tportal.hr

Zagreb
+19
Osijek
+17
Pula
+17
Rijeka
+17
Zadar
+19
Split
+20
Dubrovnik
+13

KOMENTAR VELIMIRA ŠONJE

Hoće li novi europski dogovor riješiti krizu?

U seriji 'sudbonosnih' euro summita, ovaj bi ipak mogao biti najvažniji. Europski su čelnici u petak postigli dogovor čija će politička pozadina dalekosežno promijeniti odnose bankarstva i politike u Europi. Europski fondovi za financijsku stabilnost dobivaju mandat za spašavanje banaka nakon što se kontrola i nadzor banaka presele s nacionalne na europsku razinu. Što se zapravo događa? Hoće li to riješiti krizu i što sve to znači za nas?

Datum objave:
30.6.2012 8:00

Zadnja izmjena:
30.6.2012 10:48

 
Politika i banke vole se javno



Prilično je poznata stvar da se politika i bankarstvo vole i javno i tajno. Iako se na temelju retorike ponekad može zaključiti da se nalaze u nekoj vrsti sukoba – kao što je slučaj ovih dana u Hrvatskoj - dvije su im vrste zajedničkih poslova osobito drage:



Prvo, kupnje državnih obveznica. Nije slučajnost da su najveći kupci talijanskih obveznica talijanske banke, španjolskih španjolske, itd. Pristranost prema vlastitoj zemlji dio je implicitnih sporazuma vlada i bankara. Vlade koje troše više nego što prihoduju zavise o financijerima, pa donose regulaciju koja osigurava da se državne obveznice tretiraju kao plasman nultog rizika. Bankari, pak, u kupnjama obveznica vide dobru priliku za zaradu, ali i prigodu za ulazak u odnos u kojem se uvijek nalaze s druge strane stola kao ozbiljan partner za razgovor. Ugodna pozicija, čak i ako su banke privatne.



Organizacija regulacije banaka na nacionalnoj razini predstavlja uvjet da sustav funkcionira na opisani način. Nacionalna supervizija znači da su ključne odluke koje uređuju financijsko poslovanje nacionalne, čak i kada se glavne zakonske odredbe temelje na međunarodnim standardima. Sada taj uvjet nestaje – sporazum na euro summitu predviđa da se supervizije banaka prebace s nacionalne na europsku razinu.



Druga ključna vrsta posla je financiranje kupnje nekretnina. Kada taj posao raste, ljudi su zadovoljni: rješavaju svoja stambena pitanja, uređuju domove, građevinski sektor buja, bolje se puni proračun. Političari raznim ‘poticajnim mjerama’ ostavljaju dojam ključnih igrača u proizvodnji napretka. Bankari se ne bune da političari sebi pripišu zasluge, jer njih ne zanima slava, nego nešto drugo. Zbog toga politika često pogoduje stvaranju tzv. nekretninskih balona – napuhavanju cijena nekretnina. Američka je politika godinama poticala drugorazredne hipotekarne kredite koji su pokrenuli krizu 2007/2008.



201744,201700,201327,201158



Reuters Mnogi brakovi propadaju




Problem s obje vrste poslova je u tome što povremeno kolabiraju. Nekretninski baloni pucaju, kao što se u ovoj krizi dogodilo u SAD-u, Velikoj Britaniji, Irskoj i Španjolskoj. Države se zbog gladi političara za resursima prezadužuju, kao što se u ovoj krizi dogodilo Grčkoj, što je za sobom povuklo banke na Cipru, koje su zbog očitih razloga bile veliki kupci grčkih obveznica.



Stoga ne čudi da banke ponekad ne mogu same podnijeti udarac krize. Tada ih se može pustiti da propadnu, čime se kriza dodatno produbljuje, ili ih se mora spašavati, kao što je slučaj s velikim bankama u ovoj krizi. Problem sa spašavanjem banaka je u tome što se sredstva za spas kroz dokapitalizacije ili druge instrumente osiguravaju u državnim proračunima, a oni su ionako prenapregnuti zbog krize.



Zbog toga se kriza počinje spiralno produbljivati, a javnosti koja vidi da se javni standard smanjuje, nije moguće objasniti zašto se ‘pomaže bankama’. Teško je vidjeti da se u konačnici kroz pomoć bankama pokušava pomoći toj istoj javnosti da ne izgubi novac u tim istim bankama.



U dosadašnjem razvoju krize u Europi političari su se dugo trudili zadržati naslijeđeni nacionalni okvir fiskalno-bankarskih poslova. Ideja je bila osigurati sredstva za dokapitalizaciju banaka kroz nacionalne institucije. Zbog toga je, primjerice, u Irskoj eksplodirao nacionalni dug. Slično je zaprijetilo Španjolskoj, gdje je početna ideja bila osigurati sredstva za dokapitalizaciju banaka tako da vlada jamči za vraćanje tih sredstava.



Thinkstock/Getty images (Thinkstock/Getty images) Ljudi ne žele spašavati banke, ali žele svoj novac




Javnost je na tu ideju reagirala furiozno: poklič je glasio ‘…ne želimo kao porezni obveznici jamčiti za sredstva koja su namijenjena bankama, i bez toga nam je dovoljno teško.’



Alternativa je bila pustiti banke da propadnu (sa svim izvjesno negativnim posljedicama) ili zaobići državni proračun, tako da sredstva u banke ulaze izravno, mimo fondova ili jamstava španjolske države koja nema ni novca ni kapaciteta za davanje jamstava za tu operaciju. No tko može osigurati ta sredstva kada na tržištu nema investitora koji bi kupovali dionice de facto propalih banaka?



Stoga je ključan element novog sporazuma taj što sada europski fondovi za stabilnost mogu izravno spašavati banke u državama članicama ako one same nemaju snage za to. Znači da porezni obveznici u nekoj zemlji, u akutnom slučaju u Španjolskoj, neće platiti spašavanje banaka, ali imaju izravne koristi od toga što će banke preživjeti, čime će i njihov novac u bankama biti spašen.



Europski novac i europski regulator




Koja je cijena takvog rješenja? Prvo, gubi se nacionalna kontrola nad kapitalom banaka, bez obzira na to govorimo li o vlasničkoj kontroli kroz privatno ili državno vlasništvo. Kapitalska osnova ‘braka’ između ‘nacionalnih’ bankara i nacionalne države nestaje. Drugo, nadzor i regulacija banaka sele s nacionalne na europsku razinu. Osnovat će se središnja europska kontrola banaka pri Europskoj središnjoj banci. To je logično: ako se troškovi spašavanja banaka ‘europeiziraju’, onda je red i da se kontrola, čiji je cilj da ne dođe do nesolventnosti banaka, također ‘europeizira’: kontrola dolazi iz istog izvora iz kojeg dolazi novac.



Euroskeptici će u takvom aranžmanu vidjeti još jedan dokaz o urotničkom jačanju nadnacionalnih institucija, pogotovo Europske središnje banke, čija je demokratska odgovornost prema nacionalnim parlamentima ionako upitna (ECB je odgovorna samo Europskom parlamentu). Eurofili će u tome vidjeti dokaz nezadrživoga hoda prema jedinstvenoj Europi zajedničkih institucija. Razumni će prepoznati da do svega toga nije moralo doći  da su nacionalne države bile u stanju voditi razboritu fiskalnu politiku i kvalitetno nadzirati banke. Ali nisu.



Davor Pongracic / CROPIX  Kad prihvatimo euro, iz zgrade HNB-a nadzor i kontrola banaka će se dijelom preseliti u Frankfurt Ima li u tome čega za nas?




Što sve to znači za nas? Kada prihvatimo euro, nadzor i kontrola banaka barem će se jednim dijelom preseliti s Trga burze u Frankfurt. Populisti će u tome vidjeti dramu. No naš je bankarski sektor već više od deset godina internacionaliziran, pa se radi o logičnom nastavku procesa otvaranja i integracije. Međunarodna suradnja supervizora banaka već se nekoliko godina izgrađuje u tom okviru, pa odluka o ubrzanju završetka poslova oko zajedničke supervizije banaka za bolje poznavatelje procesa ne predstavlja iznenađenje.



Za nas će taj dio integracije biti puno manje stresan nego za, primjerice, Talijane ili Nijemce, koji još nisu u potpunosti ‘provarili’ činjenicu da je privatno vlasništvo disperzirano i internacionalizirano do razine koja implicitne 'dealove' političara i bankara čini teže dostižnima.



Korist treba tražiti i u tome što naš bankarski sustav dobiva dodatni amortizer u slučaju krize. Naime, do sada se moglo zamisliti kako u nekom ekstremnom kriznom scenariju banke čija su sjedišta u Milanu i Beču ostaju bez podrške država u kojima imaju sjedišta. Ako bi se sada dogodilo da talijanska država ne može podržati Intesu ili Unicredit, ili da – što je manje vjerojatno, Austrija ne može podržati Erste ili Raiffeisen, podržat će ih europski fondovi, tj ESM – Europski mehanizam za stabilnost. Drugim riječima, uskoro iza tih banaka neće implicitno stajati samo porezni obveznici Italije i Austrije, nego svi europski porezni obveznici – i Nijemci, Nizozemci, i ostali. Cijela arhitektura financijske stabilnosti stoga sada djeluje puno solidnije nego prije sporazuma.



Univerzalni lijek ne postoji



Na kraju, ne treba očekivati da će ovaj dogovor definitivno riješiti krizu u Europi. Kriza je fundamentalna – prezaduženost država nalazi se u njenom korijenu. Uspostava novih institucija – regulatora i fondova s proširenim ovlastima - trajat će mjesecima i godinama. Problemi neće čekati toliko dugo. Ipak, takozvana bankarska unija vjerojatno omogućava izbjegavanje eskalacije financijske krize i njeno zarazno prelijevanje kroz bankarski sustav.



Napor rješavanja problema prezaduženih država ostaje nacionalna stvar. Za taj dio još nema popusta.

Sviđa ti se članak? Preporuči ga prijateljima!

Važno: Rubrike, Sex files, cura i frajer dana i crna kronika mogu sadržavati sadržaje koji nisu primjereni osobama mlađim od 18 godina. Osobama mlađim od 18 godina se savjetuje posjet ovim rubrikama jedino i samo uz nadzor punoljetne osobe.
Tportal je član Hrvatskog vijeća za medije. HVZM je samoregulatorno tijelo koje prati i sankcionira kršenja novinarske etike.
Saznajte više na http://www.hvzm.hr/
vijece@hvzm.hr