Komentatori PIŠE: OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ

Split, nekoliko dana kasnije

O splitskoj paradi ne namjeravam pisati ponovo, pisala sam još prije nekoliko tjedana. Ako je samo jednom mladom (ili starom, dapače) muškarcu ili ženi pomogla da se osjeća malo manje jadno, usamljeno i usrano u svojoj koži i svome gradu, onda je već učinjeno beskrajno puno. Dakle, imalo je smisla, a i imat će smisla i onda kad splitska parada prestane bit borba za ljudska prava i osobno dostojanstvo, već postane obična veselica i slavlje različitosti.Zapravo, trenutno su mi zanimljiviji oni s druge strane koridora, ona famozna splitska 'većina'

Karavane prolaze, a mi ostajemo sa psima

Savjetnik Mačak je usnuo san. Sanjao je mačji prajd u Splitu.

Rekao je: 'Pun mi je klinac svega u ovoj psećoj zemlji, u ovom pasjem gradu, ne mogu se pravit da sam pas, kad sam mačak.'

'Pa budi mačak između svoja četiri zida', rekla sam mu ja.

'A što da budem kad izađem iz svoja četiri zida – miš?'

'Ali što ako te neki mali cuko vidi i promptno odluči postat mačka, ha?'

'Kakva glupost. Pa ja cijeli život gledam pse, a nisam postao jedan od njih. Ne zanimaju me psi, zanima me da mogu zasnovati svoju mačju obitelj i imati normalan život.'
'I ti to zoveš normalnim – mačke! Sigurno bi male pese odgajao da mijauču.'

'To je nemoguće', pokušao je objasniti Savjetnik Mačak. Ali ja sam ga odmah sasjekla:
'Pa jel ti znaš koliko je ovaj napaćeni narod platio sve te pasje brnjice i lance samo da psi ne bi vas mačkice rastrgali u paramparčad. Bilo bi puno jeftinije kad vas uopće ne bi bilo.'

'Ali…'

'Pa jel ti znaš da je ovaj grad većinsko pseći, što je već puno puta dokazao, i da nemate šta vi mačke izazivati. Pa jebagapas, valjda ti je jasno ako mace šeću po gradu, da će psi popizdit, pogotovo ako ih gospodari nahuškaju i puste s lanca.'

'Ali šta će onda bit sa svim onim splitskim macama. Kakav će bit njihov život?'

'Ka prvo, već sam ti objasnila, mačaka u nas nema, mi to odma potiramo. Kod nas su samo čistokrvne pasmine: rotvajleri, ovčari i pudlice, loze, čelani, kerumi, podruzi, ćirci i te plemenite sorte. A ako slučajno mačaka i ima, ono nešto oko kontejnera, onda će tu i ostat, i nastavit lajat na mjesec sa ostalima, kad prajd karavana prođe.'

'Misliš da mačji prajd neće ništa promijeniti u korist mačaka? Da svi oni ministri nisu zapravo ništa značili?'

I tu se Mačak probudi u goloj vodi, s krikom pod brkovima, ne dočekavši odgovor na svoje pitanje.

193024,179967,182683,172257

Rascijepljeni grad

No, vratimo se u realnost, nimalo suroviju od snova.

O splitskoj paradi ne namjeravam pisati ponovo, pisala sam još prije nekoliko tjedana.

Ako je samo jednom mladom (ili starom, dapače) muškarcu ili ženi pomogla da se osjeća malo manje jadno, usamljeno i usrano u svojoj koži i svome gradu, onda je već učinjeno beskrajno puno. Dakle, imalo je smisla, a i imat će smisla i onda kad splitska parada prestane biti borba za ljudska prava i osobno dostojanstvo, već postane obična veselica i slavlje različitosti.

Zapravo, trenutno su mi zanimljiviji oni s druge strane koridora, ona famozna splitska 'većina'. Jer kada parade, skupovi, konferencije i festivali odu, u Splitu ostaje onaj isti cirkus koji im je prethodio.

Većina koja je na svoje čelo natakla jednog ratnog profitera i ne vidi u tome ništa sporno, kamoli amoralno, jer se nadala koristi po ključu 'kad je znao sebi i nama će' (i tu se grdno zajebala), većina koja ni danas sebi ne priznaje Loru, iako su djeca ubijenih i naši sugrađani, ako i jest brojčano nadmoćna, ljudski je prilično sitna i mizerna i do njenog mišljenja ne bi trebalo osobito držati, jer ga uglavnom i nema.

Postoji samo puki konformizam koji, naravno, nije isključivo karakteristika Splita, to je isti onaj oportunistički impuls zbog kojeg Hrvatska šalje vojnike u Afganistan, a čitav svijet okreće oči od životinja pobijenih u slavu Eura i neometano uživa u nogometnom prvenstvu – da navedem samo recentnije primjere naše gubavosti.

Iskreno, dame i gospodo, drugarice i drugovi, zašto bi ikoga bilo briga što takva nakaradna većina misli u onim rijetkim trenucima kad misli?

Ako misle, oni mrze, ako ne misle, oni ignoriraju. Ne mislim pritom na ignoriranje homoseksualaca, kamo sreće da ih puste na miru i ubuduće, nego na ignoriranje svega što se neposredno tiče i njihove/naše kože, vlastitog dvorišta: pitanja radničkih i građanskih prava, društvene nepravde i siromaštva, javnog dobra i javnih prostora. Naravski, svačije je pravo da ga se nešto apsolutno ne tiče, pa makar mu se radilo o glavi – sve dok ne tlači one druge koje se tiče.

Zbog toga je pogođena ona Dežulovićeva definicija da su u Splitu svi oni koji se usude razmišljati, reagirati ili jednostavno živjeti po svom (a ne po njihovom) - pederi.

Zatočenici smo većine koja je kao svoje otjelovljenje izabrala balkanjerskog Baju patka, koji je svoj opskurni trezor, a vjerojatno i nadgrobnu ploču svog tužnog i ružnog imperija podigao malo niže na rivi, mimo nekih nevažnih zakončića. (Ali većinu se to također ne tiče, jer i većina voli zaobilaziti te iste zakončiće).

Naposljetku, što je ta i takva famozna većina kojoj bi se u ime statistike trebali skloniti s puta, pojedinačno ovom društvu dala, a da je vrijedno, pa bismo se, eto, bespogovorno trebali pokloniti njihovu stavu? Koji su njihovi ljudski, humanistički, kulturni, civilizacijski, znanstvenički, umjetnički itd. dosezi u ovih zadnjih dvadeset godina? Ima li tko iz te 'većine', a da se istakao ičim osim netrpeljivošću? Da je po nečem dobrom i vrijednom iskočio iz mase, iz lokalnih okvira jednog malog grada? Pojedinačno? Itko? Super neka većina.

Jednaki pred otrovom

Eto zato, nitko od nas 'pedera' i pedera ne bi se trebao razbijati glavu o tome što takva nemisleća i ne pretjerano relevantna većina 'misli', a kamoli im nešto objašnjavati, opravdavati se i ispričavati što postojimo.

O njima bi trebali ozbiljno razmišljati oni ministri iz Mačkova sna i umjesto s jakim policijskim snagama na rivu, kada je već prekasno, već dogodine krenuti pješke, civilno, u školske klupe.

Možda bi bilo dovoljno objasniti djeci što znače neke ključne riječi: empatija, uvažavanje, različitost, pravo na ljubav, jasni stavovi koji se protive nasilju, dakle i svakoj diskriminaciji. Ne programirati ih kao buduće oportuniste, koji će sutradan u ime lažnih vrijednosti u nekoga ispaliti metak.

Ili je čitavo ono ministarsko prošetavanje u Paradi ponosa bilo samo zadovoljavanje forme po mjeri EU, onako kako su po mjeri EU, na primjer, i spalionice smeća u Cemexu, pa zato o njima složno šute. Izgleda da svatko ima svoga policajca. Ili se varam?

Jer možda će i u današnju subotu netko od ministara prošetati rivom u vrijeme kad se održava Eko-prajd – prosvjed protiv spaljivanja otpada u Cemexovim tvornicama. Sudeći prema neovisnim istraživanjima znanstvenika (nije prevelik problem provjeriti), najebali smo, u ime profita, masovno od Trogira do Žrnovnice. Za razliku od mržnje, ovaj otrov ne diskriminira, truje podjednako zrak i zemlju i vodu, strejtere i gejeve, i većinu i manjinu, pse i mačke, bogate i siromašne, pa i pokojeg slabije upućenog ministra na godišnjem odmoru.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još