tportal.hr

Zagreb
+12
Osijek
+11
Pula
+12
Rijeka
+14
Zadar
+12
Split
+15
Dubrovnik
+12

PIŠE: OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ

O bistrim vodama i knjigama koje liječe

Dobre knjige imaju terapijski učinak, nije sramota priznati. Olja Savičević Ivančević ide dalje i kroz svoju lektiru pretpostavlja što bi koja knjiga mogla liječiti

Datum objave:
2.3.2012 9:42

Zadnja izmjena:
2.3.2012 11:25

 
Završilo je moje bolovanje, prisilan zimski san u kojem sam prespavala zamrznutu veljaču i probudila se ko visibaba za stolom Ureda za izgubljene stvari.

Savjetnik Mačak u međuvremenu je u ured dovukao šake suza i vreće smijeha koje nam je iza sebe ostavio dobri i dragi Mosor, za puno sljedećih zima. A sve ostalo je ionako bilo proliveno mlijeko, otopljeni snijeg, krvavi med i krvava nafta. Toliko o prošloj veljači, mjesecu gustih i prljavih tekućina.

Ipak, ostat će mi taj prespavani mjesec u sjećanju i po bistrim vodama, zahvaljujući jednoj knjizi o kojoj će i u ovom tekstu biti riječ.

Knjiga o vodi nema puno, vjerojatno jer nema previše ljudi koji žive s vodom, a ne samo pokraj nje. Ipak, knjige o morima ili rijeci, od Mississippija Toma Sawyera preko 'Starac i more' pa do 'Ocean, more', da nabrojim samo one kojih se obično prvih sjetimo – a ja se uvijek sjetim i Miloševa 'Nabukodonozora' i zaleđene Temze u 'Orlandu' Virginije Woolf, a nakon nekog vremena i 'Vodenog žiga' Brodskog – obično nam budu važne. Vjerojatno zato što govore o odnosu koji je važan, jer je čovjek 70 posto voda. Iz mora, praiskonske juhe, izašao je skuhan za kopnene stvari; plivalo je i bućkao se u plodnoj vodi mjesecima prije negoli će početi hodati po tlu.

Voda ga je, čim se rodio, oprala od krvi, a odmah potom i od prvih govana i tako će, između čovjeka i vode, biti do kraja.

Prošle godine sjedila sam u Splitu, na Bačvicama, s Farukom koji je u to vrijeme boravio u Kursovoj splitskoj rezidenciji za pisce. Pričao mi je da piše knjigu o rijeci. More je, očekivano, bilo mirno i plitko, pijesak topao i osunčan, a mi smo se uhvatili razgovora o brzacima i ledenim vodama i koja je rijeka 'najbolja' i koji su tajni, najljepši predjeli uz neke rijeke. Pod kojim slapom na raftingu na Zrmanji sam se skoro utopila i razbila lakat, gdje treba pregaziti Cetinu da bi se stiglo do Otoka ljubavi i na kojoj strani delte Neretve kajteri briju vjetar nad sprudovima. Kakva je danas Miljacka? Je li kakao? Zeta je, to sam vidjela jednom, najzelenija. Najukusnija je voda iz Jadra, rijeke koja živi u špini. Iako smo je vidjeli i probali, postoji li Sena? Vltava postoji, postoji i ljupka Ljubljanica. Kakva je Sava kad nije u Zagrebu. I je li Dunav crn ili plav… A istanbulski Zlatni rog je morska rijeka i znaš li ti koje su rijeke plovne, a kako je to uplovit s mora u Krku preko Skradina, čarolija.

Meni je, naravno, draže more, s godinama sve dalje od plaže, a Faruk ima jedinu, Unu, o toj je rijeci napisao roman. Tu, otprilike, završava popodne i prijateljski razgovor.

Algoritam I eto ti ga na, ide život, teče rijeka, nakon manje od godinu dana roman koji smo spominjali je izašao.

'Knjiga o Uni' Faruka Šehića je možda najljepše napisana knjiga o jednom od najružnijih, najodvratnijih ratova ikad: pokolj u kojem ne neki tamo Darth Vader, goblini i orci, simbolički neprijatelj, nego pravi prvi susjed s imenom i prezimenom puca u tebe ili harno, u službi domovine, ispisuje tvoje ime na listi za odstrel – takvo iskustvo iza sebe ne ostavlja puno ljudskog u što je moguće vjerovati i čemu se moguće vratiti, osloniti se.

Ipak, 'Knjiga o Uni' je prvenstveno priča o onome što je ostalo neuništeno. Gradovi i kuće su pregaženi i sravnjeni sa zemljom, drveće i ljudi su iščupani i odbačeni, sve čemu su nas učili pokazalo se lažnim i nevažnim, djetinjstvo je prebrisano smrdljivom spužvom kao neriješen zadatak na školskoj ploči, ali Una, na sreću, nije ni isparila ni presušila. Ona je sačuvala ono što je bilo sretno i dragocjeno prije nego što je pjesnik postao ratnik. A to je sačuvala i spasila i 'Knjiga o Uni' u jeziku, koji ima magiju da najgore stvari opiše na podnošljivo lijep, superioran način.

Od takvih stvari, od smaragdnih kamenčića, čahura metaka, od mahovine, riblje krljušti, ljudskih kostiju i nadutih leševa koji plove niz Unu, nastala je priča koja nije korektna, a bogme nije ni koketna, nemilosrdna je i ništa nije sakrila, ublažila, zašuškala, nikog poštedjela, a najmanje glavnog junaka. Njegova biografija je krv i meso, nije entertainment. Svakako nije filmična u nekom holivudskom smislu, pa se, na sreću, zbog nje u provincijalnim kinima neće gađati kokicama bojovnici iz uskih i ćoravih nacionalnih rovova. Oni koji sve znaju unaprijed, koji ne sumnjaju i kojima je neprijatelj uvijek drugi, s druge strane, a odgovornost ping-pong loptica, takvima pomoći nema, nit bi vam je dali, ali za sve ostale ranjenike, izgubljene i pregažene, 'Knjiga o Uni' je vatrena voda koja, kako je i sam pisac negdje rekao, liječi.

Što sad?! Dobre knjige imaju terapijski učinak, nije sramota priznati. Ako nasumice uzmem nekoliko zadnjih, novih i nedavno pročitanih knjiga, mogu pretpostaviti i što bi mogle liječiti.

Naprimjer, Ferićev roman 'Kalendar Maja' možda bi mogao liječiti od kljenuti srca, nesanice ili impotencije.

'U mom dvorištu' Suzane Tratnik od bolesti homofobije i straha od vlastite seksualnosti, a onima koji su po tom pitanju zdravi, vratiti krepkost, vedrinu i smisao za humor.

Neke kozmičke pjesme Gordane Benić mogu ublažiti strah od smrti i zaborava.

Priča Freje Rudels 'Fistula' jača krv, odlična je protiv anemije i ženske snishodljivosti.

'Zadnja pošta Riva' Milorada Bibića Mosora pouzdano spašava od ludila, demencije, Keruma i tuge.

A romani kao što je 'Knjiga o Uni' Faruka Šehića liječe od teških bolesti, onako kako kemoterapija liječi tumore, mučno i s neizvjesnim ishodom. Liječi mizantropiju, autoimunu psihičku bolest - odbojnost prema ljudskoj vrsti, blještavilom života koje se ne da poreći, glamuroznim slikama razaranja i samoobnavljanja, naizmjeničnim tuširanjem melankolijom i revolucijom, napokon i poezijom, koja, izgleda, najbolje uspijeva na brisanom prostoru, kad raskošnim perjem i raskošnim glasom sasvim ispuni muk i ništavilo. Jedina dokazana pobjeda života nad smrću jest preživjeti. Stvarno: preživjeli smo sve to.

Na jednom mjestu glavni junak Mustafa Husar, ponekad Gargano, kaže: '…Sanjam tu veliku knjigu u koju će se upisati svi ljudi sa ovih tužnih prostora i koja će biti upotrebljena u ljekovite svrhe. Tako će naše najjače oružje postati snovi i umjetnost.' Kada to, nakon svega, napiše netko tko se nagledao praznih očiju smrti, usudiš se povjerovati da je moguće.

Sviđa ti se članak? Preporuči ga prijateljima!

Važno: Rubrike, Sex files, cura i frajer dana i crna kronika mogu sadržavati sadržaje koji nisu primjereni osobama mlađim od 18 godina. Osobama mlađim od 18 godina se savjetuje posjet ovim rubrikama jedino i samo uz nadzor punoljetne osobe.
Tportal je član Hrvatskog vijeća za medije. HVZM je samoregulatorno tijelo koje prati i sankcionira kršenja novinarske etike.
Saznajte više na http://www.hvzm.hr/
vijece@hvzm.hr