Kada je Ivo Josipović poslije nepune godine od dolaska na Pantovčak već drugi put odlazio u Mostar, tamošnji dopisnik Večernjeg lista toliko je otvorio srce da je napisao kako u posjet dolazi 'istinski prijatelj Hrvata u BiH'. Naravno da je to bilo jako, jako smiješno. Što bi, pobogu, hrvatski predsjednik mogao biti nego prijatelj Hrvata, pogotovo ako su to još državljani susjedne zemlje koji stjecajem krivo nasađenih okolnosti imaju i pravo sudjelovati na izborima u Hrvatskoj.

Pa zašto je onda Josipović tako oduševljeno dočekan u hrvatskom dijelu BiH kada se zna da ne ispunjava ni toliko domoljubne kardiologije da drži ruku na srcu dok se svira himna? Svi to znaju. Josipović je 'kupio' hercegovačke Hrvate naprosto time što je došao na mjesto omraženog Stipe Mesića, a kada im je još počeo dolaziti i u posjete, što njegov prethodnik nikada nije htio, velikoj ljubavi više ništa nije stajalo na putu. Sada nam se Večernjak opet javio u povodu posjeta Zorana Milanovića Bosni i Hercegovini i radosno izvijestio da je to izraz 'kontinuiteta' u Josipovićevom približavanju Mostaru, a ne samo Sarajevu, kao u vrijeme Mesića.

Mesić je, kao što vidimo, uvijek tu da se njime obriše pod, jer se tvrdilo da se odrekao bosanskohercegovačkih Hrvata i da su mu bliži Bošnjaci, što je i on sam pothranjivao upornim održavanjem kontakata samo sa središnjom državnom vlašću BiH. Ali, je li baš tako? On je, istinabog, imao, a tako je i danas, pretjerano romantičarsku viziju Bosne i Hercegovine, u kojoj sve pršti od velikih riječi o cjelovitoj 'građanskoj' BiH, u čemu je jedini problem što je ta država presložena da bi stala, osim grubim trpanjem, u tu jednostavnu formulu. No Mesiću govori u prilog to što je istupao kao vidar otvorenih rana izazvanih rušilačkom politikom Tuđmana u BiH, i barem u tom pogledu njegovi stavovi imali su dovoljno smisla.

Josipovićeva propala misija

Sve mi se čini da Josipović nije postigao ni toliko. On se, doduše, pojavio s konceptom koji s puno više skrupula uvažava nacionalnu složenost BiH (iako, zanimljivo, ni njega ni Mesića ne zanima i ništa manja socijalna raslojenost te zemlje). Pa kada se to spoji s dobrim odnosima i sa Sarajevom i s Mostarom, moglo je zbilja izgledati – to je to. Puno uvažavanje cjelovitosti BiH, uz velike i nadaleko hvaljene geste uvažavanja ratnih žrtava sve tri strane, ali i istodobno razumijevanje pozicije Hrvata kao najmanjeg naroda. No, nije upalilo. Štoviše, baš nekako kada je Josipović završavao te svoje bosanskohercegovačke projekte, započela je najveća kriza središnje državne vlasti u Sarajevu, kao da se tvrdoglava bosanska stvarnost htjela narugati ambicioznom zagrebačkom reformatoru.

Što je najvažnije, ni hercegovački Hrvati, kada sjednu sami sa sobom, ne mogu reći da im je Josipovićev 'prohrvatski' stav bogzna što donio. Dobro, u međuvremenu je odblokirano sudjelovanje dva HDZ-a u središnjoj vlasti u Sarajevu, ali ta je blokada toliko dugo trajala (blizu godinu i pol) da mu to prije ulazi u minus nego u plus. U svakom slučaju, Zoran Milanović nema baš razloga biti jako sretan zbog spomenutog Večernjakovog 'kontinuiteta' s Josipovićem. To se vidi i iz incidenta koji je priredio šef SDP-a BiH Zlatko Lagumdžija, demonstrativno se odbivši sastati s njim zbog, kako tvrdi, pretjeranog inzistiranja na hrvatskom pitanju (mada nije ništa bolje ni Lagumdžijino inzistiranje da nacionalno pitanje u BiH uopće ne postoji, što mu ne smeta da se sam koristi biračkim kapacitetom bošnjačke većine).

Ukratko, Milanovićev posjet BiH bio je više opterećen nego olakšan Josipovićevim inicijativama. Među tim inicijativama posebno strši nepotrebno i glupo intimiziranje s 'hrvatskim saveznikom' Miloradom Dodikom, zbog čega su ga čak stigle optužbe iz Sarajeva (ali i Zagreba) kako to samo potvrđuje da se njegovim približavanjem s Borisom Tadićem obnavlja matrica savezništva Milošević - Tuđman. Doduše, te su optužbe pretjerane i bez realne osnove, a kada im se pridružio i aktualni patrijarh muslimanskog nacionalizma reis Mustafa Cerić one su definitivno postale isprazna retorička tutnjava. Ne zvuči naročito slavno, ali moglo bi se kazati da se tek uz pomoć radikalnog islamista Cerića Josipović iskobeljao iz ove priče.

No, tu priča ne završava. Sve to nije moglo prebrisati činjenicu da njegovoj bosanskohercegovačkoj politici ne trebaju neprijatelji, jer njihovu ulogu i sama dobro obavlja. Nakon početnih pomiriteljskih gesta brzo se, naime, pokazalo da u njoj ničeg drugog nema, a i ono čega ima krivo je postavljeno. Josipović je, doduše, pravilno uočio da je pitanje ravnopravnosti naroda u BiH i dalje aktualno, uostalom cijela ustavna konstrukcija države polazi od toga, a nema realnih znakova da će se nju mijenjati. Nije načelno pogriješio ni kada je u tom sklopu zatražio posebnu brigu za najmanji, hrvatski narod. Ali onda je sve to uprskao.

Pristupio je tome pravnički ograničeno i usukano, držeći se sitničavo samo toga je li u vrhovima središnje države izvršena simetrična nacionalna trodioba vlasti. Kao da se sve potrebe i interesi Bosanaca i Hercegovaca iskazuju kroz političke vrhuške, kakve god – nacionalističke, separatističke, lopovske… - te vrhuške bile. Na taj način napravio je dobar advokatski posao za nacionalističke elite u BiH, prvenstveno hrvatsku, a onda i srpsku, koje su jedva dočekale da se netko tako učen zauzme za njih u neravnopravnoj borbi sa, m'oš mislit, strahovladom bošnjačkog unitarizma i hegemonizma. Fotografije u Večernjaku na kojima Josipović razmjenjuje srdačne poglede sa šefom porobljenih Hrvata u BiH Draganom Čovićem za bogatom trpezom koju mu je ovaj pripremio scenaristički su logičan epilog toga.

Nedugo poslije slične fotografije njega i šefa porobljenih Srba u BiH Milorada Dodika stigle su i iz Banjaluke, gdje je hrvatski predsjednik proglašen, blago nama, i osobom godine. Naravno da se na ovom cirkusu, koji je naišao na brojne kritike, ne može graditi nikakva politika u BiH, i izgleda da je to shvatio čak i Josipović. Mjesecima se nije oglasio o situaciji u susjednoj zemlji, i kada bi ga sada i zajednički pozvali Dodik i Čović na slastan ručak i dodjelu nekakvog priznanja, sigurno bi se oglušio. Jako mu odgovara što se to skladno dopunjuje sa šprancom hrvatske vanjske politike, koje zapravo nema, nego papagajski preuzima sve što kažu Washington i Bruxelles, a ni oni ne znaju što bi u BiH više radili.

Najavljuju, što nije prvi put, da će se povući iz izravnog nadzora nad tom državom, i stvarno bolje da i odu nakon što više od petnaest godina ne uspijevaju napraviti od nje normalnu, funkcionirajuću zemlju. Čovjek bi ih jedino pitao kako to da im je bilo dovoljno jedva petnaest mjeseci da dobar dio 'arapskog proljeća' pretvore u zimu zločinačkih i radikalno vjerskih režima, puno gorih od onih koje se srušilo.

I onda je u tu nikome potrebnu BiH banuo Zoran Milanović, kojem ona znači još i manje, toliko malo da je nedavno izvalio čak i rečenicu-dvije razumijevanja za Tuđmanovu bosansku politiku. Tako je napravljen puni krug. Od devedesetih kada je Hrvatska htjela progutati BiH, do danas kada bi je najradije ispljunula jer ne zna što bi s njom.