tportal.hr

Zagreb
+19
Osijek
+19
Pula
+21
Rijeka
+22
Zadar
+17
Split
+18
Dubrovnik
+20

KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Kako su nam 'dileri poštenja' zamutili vid

Pola sata emisije Nedjeljom u dva potrošeno je na rasvjetljavanje afere ZAMP, ovotjednog Watergatea u Mrduši Donjoj. Sve zato što se netko dosjetio da se Ivo Josipović svojedobno okoristio sustavom zaštite autorskih prava. I tako unedogled: malo dosjetki, malo nadraženog ili razdraženog interesa javnosti, pa malo čujemo drugu stranu, pa uslijede novi argumenti, pa replika, pa nova otkrića

Datum objave:
19.3.2012 11:30

Zadnja izmjena:
19.3.2012 12:59

 
Josipovićevo gostovanje u 'Nedjeljom u 2'
Ili novi misteriozni dokumenti iz kojih je 'razvidna' nekakva spektakularna opačina koja se doima zastrašujuće, a zapravo je riječ o nekoliko nedorečenih (kazneno)pravno irelevantnih indicija ili – što nije rijetko – o potpuno legalnom poslovanju. Na koncu, više nitko ne zna gdje završava – inače neupitna – demokratska potreba da se o svemu javno raspravlja i gdje započinje bitka za medijsko tržište u kojoj se sudionici dovijaju kako će potrošačima ponuditi što atraktivniji proizvod, kao da je razotkrivanje korupcijskih afera iPhone ili čudotvoran lijek za prostatu.

U međuvremenu se na top-listi afera pojavi neki novi hit pa Bižuteriju zamjenjuje Razmažena, ili obratno, ne hvatajte me za riječ. U pauzama između reklama i najave novog hita svira se evergreen o tome kako je Čačić (opet) bio bezobrazan, a Linić je (opet) nekoga užasnuo svojim cinizmom, iako su i taj bezobrazluk i taj cinizam dobrodošli poremećaji u ovdašnjoj močvari licemjerja.

Kako bilo, ponuda na tržištu afera toliko je bogata da je postalo nemoguće razlikovati medijski linč od poštenog istraživačkog novinarstva. Raskrinkavanje korupcije i samo je postalo korumpirano i sjedinilo se u jedan te isti medijski trash. Nešto što je započelo kao kriminalistička sapunica nastavlja se kao dosadna komedija situacije, a gledanost je tolika da se čini da će potrajati još nekoliko sezona.

Takav ishod bio je predvidiv još kada je HDZ svečano objavio rat korupciji. Ništa dobro ne može proizići iz situacije u kojoj uprava vodovoda obećava da nikome neće uskraćivati isporuku vode i kada se time hvali kao epohalnim povijesnim iskorakom, posebno ako je ta ista uprava svojedobno uništila instalacije, a gdjegdje i zatrovala vodu.

Protivno prvotnim zamislima, voda se otela kontroli i počela potapati samu vodovodnu upravu u onom, stvarnom ili simboličkom, trenutku kada je – ako je vjerovati Wikileaksu – glavni državni odvjetnik počeo uživati podršku Veleposlanstva Sjedinjenih Američkih Država. Država je počela funkcionirati ili je počela davati znakove da bi mogla početi funkcionirati. Količina kriminala koja je izišla na vidjelo izazvala je ne samo bijes, nego i veliko zanimanje javnosti.

Postojala je dakle roba, a postojalo je i tržište željno te robe.

Thinkstock Dileri poštenja

I tada su se pojavili trgovački putnici koji su nestrpljivim kupcima počeli prodavati afere na veliko i malo. Gluha šutnja koja je devedesetih godina i omogućila korupciju, ona ista šutnja kojoj su svojim koncelebriranim domoljubljem obilno pridonijeli ti (najčešće) isti medijski trgovački putnici, preobrazila se u svoju suprotnost, u halabuku samodopadnog poštenja.

Čitava legija pravednika, nepotkupljivih svetaca, lažnih 'zviždača', zabrinutih i gnjevnih moralista i – dakako – samozvanih eksperata, insajdera te ponekog pokajnika (što zgodno uvećava dramatsku napetost i čitavom zapletu daje gotovo refleksivnu, intimnu notu) započela je svetu misiju oslobađanja Hrvatske od korupcije, pa upire prstom lijevo i desno, poziva se na 'dokaze' i objavljuje senzacionalna otkrića kao spasonosni deus ex machina koji će izbaviti zemlju iz moralnog posrnuća i katapultirati je u ekonomsku konjunkturu, idilu i sreću.

Neki od njih samo su naivni, vjerni bajci o braniteljima koji su ginuli dok su tajkuni krali. Njima je najteže. Njima je najljepše. Njihov svijet je jednostavan, gotovo veličanstven, koliko veličanstvena može biti strava jedne Zablude.

Neki su jeftini demagozi i lažni moralisti koji s lakoćom korupciju proglašavaju veleizdajom, a suština je upravo u tome da kao rođene neznalice ne razlikuju veleizdaju od korupcije i ne znaju i ne žele znati ništa o totalitarnoj naravi takvih simplifikacija. Ili znaju? I baš žele takve simplifikacije i njihove posljedice?

Ima i onih koji misle da su Bob Woodward ili Carl Bernstein (novinari zbog čijih je otkrića Nixon dao ostavku), ali nije svaka situacija koja nalikuje skandalu – skandal, niti je svaki skandal Watergate.

Najgori su pak oni koji prodaju lijepo zapakiranu, brend robu koja je ponekad čak i sugestivna, kako to već biva kod dobrog marketinga. Problem je samo u tome što je u njihovom proizvodu nemoguće razlučiti istinu od laži, kamoli od poluistine, a najteže je dokučiti motive tih spinova, što spada u zaseban meritum, u neku sasvim drugu aferu.

Mit o korupciji i 'poštenju'


U međuvremenu se proširio i ukorijenio mit da je korupcija najveći, možda i jedini problem hrvatskog društva i da će sve biti u redu kada se korumpirana gamad povješa na električne stupove. Mit počinje nalikovati na onaj po kome će sve biti u redu kada novac prestane odlaziti 'u Beograd'. Tako se stvara iluzija da je utopija nadohvat ruke i širi se paranoja koja, srećom samo na karikaturalnoj razini, počinje nalikovati na staljinske progone 'špijuna i sabotera' iz tridesetih godina. Prešućuje se da korupcija nije slučajni eksces koji će se izliječiti odstranjivanjem maligne izrasline s – tobože – zdravog tkiva. Ne samo da je bez temeljitog preispitivanja nasljeđa devedesetih godina suzbijanje i sprečavanje korupcije osuđeno na propast nego – nimalo paradoksalno – ova antikorupcijska paranoja koja se ne bavi šumom nego stablom zapravo je korupcija sama. To nije čak ni odstranjivanje maligne izrasline, nego ubrizgavanje botoksa u lice koje je i bez toga od samog početka bilo nakazno.

Najtragičnije je što se time kompromitira stvarno istraživačko novinarstvo jer ga je sve teže razlikovati od politikantske izmišljotine, kao u priči o pastiru i vuku. Kompromitirani su hrabrost i poštenje pravih zviždača, uopće, kompromitirana je kritička uloga medija kao nezamjenjivog mehanizma demokratske kontrole. Međutim, ni najpoštenije i najhrabrije istraživačko novinarstvo ne može zamijeniti kazneni postupak. Ono je njegov neizrecivo važan korektiv, ali ono ne smije zadirati u najvažniji državni monopol – monopol kaznenog progona – jer u suprotnom može potaknuti rastakanje pravne i demokratske kulture i, u konačnici, rastakanje poretka i kompromitiranje demokracije.

Postoji i jedna psihološki i etički zanimljiva pojedinost. Čini se da se iza nekih kampanja raskrinkavanja krije banalna zavist. Dade se razabrati u povišenom tonu, u pravedničkom bijesu, u ozračju prevarenosti. Nije to racionalno ogorčenje građanina koji ima nesreću da živi u nedovršenoj državi, nego ogorčenje prevarenog suučesnika. To je jal džepara koji sebi zamjera što je bio toliko glup da nije iskoristio gužvu. U tramvaju ili u pogodnom povijesnom trenutku, svejedno.

Namirisao je krv i mali obični čovjek, taj najstrašniji među monstrumima. U procesuiranju državnih dužnosnika on ne vidi primjenu prava i zakona, nego užitak u osobnoj nevolji bivšeg moćnika, a nadasve u – koliko šokantnom, toliko slasnom – otkriću da 'oni gore' nisu ništa bolji od njega.

Dobro, pođimo od pretpostavke da su doista svi, ili većina – 'isti' – lopovi. Kada bi svaki korumpirani pripadnik političke elite završio u zatvoru, bi li u strojarnici poretka ostalo dovoljno ljudi? Možda i ne bi? U tom slučaju bilo bi racionalno početi razmišljati o općoj amnestiji. Sustav i poredak moraju funkcionirati i ne mogu sebe raspustiti ako ostanu bez političke elite koja ih opslužuje. Ona – a nju čine ljudi – ne može uhititi sebe samu. Netko mora ostati i s ove strane zatvorske brave da bi je mogao zaključati.

Sviđa ti se članak? Preporuči ga prijateljima!

Važno: Rubrike, Sex files, cura i frajer dana i crna kronika mogu sadržavati sadržaje koji nisu primjereni osobama mlađim od 18 godina. Osobama mlađim od 18 godina se savjetuje posjet ovim rubrikama jedino i samo uz nadzor punoljetne osobe.
Tportal je član Hrvatskog vijeća za medije. HVZM je samoregulatorno tijelo koje prati i sankcionira kršenja novinarske etike.
Saznajte više na http://www.hvzm.hr/
vijece@hvzm.hr