Kao prvo: ja sam magarac, priznajem lijepo, skrušeno i ponizno. Od toga što nisam jedini magarac nije mi nimalo lakše; dapače, uvijek sam više volio da budem drugačiji; praf mi budi.

Boris Tadić izgubio je predsjedničke izbore usprkos jednoglasnome njakanju magarećeg zbora 'analitičara' i ispitivača javnoga mnijenja. Došlo mi je bilo da se zaredim, moji omiljeni bosanski franjevci imaju samostan tu, odmah u susjedstvu, dobri su dečki i imaju cug kada dođe do pijančevanja, svaka im čast. Snašla me je, međutim, teža pokora: nagađanje o tome kada će i kako biti sklopljena nova vlada Srbije.

Prezidencijalni izabranik Tomo Nikolić prvo će otići u Moskvu, Vladimiru Vladimiroviču Putinu; zgodno mu je pao svesavezni kongres Jedinstvene Rusije, a i vremena će imati dovoljno dok se neka buduća pobjednička koalicija ne dogovori oko budućeg premijera. Već su se počeli nuditi ko' Grci u 'aps, što vele u Pirotu: izvolite, nakon vas, molim; itd. Po Ustavu, predsjednik nudi mandat predstavniku najjače pojedinačne stranke u parlamentu, u ovome slučaju funkcionarki vlastite Srpske napredne stranke, gđi Jorgovanki Tabaković (počela u SPO-u kod Vuka Draškovića), pristaloj i držećoj plavuši sklonoj ekonomskim analizama i neumornoj za govornicom. Dosadašnja vladajuća koalicija Tadić - Dačić i kompanija, međutim, ima više mjesta u Skupštini, pa će njih na kraju zapasti ta čaša. Takozvana 'velika koalicija' Tadić - Nikolić teško da je moguća: Ivica Dačić više voli debelu gusku u ruci nego mršavu vranu na grani, a i prisegao je na svoju policijsku značku da ostaje s Tadićem do kraja.

Ako je tome tako (ogradi se, magarče!), sada se javlja nadasve osjetljivi i neugodni problem budućeg premijera. Boris je Tadić, priznajući veoma gospodski svoj poraz, u izbornoj noći jasno rekao da on premijer biti neće. Stranka, međutim, smatra da bi on premijerom postati morao svakako; svatko ima svoju pokoru. Vesna Pešić veli da je Boris suviše velika lijenčina i da zato neće. Neki drugi brinu zbog slabog legitimiteta nakon poraza. Tko su onda drugi kandidati?

195820,195754,195069,194953Žrtva za opće dobro

Ivica se Dačić nadaje kao prirodno rješenje, ali: policija mu je slađi posao, uspješan po definiciji; zašto bi on trpio posljedice poraza Demokratske stranke? Njegovim socijalistima politička se moć udvostručila nakon 6. svibnja, a s njome i ucjenjivački potencijal. Moguće je, međutim, da bi Ivica Dačić možda i pristao – ako bi mu izaslanstvo svih Staleža i Redova, Crkve i Vojske, Nevladinih Organizacija i Civilnog Društva ponizno podastrlo svoju skrušenu zamolbu da se žrtvuje za opće dobro; tri puta bi rekao 'non sum dignus' i na kraju bi preko volje pristao. Takva se mogućnost ne dade isključiti.

Drugi prirodni kandidat iz Socijalističke partije Srbije bio bi Dušan Bajatović, inteligentni i beskrupulozni direktor Srbijagasa, sestrinske tvrtke 'Rosnjeftpromišljenosti' ili kako se već taj planetarno moćni konglomerat zove. Nesporno sposoban, opako lukav, Bajatović bi bio idealan premijer – samo ako bi bio spreman odreći se koke koja mu nosi zlatna jaja. I on je dovoljno mlad da može lagodno čekati pravu priliku.

Drugi očigledni kandidat bio bi Dragan Đilas, uspješni i energični beogradski gradonačelnik koji je osvojio veći postotak glasova nego njegova i Tadićeva Demokratska stranka. Ali: on je dovoljno mlad, pametan i uspješan da bi svoju karijeru slupao kao premijer jedne vlade koja ima slabe izglede za bilo kakav uspjeh. On se možda pojavi kao mogući premijer tek za četiri godine; strpljiv je. Zatim dolazi također mlad i još uspješniji premijer Vojvodine, Bojan Pajtić; njegovi su u Vojvodini uzeli dobrih 52 posto glasova i sa Nenadom Čankom imaju komotnu vlast. Zašto bi se on žrtvovao?

Situacija je, dakle, nervozna i delikatna. Dok se ovi redovi pišu, očekuje se početak sjednice Predsjedništva Demokratske stranke, zakazane za 14 sati; sve kasni jer je Boris Tadić stigao tek u 15 sati (uspavao se, kažu pakosnici). Na toj povijesnoj sjednici stranački će prijatelji zamoliti Borisa Tadića da se žrtvuje i da revidira svoje brzopleto obećanje iz izborne noći, kako saznajemo. Istovremeno traje i sjednica predsjedništva Socijalističke partije Srbije; od nje se očekuje da konačno uglavi stav koji će dačićevci zauzeti u ovom razvoju događaja. Znajući ih sve kakvi su, teško je očekivati brz ishod oba ova sastanka: čekat će jedni na druge, mobiteli će se usijati, nitko ne zna na šta će to izaći. Moguće je, naime, da demokrati Tadiću ostave ono što je Henry Kissinger 1973. nazvao 'pristojnim intervalom' (decent interval) između povlačenja američke vojske iz Vijetnama i neizbježnog poraza ostavljenog režima. Otprilike: eto smo ga nekako uvjerili na jedvite jade.

U međuvremenu Tomislav Nikolić svečano je podnio ostavku na mjesto predsjednika svoje stranke, što Tadić nikada nije učinio – mada je po Ustavu morao. U petak je došlo do zanimljivog incidenta: pri konstituiranju skupštine gradske općine Surčin došlo je do tučnjave i defenestracije, jer su Tomini i Dačićevi odbornici napravili lokalnu koaliciju i uzeli općinsku vlast; policija je uredovala i smirila uzavrele strasti. Nadati se da to nije zlokobna slutnja budućih događaja.

Uzroci Tadićeva poraza sada se polako javljaju kao jasniji. Boris je u noći poraza optužio 'intelektualne slojeve' za izdaju zbog pozivanja na 'bijele listiće' i uzdržavanje od izlaska. Nevažećih je listića bilo preko tri posto; taman koliko je Toma Nikolić imao više. Odgovoreno mu je da je on iznevjerio srednju klasu; da su njegov kabinet i vrh stranke svojom arogancijom i samouvjerenošću izazvali apstinenciju i prosvjede na glasačkim listićima; da su glasači sebi rekli da im je više dosta samodržavlja Borisa Tadića, pa eto mu sad kohabitacije, možda se urazumi.

Ne bih dalje spekulirao, već sam jednom ispao magarac, hvala lijepa.