Komentatori KOMENTAR MARINKA ČULIĆA

Bratimljenje hrvatskih i srpskih nacionalista

Čim se čulo da Karamarko pobjeđuje, Tomislav Ivić, donedavni ministar branitelja i član tima Jadranke Kosor, ispričao se šefici da mora na WC i više se nije vratio. Pretrčao je u pobjednički šator. Tako jedne dnevne novine opisuju ponašanje jedinog Tomislava kojem te izborne noći zvijezde nisu bile naklonjene, nego je spašavao dupe bježanijom koja je sada predmet javne sprdnje. Druga dva Tomislava, Karamarko u Zagrebu i Nikolić u Beogradu, trijumfirala su zahvaljujući i ovakvim zahodskim pobjeguljama, ali neka si Ivić ne umišlja, ipak su oni najviše pomogli jedan drugome

Neke strane novinske agencije čak su javile da je izbor radikalnog Karamarka hrvatski odgovor na rezultat izbora u Srbiji, tj. na pobjedu ex-radikala Nikolića i njegove stranke. Ako ćemo sitničariti, konstatacija nije najtočnija, jer je Karamarko puno bolje prošao u prvom krugu izbora u Lisinskom, kada se rezultat predsjedničkih izbora u Srbiji još nije znao, nego u drugom, kada je bilo jasno da je Nikolić pobijedio. Ali u suštini ništa krivo tu nije rečeno. Ovaj naš Tomislav i onaj njihov pobijedili su stvarno u stilu dva zaprežna konja koji zajednički jure naprijed, omogućavajući pobjedu sebi, ali i onom drugom.

Jasno je, naime, da u istodobnoj pobjedi 'kroatizirane' desnice u HDZ-u i Nikolića u Srbiji ima toliko malo slučajnosti koliko je bilo i u poklapanju vladavine Miloševića i Tuđmana, a zatim i u dolasku na vlast opozicijske 'šestorke' u Hrvatskoj i DOS-a u Srbiji. Uvijek se to u dlaku podudaralo. I uvijek su postojale jasne, nedvojbene indicije da je to bilo najuže uvjetovano jedno drugim, kao da se radi o dva, hm, bratski bliska politička organizma. Zato, kada to ovako staviš na papir, čak ti se učini da se politički krvotoci u dvjema zemljama napajaju iz istoga srca. Štoviše, ima puno sličnosti i u probavnim traktovima i u onome što je iz njih izlazilo proteklih dvadeset godina i još i danas izlazi.

194923,194985,196155,195098

Što kažu građani o Karamarku i Nikoliću
Sličan se sličnom raduje


Uostalom, pogledajte sami. Na Nikolića se digla kuka i motika zbog izjave da je Vukovar srpski grad u koji se Hrvati nemaju što vraćati, što je stvarno svinjarija prvog reda u kojoj se on sada zasluženo koprca u pokušaju da demantira nešto što se, vidjeli smo, demantirati ne da. Ali čekaj malo! Zar prije toga Karamarko nije izjavio da ga je sram što je u Sanader-Kosoričinoj vladi sjedio predstavnik Srba, što znači da su po njemu Banski dvori samo za Hrvate, isto koliko je i Vukovar za Nikolića samo za Srbe. Nema tu nikakve suštinske razlike, ali ima je u nečem drugom.

Karamarko je zbog ovoga doživio sasvim mlake kritike u Hrvatskoj, a ni toga ne bi bilo da se nije oglasilo nešto novinara i nitko više, dok se na Nikolića obrušio, netko više netko manje, najreprezentativniji sastav hrvatske državne vlasti (Josipović, Milanović, Pusić, Kosor..). Oni su ovako nesimetričnom kritikom spomenutog antihrvatskog i antisrpskog ispada praktički uzeli u zaštitu Karamarka, iako je to zapravo deplasirana uviđavnost koja njemu najmanje treba. Pa on, pobogu, nije rekao to što je rekao da bi ga se mazilo i pazilo, nego upravo suprotno, da bi izazvao gromove ljutitih reagiranja ponajprije u Srbiji, ali i kod kuće, bez toga ovo ne bi imalo nikakvog smisla. To je nepisano pravilo svih nacionalista i nacionalizama.

Njima nije namjera da se svide svojim protivnicima i oponentima, naprotiv - smatraju da su uspjeli tek kada kod njih izazovu podozrenje i mržnju. Isto, razumije se, vrijedi u slučaju spomenutih izjava i šire i za Nikolića koliko i za Karamarka. To pravilo objašnjava zašto je Tuđman uvijek uživao stanoviti respekt kod srpskih nacionalista, kao što objašnjava i zašto su hrvatske nacionalističke korjenike također osjećali strahopoštovanje, u trenucima osobitih nacionalističkih podviga čak i divljenje, prema Miloševiću. To duboko uvažavanje sada se prenosi i na Nikolića. On im imponira jer otvoreno kaže da ih ne smatra svojom braćom, što točno pogađa ono što i oni osjećaju prema Srbima, iako ni jedni ni drugi ne shvaćaju da baš time pokazuju da su prava – politička braća. Pljunuta preslika jedni drugih.

Čovjek bi se najradije dosita rugao tome koliko su isti u toj maničnoj potrebi da se što više razlikuju, ali pusti ruganje, ovo je za puno ozbiljniju priču. Očito je, naime, da smo svjedoci nove faze nacionalizama u Srbiji i Hrvatskoj, različite od prethodnih jer im više nije smetnja čak ni to što se u hrvatskom slučaju radi o zemlji koja je na pragu Europske unije, a i u srbijanskom je EU sada već realna perspektiva. Dakle, ti nacionalizmi preživljavaju, pa i rastu, u uvjetima za koje se dosad nije vjerovalo da će im odgovarati, naprotiv oni su ih trebali dokrajčiti, ali su im ova kriza i masovne frustracije ljudi očito poklonili novi život.

Problem Hrvatske je Karamarko, a ne Nikolić

Zato se ja ne bih zgražao, kao neki u Hrvatskoj, što u Srbiji pravi karijeru stari četnički prvopozivac iz devedesetih, jer unekoliko još više zabrinjava što ovdje to isto radi Karamarko, koji dosad uopće nije bio poznat kao neki nacionalistički zagrižljivac, pa ni kao bogzna kakav nacionalist. To znači da ćemo u Hrvatskoj po svemu sudeći ispočetka morati gledati film iz devedesetih, barem u nekim sekvencama, zapravo se to već događa. Iz onoga vremena pamti se, spomenut ću samo jedan primjer, ostrašćena desničarska prvoborkinja, tada novinarka Večernjeg lista, koja je čitalačkom stadu utuvljivala da je Hrvatskoj bolji partner Milan Martić, kasnije sudionik u masovnim ratnim zločinima zbog kojih je sada na robiji, nego Milorad Pupovac.

Danas pak njen podjednako zveknuti kolega iz istih novina kaže da mu je draži 'neobrijani četnik' Nikolić, nego 'obrijani četnik' Boris Tadić. Kao, obojica su isti, ali s prvim si načisto što hoće, s drugim nisi. Ne pada mi na pamet braniti Tadića, koji je propao na izborima daveći se u moru kontradikcija svoje politike, od kojih je jedna i dozirano podilaženje srpskom nacionalizmu. Čak neću reći ni da bi on bio bolji izbor od Nikolića. Ali u tvrdnji da je ovaj drugi za Hrvatsku bolji jer je, eto, autentični četnik koji ne glumi kao Tadić, imaš onu vrstu usoljene pameti koja praktički sama priznaje ono što se toliko puta pokazalo u novijoj ex-yu povijesti. A to je da u izboru nacionalističkih vođa rijetko sudjeluju samo pripadnici njihovih nacionalnih tabora, u pravilu o tome odlučuju i pripadnici onih suparničkih.

Da, o tome se ovdje radi. Nisu Nikolića izabrali samo Srbi pa da možeš kazati, kao neki, eno vam ga, nego je za njega dopisno 'glasao' i nemali broj Hrvata, i tako je on postao vanjski, honorarni politički funkcionar i ovdje u Hrvatskoj. Uostalom, na isti način i Karamarko izvana sudjeluje u političkom životu Srbije, i tako sada svjedočimo tužnoj predstavi nacionalističkog bratstva i jedinstva, koja tobože bježi od komunističkog B&J. Ali mu se zapravo vraća, samo u izokrenutom i civilizacijski retrogradnom obliku. Koliko je to štete prouzročilo u ova dva desetljeća, valjda ne treba podsjećati i sva je sreća da je rat na ovim prostorima u dogledno vrijeme praktički isključen, jer su u Washingtonu i Bruxellesu odvagnuli da je toga bilo dosta.

Ali slaba je to utjeha dok se dovoljno velik broj ljudi ne dozove pameti i ne zaključi da je ova igra, u kojoj srpski i hrvatski nacionalisti tobože žele dokrajčiti jedni druge, ali se zapravo brižno međusobno održavaju, prevršila mjeru. I da ljubitelji neobrijanih četnika s ove i njihovi parnjaci s druge strane predugo prave budale od ostalih. Zašto i ne bi kada to ovako lako prolazi i kada se od toga može sasvim dobro živjeti, a neće biti loše, bez brige, ni onom ismijanom WC-konvertitu s početka teksta.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još