Komentatori KOMENTAR SLAVENKE DRAKULIĆ

Zagreb – nevoljeni grad

Čiji je ulaz? Čije je stepenište? Čija je ljuljačka? Čija je tramvajska stanica? Čija je fasada i ulica? Moja sigurno nije, ni tvoja. Ali jest – naša. Dok to ne shvatimo, dok nam mi pada na pamet samo u kontekstu mi, Hrvati, a ne mi, građani, nema pomoći ovom očito nevoljenom gradu

Prvi dan proljeća. Stojim na tramvajskoj stanici u Draškovićevoj i čekam tramvaj br. 14 koji, naravno, nikako ne stiže. Treba li reći da ono što piše na displeju nema veze sa stvarnošću, jer kad piše 14 dolazi 11 itd. No kašnjenje ima i svojih prednosti. Naime, daje nam vremena da bolje pogledamo oko sebe. Obično ne vidimo svoj grad jer ga i ne gledamo. A ne gledamo ga jer smo se toliko navikli na njegovo lice da se ulicama krećemo zaokupljeni svojim mislima, poput automata.

I dok tako stojim i čekam, osjećam kako me hvata tuga. Oko mene na podu gomila opušaka. Pada mi na pamet Beč iz kojeg sam neki dan doputovala. Moja prijateljica je pušačica. Jasno da prije ulaska u dućan mora baciti cigaretu, ali gdje? Jer, naime, u Beču prema novom zakonu kazna za bacanje opuška je otprilike 300 kuna! I tako hoda do prve košare za smeće koja naravno ima i dio za gašenje cigareta… Naša bi se gradska vlast obogatila kad bi ovako kažnjavala nemarne ljude koji prljaju grad, mislim si. Ali, onda, trebalo bi kazniti i one koji pljuju žvake, zar ne? Jer od razmazanih žvakaćih guma pločnik izgleda kao da boluje od boginja. Kaže mi jedan prijatelj da postoji stroj koji to čisti – ako postoji i ako ga Zagreb ima, onda se to u Draškovićevoj ne vidi. A kad dignem pogled s pločnika, vidim siva musava pročelja zgrada. Pročelja su na nivou ulice 'ukrašena' grafitima. Ne, ne želim čuti da se radi o umjetnosti, ni Van Gogh ni Murtić nisu šarali po gradskim pročeljima sprejom koji se teško čisti posebnim razrjeđivačem. To je namjerno prljanje svake čiste površine, neću ulaziti u to zašto se klinci 'kreativno' izražavaju na ovaj, a ne neki drugi način. A na sve to, kao vrhunac nebrige, dolaze zatvoreni dućani, odnosno prostori koji su nekada bili dućani, a sada zjape zatvoreni, prljavih izloga prelijepljenih plakatima i zašarani sprejom. Zato što vlasnici traže nemoguće novce da bi ih iznajmili ili pak vlasnički odnosi nisu raščišćeni.

Sve ovo odaje ne samo siromaštvo nego i posebnu vrstu nebrige, ravnodušnost.

184114,181313,180555,169268
Goran Jakus
Išarani češki tramvaji
Geto u središtu zemlje

Draškovićeva je u centru Zagreba, isto kao i Martićeva, Jurišićeva, Vlaška (dodati imena ulica po volji!) koje sve izgledaju isto: zapušteno i namjerno zaprljano. Koga ne bi spopala tuga? Na par sto metara od Trga bana Jelačića i Cvjetnog, prizori dostojni geta. Pa čak i kad gradska vlast rekonstruira i upristoji Martićevu ulicu, fasade i dalje odaju taj isti nemar, pogledajte samo zgradu bivše burze rada. Čiji nemar? Zašto ravnodušnost? Kome nije stalo do grada u kojem živi – dakle do javnog zajedničkog prostora koji svi koristimo i na koji bismo svi trebali paziti. Zašto opuške ne bacamo na pod stana, a zidove spavaće sobe ne 'ukrašavamo' umjetničkim grafitima? Ne pada nam na pamet. Gledam klinca koji baca opušak ulazeći u tramvaj i zamišljam kako bi mu otac pobjesnio. Ili možda ne bi, pa je i u tome dio odgovora?

Često me put odvede do drugih glavnih gradova, od Rima do Berlina, Stockholma, Beča, Praga, Bruxellesa. I moram reći da nigdje na par sto metara od glavnog trga nisam vidjela ovako devastirane fasade, pločnike – javne prostore općenito… Ne samo u bogatom Stockholmu ili Beču, nego i u Pragu – pogotovo divno urešenom turističkom Pragu i u rumunjskom Sibiu. Reći ćete, pa te su države i gradovi bogati. Je li u Zagrebu stvar samo u 'siromašnom' gradskom budžetu (ili krivoj raspodjeli postojećeg) i nebrizi gradskih vlasti? Danima u obližnjem parku slušam kako cvili dječja ljuljačka, zvuk koji svima ide na živce, a ipak, nitko ne čini ništa da podmaže ljuljačku. Nego čeka da to učine 'odgovorni' jer, očito, ljuljačka je zajednička. Pa neću ja biti ta budala - misli roditelj dok čeka da dijete, kojem to ne smeta, siđe već jednom s proklete ljuljačke. Ili, nedavno smo u zgradi skupljali novac da ofarbamo ulaz, jednako tako musav i zapušten kao fasada, ali barem farbanje ne košta puno, a zadnji put je pofarban prije rata… Ne moram valjda reći da nisu svi sudjelovali u toj akciji?

Čiji je ovo grad?

Dakle, uvijek me nanovo začudi, kad god je u pitanju neka zajednička akcija, da stanari ulaza ne shvaćaju kako su kupovinom stana kupili i dio stubišta, ulaza, krova, odnosno zajedničkih prostora, da dalje nabrajam. Živimo u vremenu postkomunizma. Svakome je stalo samo do njegove osobne imovine, a za ostalo ga nije briga. Nema naime osjećaja zajedništva, ni kulture zajedništva, pa onda ne može biti ni brige za zajedničku imovinu. A kamoli za javnu, onu koja ne pripada nikome.

Čiji je ulaz? Čije je stepenište? Čija je ljuljačka? Čija je tramvajska stanica? Čija je fasada i ulica? Moja sigurno nije, ni tvoja. Ali jest – naša. Dok to ne shvatimo, dok nam mi pada na pamet samo u kontekstu mi, Hrvati, a ne mi, građani, nema pomoći ovom očito nevoljenom gradu. Zagreb je lijep, ni previše velik, ni premalen, nego baš udoban grad koji bi mogao biti daleko ljepši kada bi ga njegovi građani voljeli. Rastuži me koliko je vidljivo da tomu nije tako.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još