Komentatori KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Dirljiv prezir prema liberalnom kapitalizmu koji nismo niti doživjeli

Hrvatska je završila tek na 83. mjestu indeksa ekonomske slobode, a naš komentator upozorava da već letimičan pogled na listu još jednom kazuje staru istinu da ekonomskog blagostanja nema bez ekonomske slobode. Hrvatska je, smatra, upravo razapeta između dviju krajnosti, slobode kao preduvjeta blagostanja, i spremnost da se plati i najveća cijena kako bi se sloboda izbjegla. A te dvije krajnosti uokviruju temeljnu dvojbu hrvatskog društva, dvojbu koja je neusporedivo dublja i povijesno značajnija od banalne – i nerijetko nejasne – opreke između HDZ-a i Kukuriku koalicije

Zaklada Heritage i dnevnik Wall Street Journal svake godine objavljuju liste kojima rangiraju države prema indeksu ekonomske slobode. Indeks predstavlja statističku sredinu deset zasebnih pokazatelja kojima se kvantificiraju zaštita prava vlasništva, sloboda od korupcije, sloboda poslovanja, sloboda tržišta radne snage, monetarna i fiskalna sloboda, javna potrošnja, sloboda trgovine, sloboda investicija i financijska sloboda.

Listu čini 179 zemalja, a za njih nekoliko, poput Afganistana i Iraka, iz razumljivih razloga nema podataka. Na posljednjem mjestu su, očekivano, Sjeverna Koreja, Zimbabve i Kuba. Prvih pet mjesta zauzimaju Hong Kong, Singapur, Australija, Novi Zeland i Švicarska.

Hrvatska se nalazi na 83. (slovima: osamdeset i trećem) mjestu. Uzroci te alarmantno niske pozicije nalaze se u neefikasnom pravosuđu, visokoj stopi korupcije, previsokim porezima, neodgovornom raspolaganju javnim novcem, propisima koji ograničavaju slobodu trgovine i investicija, u rigidnom tržištu rada te velikom broju subvencioniranih i neučinkovitih javnih poduzeća. Položaj Hrvatske bio bi i lošiji da nema, kako kažu autori liste, stabilnog i učinkovitog bankarskog sustava.

Sve europske zemlje su ekonomski slobodnije od Hrvatske, osim Italije, Srbije, Bosne i Hercegovine, Grčke, Moldavije, Rusije, Bjelorusije i Ukrajine.

Plaćati porez ili 'plaćati' slobodu?

Italija svoju nisku poziciju duguje korupciji i visokoj javnoj potrošnji (to su indeksi koji prirodno prate jedan drugoga), ali i poslovično neefikasnom pravosuđu i administraciji, kao i organiziranom kriminalu koji praktično kontrolira ekonomski život na jugu zemlje.

Zanimljivo je da se Danska, Nizozemska i Švedska nalaze na visokom 11., 15., odnosno 21. mjestu, što ponajbolje demantira rasprostranjenu zabludu da su ekonomske slobode nespojive sa socijalnom osjetljivošću i visokim ekološkim standardima. Osim što se u navedenim zemljama isplati plaćati porez, taj se porez i ima čime plaćati. Već letimičan pogled na listu i još jednom kazuje staru istinu da ekonomskog blagostanja nema bez ekonomske slobode.

To ne niječu čak ni protivnici liberalizma. Oni, međutim, imaju drukčije prioritete. Drže da je sloboda prevelika cijena koju treba platiti za blagostanje. Drugim riječima, njima su draži i siromaštvo i nezaposlenost od mogućnosti da bi ljudi na tržištu slobodno razmjenjivali rad, robu i novac, napose ideje. Sasvim jednostavno, država se nerado odriče svojih ovlasti čak i kada te ovlasti matematički neumitno čitavo društvo odvlače u propast.

Te krajnosti, sloboda kao preduvjet blagostanja, odnosno spremnost da se plati i najveća cijena kako bi se sloboda izbjegla, uokviruju temeljnu dvojbu hrvatskog društva, dvojbu koja je neusporedivo dublja i povijesno značajnija od banalne – i nerijetko nejasne – opreke između HDZ-a i Kukuriku koalicije.

169999,163482,190562,105939

Cijena slobode


Hrvatski građani trebaju odlučiti žele li uopće blagostanje, konjunkturu, udobnost i svakodnevicu koju neće remetiti hirovi vladajućih elita i žele li da ta konjunktura i ta udobnost imaju zdrave i dugoročne ekonomske osnove.

Ukoliko to žele, odabrat će liberalni kapitalizam, vladavinu prava koja jamči slobodu poduzetništva, privredu oslobođenu fiskalnih tereta, državu lišenu ekonomske i financijske moći, svedenu na nužne klasične funkcije i beskompromisno odanu dužnosti zaštite individualnih ljudskih prava. Ako žele pristojnu egzistenciju, neka je ne očekuju od države. Ona im to ne može i ne zna dati, a kada to i pokušava, učinit će to uvijek na tuđi račun iz jednostavnog razloga što je država po definiciji trošak, a ne subjekt koji stvara novu vrijednost. S istom energijom kojom od države zahtijevaju spas neka zahtijevaju da ih pusti na miru, donosi razumne zakone i bdije nad njihovom primjenom. Egzistencijalnu sigurnost neka potraže u sebi samima, svojim sposobnostima, svojem znanju i svojoj radnoj etici. Sve što im je država dužna dati, a to nije malo, jesu pravna sigurnost i uvjeti u kojima će ta sposobnost, znanje i etika postati isplativi. Radniku je dužna pružiti zaštitu od bahatog poslodavca, kao što je poslodavcu dužna omogućiti da lako i bez suvišnih formalnosti može otpustiti neradnika i kao što je poduzetniku dužna jamčiti pravo na zaštitu vlasništva i profita. Ništa manje, ali i ništa više. Suvišno je reći da prostor za tržišnu utakmicu mora biti pravno uređen i da ne smije biti razbojište na kojem će politički klijenti za potrebe jedne provincijalne predstave glumiti kapitaliste i sindikate. Upravo po uređenosti tog prostora kapitalizam se razlikuje od banditizma u hibridnim tranzicijskim režimima. Sloboda tržišnih odnosa nije neobuzdana samovolja, nego sloboda preuzimanja rizika i odgovornosti, neovisno o tome preuzima li taj rizik i tu odgovornost kupac u lokalnoj trgovini živežnim namirnicama, putnik u tramvaju, korisnik kredita, banka, multinacionalna kompanija, mljekar ili najamni radnik. Ako građani Hrvatske žele blagostanje i napredak, tada moraju biti spremni na takav rizik i na njegove posljedice, onako kao što to svakodnevno čine poslodavci i radnici u zemljama ekonomskih sloboda. Vjerojatno to čine zato što su procijenili da im se taj rizik isplati.

Ako, pak, građani Hrvatske drže da je to previsoka cijena koju trebaju platiti za pristojan život, ako preziru i profit i tržišnu utakmicu, ako u državi vide vrednotu za koju se isplati žrtvovati život i zdravlje; ako u ljudskim pravima vide prijevaru i zavjeru koju su smislili pederi, masoni, agnostici, Jugoslaveni, židovski bankari, samohrane majke i ostala individualistička, kozmopolitska i mondijalistička plutokracija; ako u nekolicini politički podobnih bandita vide poduzetnike; ako ne nalaze komično proturječje između narativa o 'neoliberalizmu' i činjenice da Hrvatska ima jedan od najnižih indeksa ekonomske slobode u Europi; ako misle da su strane banke opljačkale Hrvatsku ili ako misle da bi banke davale povoljnije kredite da su u 'našem' vlasništvu i ako, pak, ne znaju da samo idiot daje povoljne kredite mimo tržišne logike, neovisno od toga je li 'naš' ili 'njihov'; ako misle da je kapitalizam eksploatacija, privatno vlasništvo pljačka, a proračunski deficit oblik pravedne distribucije bogatstva; ako drže da je sloboda dekadentna i da su sva zla ovoga svijeta proizišla iz činjenice što je djecu zabranjeno tući, a Rome zabranjeno vrijeđati; ako spas hrvatske ekonomije ne vide u stimuliranju privatnih investicija u proizvodnju, nego u javnim radovima; ako drže da je prioritet ekonomske politike fiskalna disciplina umjesto radikalnog smanjenja poreza kakvo se ne usuđuju niti zamisliti; ako, dakle, drže da nacija ima prednost nad demokracijom, država nad pojedincem i fikcije nad činjenicama i ako još uvijek nisu shvatili da će te zablude otplaćivati njihovi praunuci, tada pad proizvodnje, nezaposlenost i korupcija nisu ništa drugo nego dokaz da već odavno žive u najboljem od svih svjetova, upravo u onom svijetu koga su odabrali kada su u svojem dirljivom i epskom idiotizmu prezreli liberalni kapitalizam premda ga nikada nisu niti doživjeli.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još