Hrvatska je država u posljednjih 20 godina napravila puni krug od komunizma, od kojeg je izvojevala pravo na pluralizam i slobodno tržište, do kapitalizma kojemu je, upravo zbog tog tržišta, morala položiti oružje suverenosti. Iako je ovaj ubrzani kurs prošla i Crkva u Hrvata, današnji se kanonici prave blesavi i ne žele priznati da je zato i njihov projekt pokrštavanja prostora gradova doveden u pitanje. I to ne samo zato što je prostor postao roba, nego zato što prostorom i nekretninama na tom istom tržištu trguje Crkva.

Etnički i religijski fundamentalizam na kojem je početkom 90-ih rođen koncept nove hrvatske države institucionalizirao je Katoličku crkvu na važno mjesto u kulturi, obrazovanju i politici. Za današnji biznis s nekretninama ključni su bili i ugovori s Vatikanom. Očekivano i donekle opravdano dogovoren je povrat i kompenzacija crkvene imovine. Ono što je bilo manje jasno sankcionirano (te se uglavnom događalo po nepisanim pravilima) bio je i povlašten tretman u izgradnji. Taj proces je tekao postupno te se njegove posljedice mogu jasno pratiti na prostorima naših gradova.

184016,182997,177312,118648

Prva je faza, takozvana faza privatizacijskog delirija, potvrdila da Crkva nije ni bolja ni gora od ostatka društva. Baš kao što su Tuđmanovi odličnici pelješili zajedničke resurse, a građevinska mafija štancala bespravne stanove na Trešnjevci ili Žnjanu, i Crkva je zauzimala zajedničke resurse i javni prostor. Ograđivala je školska igrališta, zidala apside na trgovima i bahato zauzimala vizualni krajolik modernih gradova. Najbolji primjer bio je projekt 'Duhovnog prstena Splita' u kojem se uz svesrdnu asistenciju gradskih urbanista i gradske imovine, u novim splitskim župama omogućila izgradnja crkava (planirana brojka se prvotno kretala oko 17, ali realiziran je nešto manji broj). Da bi se shvatio urbanistički kontekst ovog grandioznog poduhvata treba spomenuti da se on događao u vrijeme intenzivne, i uglavnom ilegalne, građevinske ekspanzije rubnih splitskih naselja. Nadalje treba znati da je u gradskoj blagajni bilo premalo novca za širenje komunalnih kapaciteta koji bi pratili ovu izgradnju. Tako su naselja dugo vremena bila bez škole i dječjeg vrtića te su od tzv. zajedničkih prostora imala samo crkvu. U organski sraslom krajoliku betonskih 'divljakuša' iz kojih viri armatura, armirano betonski zvonik dugo je bio jedini vizualni akcent, crkva jedini zajednički prostor, crkva kao škola i knjiga i dom kulture. Implicitni otpor crkve građanskoj kulturi rezultirao je svojevrsnom re-feudalizacijom urbanog okoliša i urbane kulture. Na početku 21. stoljeća periferije hrvatskih gradova podsjećale su na srednji vijek.

Druga faza nastupa nakon dovršetka potrebitih bogomolja, pastoralnih centara i biskupskih palača te je problem Kaptola postalo učinkovito gospodarenje imetkom stečenim od povrata imovine. Tu je crkva iz feudalizma uskočila u kapitalizam te se susrela s užasnom ironijom. Uvidjela je da je sekularizacija koju provodi slobodno tržište učinkovitija od one prisilne iz doba komunizma.

Upravljanje nekretninama ima svoju logiku. Kupi jeftino, a prodaj skupo. To i nije tako teško ako ne kupuješ, već ti se poklanjaju najvrednije nekretnine u centrima gradova. Dakako, nekretninski biznis nije samo mešetarenje imovinom. Crkva se u zadnje vrijeme upustila i u takozvani razvoj nekretnina. Upravlja se imovinom koja nema veze s vjerskom namjenom. Naprotiv, radi se o nekretninima koje imaju izrazito svjetovni karakter, poput trgovačkih, komercijalnih ili stambenih sadržaja. Ovaj razvoj ponekad uključuje investicije u građevinarstvo te ortakluk s različitim grupacijama kojima je primarni interes biznis. To je sasvim drugačija situacija od gradnje bogomolja ili vjerskih sadržaja.

Ipak, Crkva često i mešetarenje nekretninama voli poškropiti svetom vodicom. Ovo je krajnje upitno jer se ne radi o primarnom interesu i djelatnosti Crkve. Tako je, naprimjer, Crkva vrijedno zemljište, koje je od Grada Zagreba dobila za gradnju sjemeništa, odlučila prodati za izgradnju elitnih stanova. Kako to da crkvi za sjemenište treba skupo zemljište, a gradski studentski kampus zaslužuje zemlju na Borongaju? Tim više što se na zemljištu sada više ne planira sjemenište, nego se gradi elitni stambeni kompleks čiji je smještaj na dotičnoj lokaciji upitan.

Intenzivno mešetarenje nekretninama i prodornost građevinskih investicija kojima zagrebački Kaptol zauzima sam vrh nekretninskog biznisa, teško je usporediti s vremenom kada su župe prebivale u barakama, metalnim kontejnerima i stanovima u novogradnji. Ne treba ga uspoređivati ni s vremenom blaženih 90-ih kada su crkve uživale kudikamo veću popularnost. Danas se radi o Crkvi d.o.o. koja je naočigled sviju postala najveći vlasnik i trgovac nekretninama nakon države i lokalnih samouprava, ali koja ne priznaje svoju odgovornost, nego poklonjenim kapitalom ponekad upravlja iz uskih interesa. S obzirom na akumulirani kapital i stanje u državi, Crkva bi trebala pokretati investicije.

Treba se zapitati ima li društvo koje se odreklo nekih od najvrednijih nekretnina u samim centrima gradova u korist Crkve, pravo uvjetovati njihovo gospodarenje? Ili se crkvi dopušta da i dalje igra ulogu države u državi, mešetari poklonjenim nekretninama i pretvara se da je se širi ekonomski kontekst ne tiče.