Komentatori KOMENTAR VLADIMIRA ARSENIJEVIĆA

O pasošu i putovnici

Imam pasoš, a imam i putovnicu. Državljanin sam i Srbije i Hrvatske. Ta okolnost čini mi se važnom jedino kao krajnja posljedica činjenice da mi je još od najranijih dana odrastanja u tadašnjoj SFRJ, za koju se tih šezdesetih godina prošlog stoljeća činilo da će trajati vječno, ispostavljena jedna specifična identitetska zavrzlama da se njome nosim kako god znam i umijem

Mi, Arsenijevići, naime, zbog prirode očeve službe (oficir JRM), često smo se selili. Tako smo, tokom prvih sedam godina mog života - od 1965. do 1972. godine - promijenili tri grada (Pula, Split, Beograd) u dvije, je li, hm, socijalističke republike, SR Hrvatskoj i SR Srbiji. Ta česta suočavanja s čitavom mrežom zbunjujućih (malih) razlika koje je valjalo brzo savladati poradi što uspješnije socijalizacije, proizvela su kod mene jedan samo prividan paradoks – da mi je danas, od svih identiteta kojima raspolažem, upravo do tih, izvana nametnutih (a među njima posebno izdvajam onaj nacionalni), intimno ponajmanje stalo.

Druge stvari su za mene predstavljale, a predstavljaju i dan danas, samu osnovu osobnog identitetskog obrasca. Za stasavanje u ovo što sam sad, neusporedivo važnijim od bilo kog srpstva ili hrvatstva ovog svijeta smatram glazbu koju sam slušao, knjige koje sam čitao, filmove koje sam gledao, zemlje i gradove kojima sam proputovao i one u kojima sam živio, kao i dobre ljude koje sam posvuda sretao. Mogao bih, eventualno, pripadati skupini onih što su, poput mene, stasavali u slično vrijeme i na sličnim vrijednostima koje su slobodno odabirali iz globalne identitetske ponude. Međutim, kako još nitko nije pronašao način da učini suverenim bilo koji teritorij osim onih fizičkih, koje tako nedvosmisleno pripadaju svim tim (nacionalnim, dvonacionalnim ili multinacionalnim, premda nikad – nenacionalnim) državama, ja i nemam izbora nego prihvatiti ta dva službena identiteta – srpski i hrvatski - a time i oba svoja putna dokumenta.

Imam, dakle, kažem, onaj crveni (srpski) pasoš s dvoglavim orlom i krstom s ocilima, a imam i plavu (hrvatsku) putovnicu sa šahovnicom. Čak sam naučio smatrati se relativno sretnim zbog toga. Dva je, po meni, i dalje bolje od jednog, kad ih već ne mogu imati sve. U prostranom, slabo naseljenom vakuumu koji se širi između ta dva identiteta, kao i između svakog srpstva i hrvatstva ovog svijeta, ja se osobno osjećam najslobodnije. Vjerujem da je to razlog zbog kog mi je oduvijek bilo znatno lakše identificirati se kao Jugoslaven. I to ne zato što sam bog zna kako vjerovao u ideologiju te državne zajednice zasnovanu koliko na bratstvu i jedinstvu naroda i narodnosti toliko i na apsolutizmu i narcisoidnosti jednog bogolikog vladara, već stoga što je taj – specifično jugoslavenski - nadnacionalni i metaetnički identitet bio i ostao čitavih milijun svjetlosnih godina ispred svih skučenih identifikacija kakvima raspolažemo danas, kad smo napokon državotvorni i nezavisni, oslobođeni te strašne tamnice naroda koja nas je toliko žuljala i kad smo do te mjere svoji na svome da to nije normalno.

Zapravo i nije nikakvo čudo to što smo sebi i svima drugima dokazali da smo jedino uspjeli biti složni kad je sve ono što su prethodne generacije nekako formirale valjalo razvaliti – i to krajnje indiskriminativno, dobro zajedno s lošim - kako bismo konačno napravili te naše korake unazad za kojima smo toliko žudjeli. Jugoslavija nam se činila tijesnom kućom koja očito nije prijala nijednom od njenih domaćina pa smo ju morali rušiti i pregrađivati sve dok nismo dobili ovo u čemu danas egzistiramo. Jedan podijeljeni, uništeni svet čiji su torovi koliko se god to moglo očišćeni od kojekakvih mješanaca i bastarda (u koje slobodno ubrajam i sebe samoga). Tako pripremljeni, zauzeli smo nove pozicije, proglasili dane državnosti, dane nezavisnosti i razne druge blagdane i praznike, da sačekamo svijetlu (nacionalnu) budućnost. A ona, budućnost, sačekala nas je iza ugla, anacionalna kao međunarodna korporacija, i oporo nam se nasmijala u lice.

Danas, kad iz Beograda u kom živim putujem u Zagreb i druge hrvatske gradove, obavezno ponesem i svoju crvenu ili svoju plavu knjižicu, sasvim svejedno. Bez jedne od njih dve nikako ne ide. Tako to biva kad se vaš prostor, ono što smatrate vlastitom jedinom mogućom domovinom - a za mene su to oduvijek bile sve zemlje koje su činile Jugoslaviju zajedno i baš nijedna od njih zasebno - tako nepovratno raskomada da vas na svakih sat ili dva vožnje sačeka po neki granični prijelaz na kom se ponosno šepure pripadnici graničnih policija i carinskih službi u svojim (nacionalnim) uniformama. Sami prijelazi su ogromni i skupi, rekao bi čovjek da se nalaze između nekakvih ozbiljnih, čvrsto utemeljenih država, a ne ovih trusnih balkanskih dominiona. Na tim prijelazima, u obrnutoj proporciji s neznatnošću država koje dijele, sve pršti od silne (nacionalne i državotvorne) ozbiljnosti. Tu se vijore zastave, ističu grbovi, međutim, granični službenici na njima svoj posao rade s takvom dosadom da bi čovjek vjerojatno živog slona mogao prošvercati pred njihovim očima. I – nikom ništa.

A osjećaj neugode, pa i tuge, koji vas hvata kad nakon dužeg boravka i putovanja po širom otvorenim evropskim zemljama dospijete do svakojakim graničnim prijelazima ponosito ispresijecanog Balkana prpošnog od svojih bijednih, sitničavih identitetskih boli, nenadmašan je i nesavladiv. Granice, mi to danas veoma dobro znamo, izazivaju depresiju.

Prije nekog vremena ministar unutrašnjih poslova Srbije Ivica Dačić izjavio je da za Srbiju ne postoji prepreka da s Hrvatskom potpiše sporazum o prijelazu granice samo s osobnim iskaznicama, čime bi se značajno pospješila komunikacija ove dvije zemlje, a ponešto valjda i uštedjelo. Međutim, dodao je brzo, naredni potez je na zapadnom susjedu.

Bilo je to, doduše, prije ovih svibanjskih izbora u Srbiji kad se štošta promijenilo premda je zapravo, kako to u Srbiji inače biva, sve ostalo isto. Pitam se bi li ista osoba i danas dala istu izjavu. Ne znam, također, kakav je načelni stav po tom pitanju u Hrvatskoj. Međutim, rekao bih da je riječ o nasušnoj potrebi. Dvadeset i više godina prošlo je od ustanovljenja svih naših nezavisnosti. Danas imamo svoje zastave, svoje grbove, svoje uništene, rasprodate ekonomije, svoje saveznike i svoje neprijatelje, imamo svoja brda i doline, svoje himne, najljepše djevojke, svoje uvijek najbolje i najbrže sportaše, svoje ohole tajkune i magnate, svoje glupave, korumpirane političare. Imamo najljepše more, imamo najduže rijeke, imamo prirodna bogatstva, rude i minerale, imamo sve što nam treba, pa ne moramo svakako imati i te proklete granične prijelaze.

Stoga se nadam da će se uskoro naći neko s obje strane moje domovine koja to nije tko će konačno istupiti iz granicama opsjednutog zanosa i osloboditi nas barem jednog dijela svog nepodnošljivog državotvornog terora.

Što se mene tiče, sve dotad čuvat ću svoj pasoš, a i putovnicu. Život je uz ove dvije knjižice svakako lakši. Iako bih, kada bih samo mogao birati, najradije živio u svijetu u kom mi ne bi trebala ni jedna ni druga.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još