Komentatori PIŠE: DRAŽEN VUKOV COLIĆ

Sreća što Hrvatska nije dobila organizaciju Eura

Uoči odluke u Cardiffu o tome tko će organizirati Euro 2012. mađarskoj vladi Ferenca Gyurcsányja već je bilo jasno da se ovakva vrsta spektakla ne može isplatiti, dok je Sanaderova vlada obećavala lažni novac u nekritičnom promicanju domaćih političkih ciljeva. U međuvremenu je osiromašena Ukrajina pribijena na stup međunarodnog srama zbog kršenja ljudskih prava, pa ovo prvenstvo organiziraju oni koji su u zatvor ili političku ropotarnicu bacili sve one (premijerka Timošenko i predsjednik Viktor Juščenko) koji su i dobili Euro kao zalog čvrste povezanosti sa Zapadom, preko Poljske

Neka trenutna razočaranja vrijeme pretvara u dugoročne blagodati. Ono što ovog tjedna konačno započinje u Varšavi, Wroclavu, Lavovu i Harkovu moglo je – barem teoretski – ovih dana započinjati i u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku. Kada je 18. travnja 2007. godine u Cardiffu UEFA za domaćine Eura 2012. odabrala Poljsku i Ukrajinu, a kandidatura Hrvatske i Mađarske odbačena bez ijednog glasa potpore, Hrvatska se osjetila ponižena, izigrana, prevarena i ismijana, dok je danas većina ipak sretna što nismo prevagnuli u izboru za organizaciju ovog megaspektakla, koji će samo osporenu, podijeljenu i siromašnu Ukrajinu koštati barem osam milijardi eura. Sanader je izgubio jednu od najvažnijih hrvatskih promidžbenih bitaka, dok je gotovo cijela Hrvatska potpuno pogrešno procijenila neke presudne geostrateške namjere. Ne samo da su Poljska i Ukrajina mnogo veće zemlje i mnogo izglednije tržište, ne samo da su inozemni investitori u Poljskoj i Ukrajini dobili mnogo više pravih poslova (Hrvatska je već imala ceste), već se 2007. vodila konačna bitka da se ove dvije najvažnije zemlje bivšeg sovjetskog carstva konačno priklone Zapadu, u čemu je Poljska trebala biti lokomotiva koja će i Ukrajinu uvesti u NATO i dovesti pred vrata EU, a Ukrajina postati jedno od najvažnijih tržišta zapadnih gospodarskih, političkih i energetskih dobara.

I dok su u Hrvatskoj širili lažne glasine o 'sigurnoj kandidaturi', mađarska je vlada već tada zaključila (socijalisti na čelu s Ferencom Gyurcsányjem) da se ovakva vrsta spektakla nikada neće i ne može isplatiti, pa su i glasači u Cardiffu već znali da je Budimpešta odustala i prije konačne odluke, a Hrvatska obećavala lažni novac u nekritičnom promicanju domaćih političkih ciljeva. U međuvremenu je osiromašena Ukrajina pribijena na stup međunarodnog srama zbog kršenja ljudskih prava, pa ovo prvenstvo u Ukrajini organiziraju oni koji su u zatvor ili političku ropotarnicu bacili sve (premijerka Timošenko i predsjednik Viktor Juščenko) koji su i dobili Euro kao zalog čvrste povezanosti sa Zapadom. Zbog toga je ovih dana kći uhićene Julije Timošenko samo načelno poduprla vlade koje Ukrajinu prozivaju zbog partijskog pravosuđa, kršenja ljudskih prava i nečasnih geostrateških trgovina (francuski ministri neće putovati u Ukrajinu, Merkelica se još promišlja, a mnoge će zapadne zemlje u zadnji tren odlučiti o bojkotu), ali ipak je pozvala sve vođe Zapada da dođu na prvenstvo, budući da je njezina majka bila prva koja se tako strasno založila za taj ukrajinski nogometni festival.

U samo pet godina neke su se stvari ipak bitno promijenile: Mađarska je izgubila status zapadne miljenice, a Ukrajina se primakla Moskvi, dok je Hrvatska i bez nogometa sama sebe dovela do ruba dužničkog ropstva nekim drugim bespotrebnim i rasipničkim megaspektaklima, kao što je to bilo Svjetsko prvenstvo u rukometu, zbog kojeg su izgrađene faraonske dvorane bez smisla i pokrića, pa bi samo Arena Zagreb morala zarađivati 20 tisuća eura dnevno da bezbolno otplati takva rasipnička ulaganja. Sanader je završio u zatvoru, a Hrvatska nije postala svjetskom prvakinjom, pa je već i to rukometno prvenstvo Hrvatsku dovelo do praga grčkog rasipništva, dok bi organizacija europskog prvenstva u nogometu, u zemlji u kojoj nogometnu ligu na stadionima gleda vrlo malo ljudi, klubovi propadaju na tekućoj vrpci, a mafija se još bogati na robovlasničkim ugovorima s igračima, hrvatsku javnost, politiku i gospodarstvo nedvojbeno dovela do ruba gospodarskog sloma.

192422,197877,197794,197547

Famozna BBC-jeva reportaža o rasizmu među poljskim i ukrajinskim navijačima razljutila je domaćine
Vremena spektakla su za nama

Ovo nisu vremena u kojima bi organizacija sportskih megaspektakla nekim malim, a neuspješnim zemljama donijela porast zaposlenosti, modernu infrastrukturu, nedvojbeni međunarodni ugled i dugoročnu tehnološku revoluciju, kao što je to uspjela Kina sa svojom izuzetno uspjelom Olimpijadom, ili čak i Južnoafrička Republika sa Svjetskim nogometnim prvenstvom. Tako su samo neki, spretni, a rijetki, u pravilu veliki i mnogoljudni narodi i države, organizacijom megaspektakla znatno popravili sveukupni međunarodni imidž. A u nekim drugim nesretnim slučajevima, zbog nogometa su izbijali i pravi ratovi (Honduras i El Salvador), podmićivane cijele nacije (Peru je dobio žito od Argentine da pristane na poraz od više od četiri zgoditka razlike), dok ono što nije valjalo kod kuće, nije mogla popraviti niti najmaštovitija promidžba, pa je svima bilo jasno da je Francuska izgubila rat u Alžiru, čim su alžirski nogometaši odbili nastupati za francusku izabranu momčad.

Nogomet je bio oduvijek mnogo više od igre, a sport služio kao najbolja zamjena za rat i veličanstveno dokazivanje nacionalne nadmoći, baš kao što se desilo Hrvatskoj kada je osvojila treće mjesto na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj ili Grčkoj, koje je postala pobjednica na Europskom nogometnom prvenstvu, a organizacijom Olimpijade najavila neizbježni bankrot, dok u toj potvrdi sportske izvrsnosti i nacionalne nadmoći, ali i pogrešnih procjena, nepotrebnih razbacivanja i faraonskih politika, najmanje troši, a najviše postiže Španjolska, koja vodi u barem desetak sportskih grana, a sama već dugo nije organizirala nijedno meganatjecanje. Kada su već najbolji, ne treba im niti pomoć domaćeg terena. U današnjoj globalizaciji, otvorenom sportskom tržištu i liberalnoj politici stjecanja državljanstva, i nacionalno sve više postaje internacionalno, dok slava i moć globalnih klubova nadmašuje opći nacionalni sentiment, pa i u Hrvatskoj sve više mladih tvrdi da navija za Barcelonu, a ne za  Hajduk ili Dinamo, dok u njemačkoj izabranoj vrsti igraju Mario Gomez, Jerome Boateng, Sami Khedira i Mesut Özil koji bi još prije dvadesetak godina smatrani nepoćudnim sugrađanima.

Nogomet je još nogomet, neobuzdana strast i nacionalni zanos, kolektivno ludilo i san o globalnom uspjehu, ali novi srpski izbornik ispada smiješan kada jednog igrača izbacuje iz redova odabranih samo zbog toga što ne želi glasno urlati himnu, dok čak i u hrvatskoj vrsti jedan Brazilac postaje zalog nacionalnih nadanja, a čak i promidžbeni oglasi za ovaj Euro počinju podsjećanjem na Vukasa i Bearu iz davnih jugo-vremena. Niti Hrvatska ne bi imala bar donekle izglednu momčad bez stranih legionara, a pogotovo Hrvata koji tek naknadno nauče hrvatski, bez obzira na sve provale sveopćeg rasizma, ksenofobije, primitivizma i nasilja, zbog čega se osobito prigovara Poljacima, gdje su navijačke horde još gore od hrvatskih, pa neke engleske sportske zvijezde engleskim navijačima savjetuju da ostanu kod kuće, kako se iz Poljske i Ukrajine ne bi vratili u – mrtvačkim kovčezima.

Nogomet je igra, ali i posao i politika, strast i prijevara, nadmetanje i ratovanje, robovanje i rasipanje, u čemu je nogometno igralište prečesto vrlo privlačna pozornica za one koji ne igraju, ali određuju pravila igre, a u prvom redu zbog sebe samih, promiču i neke dodatne političke, nacionalne ili gospodarske ciljeve. Danas se trguje nadarenom djecom od dvanaest godina, a sudbina nekog povrijeđenog golgetera postaje mnogo važnija od sudbine stotina tisuća nezaposlenih. I zbog toga se Bilić ne bori samo za vlastitu budućnost, već i za politički predah i nove iluzije o kolektivnoj sreći i osobnom ponosu tisuća nesretnih Hrvata, koji ne mogu zaboraviti poraz protiv Turske, a sanjaju o novim pobjedama. O pobjedama za sve, a zaradu za samo nekoliko desetaka odabranih igrača i bezbrojnih nogometnih mutikaša, pivarskih magnata i političkih iluzionista, koje svaki takav 'nacionalni uspjeh' čini bogatijim negoli su prije bili, dok nadmoćna većina ostaje podjednako siromašnom, bijednom i nemoćnom na tom umjetnom tržištu osobnih i domoljubnih iluzija.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još