva paradoksa. Postoje situacije na koje racionalna etika jednostavno nema odgovora. Stvarnost je odveć golema, odveć bogata da bi je ljudski um mogao obuhvatiti i složiti u svoje ladice. U ljudskoj naravi je da teško podnosi tjeskobu relativizma pa je pokušava razriješiti posezanjem za kategoričkim stavovima i ultimatumima. Kada naslute da apsolutne istine ne postoje, ljudi se sklanjaju u utočište isključivosti.

Tako povodom slučaja Čačić s jedne strane stoje zagovornici bezuvjetne ostavke koji tvrde kako je nespojivo da osuđena osoba obnaša dužnost ministra odnosno člana vlade. Pozivaju se na mnoge primjere iz zemalja s velikom demokratskom tradicijom u kojima se političari i zbog manjih grijehova, kamoli presude kaznenog suda, povlače iz politike.

No Čačić i njegovi pristaše tvrde kako se prometna nezgoda svakome može dogoditi. Doista, svaki vozač zna da postoje situacije u kojima odlučuju djelići sekunde. Stoga većina u vladajućoj koaliciji drži da prometna nezgoda – ako je nisu prouzročili alkohol, krajnja nepažnja, da ne spominjemo namjeru – ne bi smjela uništiti nečiju karijeru, bila to i politička karijera. Navode i da je Čačić dovoljno kažnjen saznanjem da je izazvao prometnu nezgodu koja je prouzročila smrt dvoje ljudi.

Obje škole mišljenja se i etički i politički doimaju prihvatljivima i jednako su vrijedne. No one imaju i svoje naličje.

Zahtjev da političar bude bezgrešan i da posjeduje neljudski ili nadljudski savršenu biografiju, odraz je doživljaja vlasti kao nadnaravnog autoriteta koji čini skupina odabranih svetaca koji ne služe građanima nego povijesnim (i moralnim) zabludama. Od bezgrešnog asketa na vlasti opasniji je samo naivni puk koji u asketizmu vidi vrlinu. Naime, inzistiranje na moralnoj besprijekornosti političara implicitno zaziva i njihovo pravo na privilegije i nepogrešivost, u krajnjoj konzekvenci tiraniju. Vlast je, međutim, posao kao i svaki drugi i država je služba kao i bilo koja druga služba, a da su nositelji vlasti besprijekorne osobe – preciznije: da su ljudska bića besprijekorna – demokracija ne bi bila ni potrebna.

No koliko god bili velikodušni spram ljudskih slabosti ne smijemo zaboraviti na načelo po kojem svaka činjenica iz života visokih javnih službenika – zbog moći kojom raspolažu – treba podlijegati najstrožim mjerilima. Za razliku od drugih građana, oni su dužni trpjeti neprestanu, pa i pretjeranu kritiku jer u demokraciji vlast i moć ne zaslužuju povjerenje već, naprotiv, status sumnjive i opasne djelatnosti. Građanin koji se odlučio biti političar dragovoljno je pristao na to poniženje i dužan je trpjeti sve posljedice, pa i pretjerane zahtjeve javnosti. Ponižena vlast jedno je od temeljnih jamstava demokracije.


Stvari dakle nisu jednostavne. Nisu nikad bile i ne trebaju ni biti. Demokracija je sazdana od sivih zona, proturječja, nesavršenosti i paradoksa i utoliko je sasvim nalik ljudskom rodu. Ona je učinkovita i etički superiorna upravo zato što pokušava pomiriti nesavršenstvo ljudske prirode i težnju civilizacije da ostane vjerna svojim moralnim imperativima. Ponavljam: pokušava. I traje u pokušavanju. Demokracija je vječno nedovršena. Samo tiranija ima odgovore na sva pitanja, u pravilu jednoznačne, kratke i odsječne.

Stav po kojem su i javni službenici 'obični' ljudi koji obnašaju ljudske dužnosti i stav po kojem javni službenici podliježu posebnim kriterijima jer se bave – po sudbine građana – rizičnim poslom, samo prividno se uzajamno isključuju. Tek koegzistencija tih krajnosti i svijest da nijedna od njih ne zaslužuje prevagu čine demokratsku kulturu. Po tome se demokratska kultura, uostalom, i razlikuje od religije.

To ne znači da visoki etički i demokratski principi trebaju prikrivati neprincipijelnost i sasvim prizemne namjere.

202021,201985,201906,201904

Milanović prije pet mjeseci nije imao nesporazuma s Čačićem, nema ih ni sad
Obuzdavanje državnog intervencionizma


Bjelodano je da zagovornike Čačićeve ostavke ne zanima 'etička dimenzija' čitavoga slučaja, premda je prividno na djelu legitimna obveza oporbe da vladajućima traži dlaku u jajetu. Čačić je, s razlogom ili ne, postao personifikacija obuzdavanja državnog intervencionizma, dakle temeljne značajke ekonomske politike prethodne vlasti i aktualne opozicije. Njegov nestanak sa scene bio bi, zasad barem simbolično, jamstvo da neće doći do strukturalne i suštinske promjene postojećeg ekonomskog poretka. To bi značilo da taj poredak ne bi bio raskrinkan kao poguban i da oporba i klijentelistički sustav koga je svojedobno izgradila, ne bi pretrpjeli znatnu štetu. Drugim riječima, oporba bi, kada ili ako osvoji vlast, s lakoćom vratila vlakove na svoje kolosijeke. Slijepe kolosijeke dakako, ali to je druga tema.

Čačićeva ostavka dala bi naknadni legitimitet nesagledivim etičkim posrnućima aktualne opozicije. Davanje ostavke zbog prometne nezgode (doduše teške prometne nezgode) sadržavalo bi poruku da je nacionalizam – temeljna ideološka odrednica najveće oporbene stranke – etički neupitan. Kada se zalaže za davanje ostavke zbog prometne nezgode, oporba pokušava sačuvati mitski status moralnih i političkih opačina za kojima je posezala dok je bila na vlasti: od nedemokratskog poimanja države, preko civilizacijskog sloma, do ubijanja, protjerivanja i pljačkanja koja su uživala njenu prešutnu podršku i jedva prikriveno zadovoljstvo.

I vladajuće stranke neprincipijelne su u svojoj obrani Čačića. Uza sav respekt prema poginulima Györgyju Liptáku i Imréné Antal i prema njegovoj zauvijek opterećenoj savjesti, ovdje ipak nije riječ o građaninu Čačiću pa ni o, inače hvalevrijednoj, ljudskoj solidarnosti koju su pokazali čelnici vladajuće koalicije. Riječ je, opet, o ekonomskoj politici koju Čačić personificira.

Prije dva tjedna Radimir Čačić u jednom je tekstu eksplicirao da je najvažniji cilj ove vlade skinuti državu privatnom sektoru s vrata. Time je izgovorio jezgrovitu dijagnozu ekonomske krize u Hrvatskoj i ako ta izjava doista predstavlja sažetak vladine ekonomske politike teško joj je naći zamjerku. Bila je to ujedno, gotovo spektakularna i povijesna ideološka eksplikacija, nešto čemu je vladajuća koalicija poslovično nesklona. Ono što bi javnost trebalo zanimati nije Čačićeva politička sudbina nego sudbina njegove ekonomske filozofije. Je li to i ekonomska filozofija čitave vlade i svih koalicijskih partnera ili tek iznimka, samo još jedan dokaz one, već znamenite, Čačićeve, takozvane bahatosti? Je li premijer suglasan i solidaran s takvom ekonomskom filozofijom? Ili je u svojoj beskrajnoj državničkoj mudrosti s Čačićem solidaran 'samo' ljudski, a po pitanju Čačićeve ekonomske filozofije priprema odstupnicu? Ne zaboravimo da 'skidanje države privatnom sektoru s vrata' nije ništa drugo nego njezino razvlašćivanje, odricanje političke elite od svemoći i najava političke filozofije radikalno drukčije od dosadašnjeg državotvornog, intervencionističkog, zapravo mitološkog modela vlasti. Vrijeme će pokazati je li ljudska solidarnost s Čačićem ujedno i politička odluka da se demontira jedna etički sumnjiva i ekonomski pogubna struktura moći. Ili je ljudska solidarnost s Čačićem-građaninom samo zgodan razlog koji će u pogodnom trenutku, ako politički oportunizam to bude zahtijevao, omogućiti distanciranje od Čačića političara i još jače stegnuti omču države oko vrata privatnog sektora i čitavog društva? Što god mislili o Čačiću i uvijek fatalnim panonskim maglama, odgovor na ta iznimno važna pitanja čekamo još od prosinca.

Sviđa ti se članak? Preporuči ga prijateljima!

Važno: Rubrike, Sex files, cura i frajer dana i crna kronika mogu sadržavati sadržaje koji nisu primjereni osobama mlađim od 18 godina. Osobama mlađim od 18 godina se savjetuje posjet ovim rubrikama jedino i samo uz nadzor punoljetne osobe.
Tportal je član Hrvatskog vijeća za medije. HVZM je samoregulatorno tijelo koje prati i sankcionira kršenja novinarske etike.
Saznajte više na http://www.hvzm.hr/
vijece@hvzm.hr