Komentatori KOMENTAR MARKA SANČANINA

Zagreb u bestežinskom stanju

Priča oko zemljišta bivše tvornice Zagrepčanka još je jednom pokazala dva lica sustava upravljanja zemljištem u glavnom hrvatskom gradu – izvana Bossovo odijelo i korporativni imidž liberalne efikasnosti, a iznutra teški, neuništivi socijalistički šinjel i zanemarivanje struke. Ove paralelne stvarnosti zapravo su slika načina na koji vladajuće strukture vide neoliberalni model upravljanja – isključivo kao sredstvo ostanka na vlasti

Zagrebački holding prilično je vjerodostojan primjer stvaranja iluzije uspješnog gospodarenja gradom. Nedavni javni poziv za iskaz interesa za kupnju nekretnine ili poslovnu suradnju za razvoj lokacije Zagrepčanka malo je bolje napisan od nekog privatnog oglasa za prodaju vikendice u oglasniku. Iz njega nije jasno želi li Holding doista privući kupce-partnere ili je sve to samo birokratsko uredovanje u maniri 'trla baba lan, da joj prođe dan'.

Željko Hladika
Zgrada Zagrepčanke u Heinzelovoj ulici
Radi se o 10 hektara zemljišta na Heinzelovoj koji se toliko dugo povlače po novinama i koje uvijek iznova otkrivaju različiti kulturni desperadosi da se već naveliko priča da je klanje životinja ostavilo lošu karmu na prostor jer se do danas izjalovio svaki plan privođenja nekoj novoj svrsi. Bez ulaženja u peripetije koje su se kroz ove godine događale na relaciji Grad – Holding – IGH, sukus cijele priče je da je bivša klaonica na Heinzelovoj jedan od brojnih prostora u centru grada koji propadaju usprkos neospornom razvojnom potencijalu, ekonomskoj i kulturnoj vrijednosti. Iako je vremena za razmišljanje i traženje partnerstava bilo napretek, sada je svima nažalost jasno da je kasno.

Oglas koji to nije

Mnogi gradovi u krizi rasprodaju svoje resurse. Madriđani će privatizirati metro, Atenjani će prodati sve osim Akropole (u kojoj će djelomično prekinuti muzejsku djelatnost te će je iznajmljivati), a Rimljani prodaju papinske palače iz 16. stoljeća, dok male općine na Sardiniji prodaju plaže koje su dijelovi prirode pod posebnom zaštitom. Ako su određene etaže njujorškog Empire State Buildinga stavljene na prodaju kako bi se osigurao novac za održavanje, nema razloga zašto Holding ne bi unovčio svoju imovinu ako će se taj novac korisno upotrijebiti.

Većina gradova nema izbora pa to rade vrlo jednostavno i bez razmišljanja. Grad - Holding je također u dugovima, ali u Holdingu očito misle da imaju izbora pa zato ovakvim neozbiljnim pozivom zapravo odbijaju ozbiljne ponuđače. U pozivu je najspornije ono što je i iz aviona jasno - Holding ne zna što hoće s ovom lokacijom. Taksativno su pobrojani svi mogući sadržaji, a ovu salatu od programa i funkcija opravdavaju urbanističkim planovima uređenja te činjenicom da je lokacija pod kategorijom gradskog projekta pa su mogućnosti nepregledne. Nemoguće je ne primijetiti kako se Zagreb i lokalno tržište nekretnina žele prikazati kao mjesto dobrog poslovanja i nepreglednih mogućnosti. Kao u retušu provincijalne razglednice, govori se o nestašici poslovnog i stambenog prostora kao da se tisuće novih kvadrata praznog poslovnog prostora na obližnjoj Vukovarskoj nalaze u nekom drugom gradu. Podaci o odličnoj strateškoj poziciji Zagreba u regiji također su samo prazna naklapanja jer je željeznički i avionski promet svakako ispod standarda.

Točno je da predstavnici Holdinga u svim medijima odašilju poruku da je njihova prvotna namjera zadržavanje Zagrepčanke u gradskom vlasništvu, ali ako je tako, tek onda je ovakav poziv ispod svake profesionalne razine. Načini kako se obnavlja industrija i privodi drugoj namjeni su poznati već 40 godina. Danas čak i bezimeni višemilijunski gradovi oko Pekinga pretvaraju, s kulturnog stajališta bezvrijedne, koksare i rudnike u poslovne zone i turističku atrakciju. Pomoću modela partnerstava s privatnim i civilnim sektorom Nizozemci su uspjeli revitalizirati cijeli niz urbanih središta koja su se tijekom 80-ih i 90-ih našla u ekonomskoj i kulturnoj stagnaciji.

Dva lica sustava


Ali u Zagrebu se ne radi samo o neznanju i neiskustvu. Zagrebački sustav kao da ima dva lica – izvana Bossovo odijelo i korporativni imidž liberalne efikasnosti ('grad se može i mora voditi kao tvrtka'), a iznutra teški, neuništivi socijalistički šinjel i urođena sklonost karizmatskom vodstvu i sustavnom zanemarivanju stručnog merituma.

Mnogi će kritičari ex-jugoslavenskih sustava reći da novo u današnjoj nomenklaturi i vladajućoj birokraciji nisu ljudi, nego jedino riječi koje izlaze iz njihovih usta. Neoliberalna mantra nije nešto u što se do kraja vjeruje, nego je to samo bila karta za ostanak na položajima u strukturi. Zato nove-stare elite koje danas upravljaju samo proizvode predstavu vladanja. Oni ništa ne čine kako bi se njihovi planovi realizirali nego ustrajno izdaju kojekakva priopćenja, daju obećanja i pišu zakone, ali se malo toga realizira njihovom zaslugom te se uglavnom održava status quo jer je pravo vladanje isključivo reakcija na europska i svjetska gibanja.

Usprkos stvarnosti koja se radikalno promijenila, u kojoj važe drugačiji zakoni i društveno-ekonomski odnosi, zagrebačka administracija djeluje u svojoj paralelnoj realnosti. Prostorni planeri crtaju planove baš kao da Grad i dalje kontrolira gradsko zemljište. Izrađuju se strategije razvoja bez stvarnih aktera koji bi ih trebali provoditi. Grade se velike javne institucije bez svijesti o njihovoj ekonomskoj, ali i socijalnoj održivosti. Sve što gradska uprava čini jest da održava sav taj veliki i skupi paralelni svemir. Sve te naše Zagrepčanke, Badeli, Sopnice, Muzeji, Velesajmi i Gredelji lebde u bestežinskom stanju. Sva je to jedna velika imitacija grada od koje se u konačnici neće dogoditi ništa.

Nažalost, od ovog bezidejnog taktičkog manevriranja, proizvodnje šarenih publikacija i političkog vatrometa, ne vidimo Zagreb kakav jest: i ružan i nedovršen, pun potencijala, samosvojan i lijep.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još