Milanović i Orban se očevidno nisu mogli složiti oko nove podjele ovlasti u upravljanju Inom, pa im je još jedino preostalo da u diplomatskom preskakanju otvorene svađe sami sebe pokažu mnogo manjima i nemoćnijima nego što bi to mogli i morali biti. Oni žele pomoći, ali ne mogu odlučiti, oni se tek nadaju da će Ina raditi dobro i zarađivati što više. Kada zakaže diplomacija, pomažu pravne izlike (ni hrvatska, ni mađarska vlada nemaju većinu u MOL-u i Ini), pa je i nakon ovog sastanka postalo još očevidnije koliko će biti teško postići neki dogovor o pravednijem upravljanju, ubrzanom razvoju i načinu donošenja zajedničkih odluka, bez obzira što Hrvatska nipošto neće odustati od Linića i Čačića, a Mađarska neće dopustiti da njihovom generalnom direktoru padne dlaka s glave, čak i kada bi se dokazalo da je osobno pripremio prljavi novac za okrivljenog Ivu Sanadera.

Ni Orban, a ni Milanović ipak nisu ljudi koji će lako popustiti u onome što smatraju presudno važnim, bez obzira na optužbe Bruxellesa. Europski moćnici već tri godine optužuju Orbanov režim kao cjelinu, a sada su još vrlo blago, ali rječito počeli prozivati i Hrvatsku zbog toga što se ova vlada joguni u nekim načelnim pitanjima. Orbana prozivaju zbog kontrole medija, reforme parlamenta i pravosudnog sustava, napada na strane banke i desničarskih ispada u odnosima sa susjednim zemljama, a Milanovića zbog toga što i njegova vlada vodi premalo računa o sukobu interesa, nezakonitom braku između politike i gospodarstva i preskakanju normi u provedbi policijskog urednog ponašanja. Orban s manje ili više uspjeha pokušava spasiti svoju autarhičnu Mađarsku, a Milanovićeva vlada ponekad pokušava preskočiti neke odredbe pristupnog ugovora s Europskom unijom. Otuda i neprestani europski sukobi s Orbanom, otuda i prve europske kritike Milanovićeve vlade, bez obzira što ih je nemoguće izjednačiti, usporediti i strpati u istu ladicu. Orban traži svevlast, a Milanović tek iskušava granice moguće vlasti. I zbog toga će i Linić i Čačić sigurno zasjesti u Upravni odbor Ine, a mađarski šef i dalje imati ono presudno glasačko pravo.

181

Ina će ostati Ina, dok će o dobroj volji Mađara i dalje ovisiti hoće li se konačno osuvremeniti hrvatske rafinerije i benzinske crpke, a nastaviti ulaganja u istraživanja Jadrana, bez obzira što će Čačić i Linić sigurno biti mnogo utjecajniji od poniženog Davora Šterna i drugih hrvatskih menadžera. Ta bi promjena razvojne politike trebala biti osnovni cilj svih hrvatskih napora i nada, dok su u međuvremenu i Milanović i Orban ipak – kako se čini nakon produljenog međusobnog uvjeravanja – odlučili da loptu spuste na zemlju, malo zbog općih međusobnih odnosa, a malo zbog Bruxellessa, bez obzira na Linićev bijes i njegovo javno šamaranje Mađara. U tome bi se Milanović konačno trebao osloboditi od nametnutog straha zbog optužbi za nedostatak nacionalnog ponosa i digniteta, koje njegovoj stranci desetljećima nameće desnica. I ona stara, i ona nova, koje u pravilu tvrde da svaka ljevica pati od nedostatka rodoljubnih krvnih zrnaca, pa će se Milanović prividno sukobiti čak i s Washingtonom oko pitanja iz viznog upitnika, a ipak vrlo spremno i prilježno otputovati u Chicago na sastanak NATO-pakta, kao sadašnji premijer, a bivši diplomat, koji se dugo i sustavno bavio tom globalnom vojno-političkom udrugom i njezinim geostrateškim zadaćama.

U svemu tome Milanović se sve više dokazuje kao uvjereni euroatlantist, baš kao i Vesna Pusić i Ivo Josipović, koji će prije svega biti opčinjeni Washingtonom, a lukavo preskakati najvažnije teme koje ovog trenutka određuju hrvatsku europsku sudbinu. Milanović ne voli putovati, baš kao što to nije volio ni Račan, a njegov prvi - i jedini - posjet Bruxellesu ostaje zapamćen samo po izjavi da Hrvatska unaprijed prihvaća fiskalni sporazum kao najbolji okvir za povratak vlastitog financijskog oporavka, dok se hrvatska vanjska politika ovog trenutka u svim paradnim javnim istupima ponajviše bavi potvrdom zapadnih geostrateških snova, a samo iznimno (Čačićev put u Rusiju) i nekim novim idejama koje bi i pitanja svakodnevnog kruha i mlijeka vratila u središte međunarodnih odnosa. Hrvatska se odrekla nafte u Siriji, dok je u Libiji bila među prvima koji su poduprli revoluciju koja se još nije dogodila, a već unaprijed kaznila Ukrajinu (Josipović neće putovati na Europsko prvenstvo u nogometu) samo zbog toga što je to isto nagovijestila, ali još nije potvrdila čak i jedna Angela Merkel.

Mnogo simboličnih zaklinjanja i jedva ostvarivih ideja (Hrvatska se želi brinuti za školovanje afganistanskih djevojčica i nakon povlačenja Amerikanca, a Dubrovnik bi trebao postati međunarodno učilište za programe demokratske obnove za razasute zemlje iz kruga uzavrelog arapskog proljeća), dok u ovoj Hrvatskoj bez pravog javnog odjeka, a pogotovo ocjena najodgovornijih, još izostaju rasprave o otvorenim pitanjima buduće Europe, od onih koja se sabiru oko izbora novog francuskog predsjednika i katastrofalnog grčkog glasanja. Hrvatska je već načelno prihvatila fiskalni pakt, a tek je počela bitka za njegovo službeno preživljavanje, zbog zahtjeva da se razvoj, a ne štednja, očuvanje radnih mjesta, a ne kresanje deficita, opće obrazovanje, a ne trgovina komercijalnim mozgovima, iznova potvrde kao središnja filozofija klasične europske politike. I tvrdokorna bi Njemačka trebala shvatiti da se ni sama više ne može ponašati kao nedodirljivi stečajni upravitelj za vraćanje tuđih dugova, dok bi se cijela Europa – barem u načelu – trebala vratiti ideji 'društva blagostanja', koje bi u novom izdanju trebalo postati bar 'društvo održivog razvoja', a ne samo bojno polje za nadmetanje neobuzdanih profita. Europa će ostati Europa tek ako će dostojanstvo i dobrobit građana postati podjednako važno, kao i stroga disciplina u mnogo razumnijoj, odgovornijoj i suzdržanijoj financijskoj, monetarnoj i proračunskoj politici.

U tim globalnim i kontinentalnim preispitivanjima, obratima i prevratima, Ina čini tek usputni regionalni problem, u čemu će Europa i SAD u prvom redu paziti da Moskva ne osvoji i hrvatsko tržište, a odnosi između Mađarske i Hrvatske ne pretvore u novi otvoreni sukob u regiji izgubljenih nada. Za Bruxelles ni najveći problemi u odnosima malih zemalja nisu dovoljno veliki da bi se izravno upleli u izricanje konačnih presuda, pa se u pravilu objelodanjuju tek obostrane opomene, bez obzira na konačnu istinu i pravdu, a jednima i drugima bar ostavlja spasonosni privid da su barem djelomično priznati i njihovi pojedinačni interesi. Ni Hrvatska ni Mađarska nisu izdaleka toliko važne kao što je Francuska, a ni toliko bijedne i izgubljene kao Grčka, pa se u ovim burnim vremenima možda pametnije pritajiti, negoli nametati kao novo žarište sukoba. I učiti od onih koji znaju i umiju, kao što je to nedvojbeno Finska, u kojoj je Milanović ponovno morao govoriti o još jednom hrvatskom korupcijskom skandalu (oklopna vozila), pa hrvatski premijer tek treba otputovati u neku dragu i čistu zemlju, u kojoj se neće morati sramiti zbog pohlepe vrlih sunarodnjaka. On nije bio na vlasti, a podmićivali su i Mađari i Finci, ali su dobro znali da se u Hrvatskoj prvo mora kupiti čast i poštenje, pa tek onda sklopiti posao.