PIŠE: DRAŽEN VUKOV COLIĆ

Zbog čega Sirija nije Libija

08.03.2012 u 09:30

Bionic
Reading

U međunarodnim poslovima samo se iznimno događa da se na dvije iste ili vrlo slične stvari odgovara na isti ili potpuno sličan način. Sirija nije Libija, bar u računicama onih najmoćnijih, budući da bi se mogla pretvoriti u kritično mjesto koje bi, po zakonu spojenih posuda, moglo izazvati vrlo značajne promjene u sudbinama cijelog niza zemalja, a iznova izmiješati karte između novih i starih velesila, u stalnim sukobima između dnevne politike i vječitog morala, prividne slobode i nametnutog mira, osporenog dostojanstva i geostrateške grabeži

Ne mogu, ne znaju, nisu sigurni i ne mogu se složiti. U tih se nekoliko tragičnih istina sabire većina onoga zbog čega međunarodna zajednica – a pogotovo Washington i Zapad – još nisu učinili baš ništa značajno što bi okončalo neobuzdano krvoproliće u Siriji. Bilo da je riječ o diplomaciji, koja obnavlja stare hladnoratovske sukobe, bilo da je riječ o oružanoj zaštiti, koja bi se – kako tvrde mnogi – mogla pretvoriti u neželjenu intervenciju vijetnamskog ili afganistanskog tipa, većina se slaže samo u jednoj jedinoj ocjeni: Sirija nije Libija, a ono što bi se moglo dogoditi u Siriji, gotovo bi sigurno promijenilo mnoge bitne odnose u regiji. Neka drukčija Sirija neće i ne može biti samo neka drukčija Sirija, već bi se mogla pretvoriti u kritično mjesto koje bi, po zakonu spojenih posuda, moglo izazvati i vrlo značajne promjene u sudbinama cijelog niza zemalja, a iznova izmiješati karte između novih i starih velesila i tradicionalnih izraelskih prijatelja i neprijatelja.

Sirija nije Libija, a čak i kada bi se Libija potpuno raspala, to još ne bi bilo toliko značajno i izazovno kao kada bi u Siriji iskorijenili kršćane i alavite (mala al-Asadova vjerska skupina koja pod njegovim pokroviteljstvom desetljećima terorizira sve ostale), a ojačali suniti i još jedno radikalno muslimansko bratstvo, koje bi se opasnije i brutalnije ponovno izravno umiješalo u Libanon, a zajedno s Iranom osporilo Jordan (pa čak i Saudijsku Arabiju) u stvaranju novog fronta protiv Zapada i Izraela, dok bi Kurdi dobili još jedno značajno uporište u napadima na Tursku. Sirija nije Libija, budući da u Siriji, za razliku od Libije, ne postoji čvrsta i ujedinjena oporba (nedavni sastanak 'prijatelja Sirije' još je jednom dokazao da se uglavnom radi o vrlo razjedinjenim emigrantima i izbjeglicama), a tek se stvara neka vrsta organiziranog vojnog otpora, koji već ima neko oružje, ali još nema organizirane vođe, taktiku i strategiju, a pogotovo ne čvrsta teritorijalna uporišta.

Horor u Homsu - prilog Russia Todaya
Neodlučni Zapad i okrutni al-Asad

Sirijska je armija vrlo brojna (325.000 vojnika), dobro organizirana i lojalna Asadu, bez kojega ne bi mogla preživjeti, pa je zabilježeno tek nekoliko vojnih prebjeglica. Asad predvodi snažnu i ujedinjenu stranku Baas, a ima i rakete (SCUD) koje bi mogao ispaliti preko vlastitih granica. Tako se do sada sve svelo na puku diktatorsku odmazdu u neobuzdanom prolijevanju krvi nedužnog stanovništva, koje ne može pružiti otpor, nema predvodnika i ne zna što želi kada konačno svrgnu – a njegovi su dani odbrojeni – Bašira al-Asada, pa tisuće izbjeglica pokušava spasiti gole živote paničnim bijegom u Tursku i Libanon, koji bi već sada najradije zatvorili granice, dok sirijski krvolok onemogućava humanitarnu pomoć i prekida sve putove bijega.

Dok Obamin nekadašnji protivnik, republikanski kandidat za predsjednika iz proteklih izbora, senator John McCain, traži neodgodivu zračnu intervenciju, Obama još vjeruje u diplomatske napore, učinkovite gospodarske sankcije i odgovornu i organiziranu oporbu. Washington je izravno pozvao Putina da se pridružiti općim naporima za prekid nasilja poslije još jednog pobjedničkog izbornog kruga, dok je Asadu kao Asadu već okrenuo leđa palestinski Hamas. Njegov nedavni pokušaj da prividnim referendumom u rijekama krvi dokaže dobru volju za neke bitne promjene, na ogorčenom, ali nemoćnom Zapadu već su otpisali kao običnu farsu (njemački ministar vanjskih poslova).

Tko vlada Tripolijem?

Ove subote u Damask putuje Kofi Annan kao zastupnik Arapske Lige i Ujedinjenih naroda, kako bi Asada nagovorio na obustavu sukoba i nesmetanu dostavu humanitarne pomoći, dok se u glavnom gradu Sirije već nalazi posebni kineski izaslanik koji će pokušati dokazati da Peking može na vlastitu ruku riješiti ono što je već dva puta zaredom osramotilo nemoćno Vijeće sigurnosti. Rusija i Kina su vetom onemogućili dvije rezolucije Ujedinjenih naroda koje su izravno osudile Asada i zatražile trenutni prekid krvoprolića, službeno zbog 'neujednačenih i jednostranih optužbi' (Asad tvrdi da je od ruke uvezenih islamskih ekstremista poginulo i oko dvije tisuće njegovih ljudi), dok se u biti, radilo o politici 'tuk na utuk' i 'milo za drugo' za sve Rezolucije Vijeća sigurnosti, koje su službenu 'zabranu letenja' u Libiji pretvorile u izravni zapadni rat protiv Gadafija. Njemu su uništili vojsku, a nisu zabranili letenje, pa čak i predvodili pobunjenike, koji su se, čim su osvojili vlast, premetnuli u islamske vjernike i lokalne feudalce, tako da se sada ne zna tko vlada Tripolijem. U glavnom gradu Libije već su uvedeni šerijatski zakoni, a neke libijske pokrajine već traže 'polu-autonomiju, pa je zbog svega i Arapska liga ovaj put mnogo opreznija u potpori zapadnih diplomatskih papira.

Videosnimku nedavnog uništenja grobova iz II. svjetskog rata koje su počinili libijski pobunjenici objavila je i Al Jazeera

Ni u Washingtonu nisu oduševljeni nekim libijskim poukama, pa dok su svi znali zbog čega mrze Gadafija, sada još uvijek ne znaju kome treba vjerovati u Tripoliju. Obama se povukao iz Iraka, a povlači iz Afganistana, dok bi otvaranje novih ratišta moglo osporiti izvjestan gospodarski napredak, koji čini njegovu najjaču pobjedničku kartu za neposredne (studeni) predsjedničke izbore. Neki novi rat u tome bi donio samo nove i vrlo neizvjesne troškove. U ovom se trenutku čeka što će postići Kofi Annan, budući da se čini da je bivši generalni tajnik UN u Damask (kako se čini) otišao s papirom koji sadrži sve bitne zahtjeve neke treće Rezolucije Vijeća sigurnosti, koju ovaj put ne bi onemogućile ni Moskva ni Kina, a koje bi Ujedinjenim narodima spasile obraz, prekinule krvoproliće, a Siriju spasilo od budućeg građanskog rata 'po bosanskom uzoru'. I za Asada bi to mogao biti trenutni dokaz dobre volje, iako već sada tvrdi – baš kao Mladić i Milošević – da bi zone za zaštitu izbjeglica bile tek izlika za tuđe vojne baze na sirijskom tlu i pogon za obuku i oboružavanje pobunjenika. No bez primjene odlučnih bosanskih pouka (iako je tek na Kosovu NATO zagrmio punim glasom) neće biti ni sirijskih rješenja, budući da je Obama već otpisao Asada, a i Rusija, i Kina teško mogu braniti režim koji je vlastitu sudbinu prokockao u vodopadima krvi.

Tako se čini da su se najmoćniji već složili da Asad mora otići, ali nipošto ne žele beskonačni građanski rat, koji bi cijelu ovu regiju pretvorio u još krvaviji geostrateški domino. Ovoga trenutka nitko ne zna hoće li se i spor oko budućnosti iranskog nuklearnog programa pretvoriti u sukob mnogo opasnijeg intenziteta, dok Europska unija, opterećena gomilom problema, sigurno neće ostati ista, ukoliko u Francuskoj pobijedi socijalist Francois Hollande, a Angela Merkel izgubi pobočnika Sarkozyja. U Egiptu tek očekuju predsjedničke izbore, pa se čini da je samo Putin ostao čvrsta, premda osporena i ozloglašena geostrateška točka, koja i u Siriji može dobro naplatiti neke buduće dobre usluge, dok na sve druge strane vrije, stenje, krvari, pati, prijeti i uzdiše.

Neke stvari se mogu činiti vrlo sličnima, neke pojave se mogu usporediti bez presudnih ostataka, neke razlike se čine tek vrlo malim i nevažnim, ali u međunarodnim poslovima, a pogotovo geostrateškim računicama, samo se iznimno događa da se na dvije iste, ili vrlo slične stvari, odgovara na isti, ili potpuno sličan način. Zbog toga ni Sirija nije isto što i Libija, bez obzira na sve prividne sličnosti, bar u računicama onih najmoćnijih koji ljudsku patnju, nevine žrtve, nedužnu krv i nekažnjeno zlo, nikada neće staviti ispred vlastitih interesa, vojne moći, gospodarskog probitka i političkog profita, u nerijetkim sukobima između dnevne politike i vječitog morala, prividne slobode i nametnutog mira, osporenog dostojanstva i geostrateške grabeži.