Komentatori KOMENTAR SLAVENKE DRAKULIĆ

Da nam živi, živi nerad!

Praznik rada ove godine slavi se četiri dana. Dobro, ponedjeljak će većina radnih ljudi spojiti s utorkom, ali tako je to kod nas. Ali od obilježja radničkog praznika, koji je pred više od 120 godina krenuo iz Amerike sa zahtjevom za osmosatnim radnim danom i postao međunarodni praznik zamišljen tako da se radnici štrajkovima i demonstracijama bore za bolje uvjete rada i veća prava, nije ostalo gotovo ništa

Praznik posvojen od Sovjetskog Saveza i ostalih socijalističkih zemalja i pretvoren u masovno slavljenje dostignuća socijalističkog rada, s demokratskim promjenama više nije simbol ni radnika ni njihove borbe. Danas, kad radnici imaju manje prava nego tada i kada bi bilo logično da štrajkaju i demonstriraju, oni ne izlaze na mitinge i ulice jer su sretni da uopće imaju bilo kakav posao i bilo kakvu plaću. Ne samo da nema onih obilježja na koja je naučila moja generacija rođena za socijalizma: mitinga, govora, parada, zastava, pjesama koje slave rad. Nema ni parola, nema čak ni zahtjeva… samo simbolički kazneni karton Vladi.

Doduše, sjećam se da je Praznik rada slavljen kao masovna socijalistička manifestacija vrlo kratko vrijeme. Imam fotografije iz pedesetih na kojima moji roditelji sudjeluju u mitinzima, moje fotografije u pionirskoj uniformi na školskoj predstavi… a zatim mi sjećanje preskače na vikendicu i miris pečene janjetine! Koncem šezdesetih, kada je i sagrađena, u našoj se obitelji ustalio običaj da se na te dane otvara vikendica. Znalo je ponekad biti još hladno, ali se ipak išlo na otok, otvaralo škure, provjetravalo sobe, uređivalo vrt. Naime, vikendicu smo već u svibnju otvarali jer bismo nakon toga dana skoro svaki vikend provodili u njoj.

Jedini znak da je to praznik rada bio je radio, iz kojeg su se, dok se otac brijao, orile prigodne pjesme, kao na primjer ona '…da nam živi, živi rad'. Ranih poslijeratnih godina bile su tu i govorancije o tonama iskopanog boksita, broju podignutih tvornica, elektrificiranim selima i kilometrima izgrađenih cesta. Poslije se govorilo uglavnom o cestama. Naši su političari zarana shvatili da su nam ceste važnije od tvornica jer turizam donosi veću zaradu. Pa se tako na televiziji, koja se pojavila u međuvremenu, prikazivanje običaja presijecanja vrpce nove pet kilometara dugačke ceste od nekog Mačkovca Gornjeg do Mačkovca Donjeg zadržao takoreći do - danas.

Dok o štrajku ili radničkim protestima za veća prava nije moglo biti ni riječi, i dostignućima socijalističke proizvodnje i radničke klase vrlo se rano zatro svaki trag. Otac i majka, državni službenici, dan prije dolaska na vikendicu prisustvovali bi kakvom svečanom obilježavanju praznika u poduzeću, ali to je bila tek prazna forma, a nakon toga – i nakon čašice – već se fićom ili bubom bježalo u prirodu, na more, rođacima…

191010,191013,191020,191009
Od Praznika rada ostala je samo ideja fešte, tj. – nerada. Dok bi se lijeno izvlačila iz kreveta, u kuhinji je već mirisao svježe pečeni kruh. Našoj majci Praznik rada, naravno, nije mogao biti praznik nerada, jer ona je morala toga dana peći i kuhati, još više nego ostale dane kada je radila. To je značilo posvetiti se familiji. Danima prije praznika kupovalo se kao da će uskoro kraj svijeta, pogotovo zato jer tada nije bilo dućana koji bi radili i nedjeljom i na praznike, nikakvih supermarketa i trgovačkih centara. Dakle, trebalo se opskrbiti na vrijeme i u dovoljnim količinama jer su posjeti prijatelja bili također dio tradicije.

Najveći problem, oko kojeg se pred Prvi maj mozgalo u kući, bio je gdje kupiti janjetinu. Pritom se nije išlo u mesnicu – kojih je tada bilo u izobilju. Jedino je janjetina s Paga dolazila u obzir, jer nije imala karakteristična mirisa. Trebalo je za tu janjetinu 'naći vezu' i rezervirati na vrijeme. A trebalo je na isti način nabaviti i dobro vino. To su bila dva uvjeta dobrog provoda. Miris kruha u kuhinji bi uskoro zamijenio miris pečene janjetine. U to je vrijeme, za praznike, kao i običnim danima, ručak bio glavni dnevni obrok i cijela je obitelj tada sjedila za stolom. Roditelji su išli na posao, a mi u školu dosta rano, tako da smo oko dva već bili doma. Razlika između radnog dana i praznika bila je u tome što je ručak trajao satima, pogotovo ako smo imali goste. Tako se Praznik rada u socijalističkoj Jugoslaviji svodio na finu hranu, druženje, izlete, spavanje, odlaske u posjete… ukratko, na uživanciju. Nije ni čudo što je moja generacija rođena koncem četrdesetih i ranih pedesetih odrasla u uvjerenju da je rad nužno zlo, što nam se svima još uvijek razbija o glavu.

No prelaz s masovnih manifestacija, parada, govorancija itd. ka obiteljskom slavlju i 'privatizaciji' praznika rada, nije se dogodio spontano. Od pedesetih naovamo instrukcije partije glasile su da proslave, od veličanja rada, idu u pravcu 'narodnog veselja'. Radio je još uvijek znao izvještavati u Vijestima da je praznik proslavljen 'svečano i radno', ali naglasak je bio na svečanosti. Iz rječnika su nestali proleteri i udarnici, a s trgova svečani mimohodi vojske i kamiona s maketama, pioniri koji mašu sa zastavicama, itd… Smatralo se da razloga za protest radničke klase naprosto nema i ne može biti. Vladalo je samoupravljanje – ma kako nefunkcionalno bilo – a radni ljudi imali su siguran posao i onu vrstu socijalne sigurnosti o kojoj njihovi unuci mogu samo sanjati. Jesu li bili svjesni da tu sigurnost plaćaju nedostatkom slobode, pitanje je koje nije bilo uputno postavljati. Socijalni mir imao je svoju cijenu. Lukavost sistema ogledala se upravo u tome da se ovaj praznik rada pretvorio u praznik nerada.

Danas je prvomajsko svetkovanje do kraja lišeno bilo kakvog socijalnog ili političkog konteksta. Kao nasljeđe socijalizma, već je samo po sebi negativno opterećeno. Prvi maj su neradni dani, što više to bolje, a što se slavi - nije važno. Uostalom, slave oni koji mogu i imaju što slaviti - jer moraš imati posao da bi uzimao neradne dane i veselio se praznicima. To malo graha koje ovaj ili onaj gradonačelnik podijeli više podsjeća na potrebu za javnom kuhinjom u kojoj bi se hranilo vojsku od 350.000 nezaposlenih, nego na dostojnu proslavu stogodišnjeg radničkog praznika. Iako, u zemlji u kojoj 55% stanovnika živi s manje od 4.000 kuna mjesečno, ima milijun razloga za protest.

Praznik rada je praznik nerada. Ali nikako zato što su radnička prava zadovoljena, nego zato što ni radnici ni neradnici, ni sindikati ni političari, više ne vide smisla u protestima te vrste. Nažalost, nema puno smisla ni pitati se zašto sindikati ne iskoriste ovu priliku da bi izveli nezadovoljnike na ulice. Što da zahtijevaju? Veće plaće, kad deseci tisuća ne primaju nikakve plaće? Sigurnost, kad tisuće otpuštaju? Veća prava, koja su ionako neostvariva? U kratkim razmacima, protestira se, doduše, više ili manje masovno u europskim zemljama – ali bez stvarnog efekta i nove ideje vodilje.

Nitko ne zna točno u kojem će se pravcu razvijati ekonomija, ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu. Zato obespravljeni ovdje šute i ne zahtijevaju ništa, svjesni da bi moglo biti još gore. Činjenica da muk, trpljenje i čkomljenje obespravljenih nikome – ni ovdje ni u svijetu - ništa neće donijeti, za neku je drugu diskusiju.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još