Komentatori 30. OBLJETNICA POLITIČKOG TJEDNIKA

Sjećate li se Danasa?!

Prije 30 godina - 23. veljače 1982. pojavio se prvi broj političkog tjednika koji je bio i ostao vrh vrhova hrvatskog novinarstva, ali se to uporno i smišljeno prešućuje

Nijedan narod, a napose čini se hrvatski, nije imun od kolektivne povijesne amnezije. Naravno da 'povijest pišu pobjednici', ali ono što se događalo na ovim našim prostorima uistinu je strašno i deprimirajuće, atak na zdrav razum, ukoliko ga je u ovim shizofrenim prostorima uopće moguće sačuvati.

Da ne idemo jako daleko, iako je to za neke jako, jako daleko, nepoznato i strano, podsjetit ću na interpretacije događaja iz Drugog svjetskog rata. Ona službena i dogovorna povijest do 1990. zahtijevala je određenu reinterpretaciju, nadogradnju, smještanje u kontekste i otvaranje zabranjenih tema. Iako osobno mislim da nije nikada bio problem u temama već u pristupima. No, pod utjecajem politike nakon prvih demokratskih izbora, što nužno nije garant i demokratske vlasti, za što je Hrvatska pravi dokaz, sve je okrenuto naglavačke.

Preko noći pravo građanstva dobivaju ideologije i pokreti koji predstavljaju najružniju mrlju i epizodu u povijesti hrvatskog naroda, bez obzira što se iza njih nikada nije svrstala većina hrvatskog nacionalnog korpusa. Antifašizam i partizanski pokret najednom postaju neprijatelji hrvatskog naroda, nekakva crvena opasnost koja zajedno s Jugoslavijom čini nešto najstrašnije što nam se navodno moglo dogoditi. Kao što povjesničari i dan danas muku muče objasniti fenomen njemačkog nacizma i kako to da je jedan narod tako masovno bio zaluđen Hitlerovim idejama i slijepo ga slijedio u ratove i zločine, tako će trebati dosta vremena da se u potpunosti shvati što se dogodilo, recimo, s 'crvenom' Dalmacijom.

Mnogo je i drugih primjera reinterpretacije, a zapravo revizije povijesti, kao što su zbivanja 1948, 1953, 1968, a napose 1971. i takozvanog Hrvatskog proljeća, pa onda 1990, 1991-1992, Oluje… U svemu tome najviše prijepora je o ulozi pokojnog Franje Tuđmana i pokreta zvanog HDZ.

Istina je da se nakon 20 godina ipak otvara prostor i za normalno promišljanje i istraživanje, neopterećeno ideologijama, zadatim istinama i svetinjama u koje se navodno ne smije dirati. Jedan od takvih primjera je analiza Hrvatskog proljeća u seriji što ju je lani emitirala Hrvatska televizija. Bilo je to prvi put da se o tom 'herojskom vremenu' ne govori prigodničarski, plošno, jednoznačno i jednosmjerno. Takvi poduhvati bude nadu da ćemo jednog dana ipak imati pravu povijest, za koju će također važiti izreka da ju pišu pobjednici, ali u ovom slučaju pobjednici su mladi neopterećeni, obrazovani ljudi ili, ukratko - demokracija.

Pritisak 'nove ideologije' koju je izrodio HDZ još nam je težak okov oko demokratskog vrata, a davi nas i teror infantilnih, neprofesionalnih, nedemokratskih medija koji uporno nameću krive slike, a kad i pokušavaju ispravljati uvaljuju nas u nove zablude bespuća povijesnih zbiljnosti. Tako smo i danas svjedoci ne samo prešućivanja već i svjesnog krivotvorenja jednog vrlo važnog dijela naše povijesti – povijesti novinarstva. A povijest novinarstva nije ništa drugo doli prava povijest, jer uz ostalo novinarstvo je uvijek i ogledalo društva, ogledalo svog vremena.

Ovaj veliki uvod (neprimjeren jednom novinaru) zapravo mi služi da upozorim ili upoznam s podatkom da se u četvrtak, 23. veljače navršava 30 godina otkada se na kioscima pojavio prvi broj tjednika Danas. Unaprijed se ispričavam na subjektivnosti, ali Danas bijaše politički tjednik koji je obilježio jedno desetljeće i predstavlja u svakom smislu vrh hrvatskog novinarstva. A možda se neki i sjećaju… sve je krenulo onom sumnjičavom Bakarićevom rečenicom: Neka vam je sa srećom!

Danas ga je demantirao u svega nekoliko mjeseci. Ekipa vrhunskih profesionalaca i individualaca, koji ne bijahu istomišljenici, osim u jednom: da poštuju i drugačije, pa i suprotne stavove sve do granice dok oni ne ugrožavaju nečiju tuđu slobodu, sastavljena većinom od mlađih novinara (udarna pera imala su tridesetak godina) i urednika, predvođena Jožom Vlahovićem uspjela je u svega pola godine doseći tiražu od preko sto tisuća prodanih primjeraka.

Ali odmah je iz dogmatskog krila SKH-a krenuo udar. Veći dio redakcije je kažnjen i protjeran ili ušutkan, jer je list 'išao na ruku djelovanju neprijatelja SKH', 'javile su se neprihvatljive tendencije prodora liberalizma, uz stanovite doze malograđanskog smeća'.

No vrijeme se nije dalo zaustaviti, pa ni Danas. Nakon nekoliko godina životarenja dolazi novi uzlet u kojem se Danas promovira u demokratsku tribinu kakva ne postoji ni dan-danas u neovisnoj Hrvatskoj. Danas je imao oko 2000 stalnih vanjskih suradnika iz svih područja, iz svih dijelova Jugoslavije i inozemstva. U vrijeme takozvane 'hrvatske šutnje' Danas se percipira kao službeni stav, iako je to bilo daleko od istine. Istina je bila jedino utoliko što je Danas imao stav, a hrvatska politika nije.

Danas je prvi prepoznao što se zbiva na Kosovu, shvatio je što je Memorandum SANU, tko je Slobodan Milošević i što je njegova antibirokratska revolucija… U najboljim vremenima Danas se prodaje u 180.000 primjeraka(!!!). Redakcija se zalaže za ideje slobodnog tržišta, za pluralizam mišljenja, za suverenitet republika i konfederalizam. Tih predratnih godina, koje je osim Danasa malo tko tako doživljavao, novinari Danasa upozoravaju da 'i mi imamo svog Causescua' i da 'Libanon nije od nas daleko, da je on već tu'.

Danas
nam je - kao što je zapisao Božidar Novak - ostavio u baštinu dva trajna iskustva iz tih dramatičnih dana. Prvo, da su neovisni i profesionalni mediji glavni obrambeni zid protiv svakog autoritarnog, nedemokratskog sustava. I drugo, da novinari mogu preuzeti tu ulogu ako su sami slobodni, neovisni i visoko profesionalni i spremni na neugodnosti.

S ovakvim javno prezentiranim opredjeljenjima Danas ulazi u tranzicijska vremena. Kao što se godinama opirao velikosrpskim tendencijama i pretenzijama, istodobno postavlja i pitanje: Kakvu samostalnu i neovisnu Hrvatsku želimo? U višestranačkoj de iure, a de facto totalitarnoj i jednoumnoj Hrvatskoj Danasu se onemogućava privatizacija, uskoro je zabranjeno i tiskanje u Hrvatskoj, pa se tiska u Ljubljani, a onda slijedi i zabrana prodaje na kioscima Tiska.

Nova partinomenklatura nije htjela ni željela prihvatiti Danasovu neovisnost, kritičnost i odmak od vlasti. Pokazalo se da i u parlamentarnoj demokraciji političari na vlasti mogu živjeti s ograničenom demokracijom uz manipulaciju medijima i javnošću. Gušenje neovisne pozicije lista - da opet citiram Božu Novaka - što ga je Miloševićeva propaganda optuživala za ustaštvo, nova će hrvatska vlast opravdati optužbom za jugonostalgičarstvo, nedržavotvornost i opozicionarstvo.

I to je bio razlog zašto je Tuđmanov totalitarni režim odlučio ugasiti Danas, i to na tiraži o kojoj današnji tjednici mogu samo sanjati. Zadnji broj izašao je 2. lipnja 1992. godine. Istu sudbinu doživio je pokušaj s Novim Danasom, izašlo je svega 12 brojeva.

Jedino je struka ili, preciznije, Hrvatsko novinarsko društvo donekle prepoznalo povijesni značaj Danasa, o čemu govori i podatak da je jedna tako mala redakcija dala čak, za sada, šest nosilaca nagrade za životno djelo (Joža Vlahović, Mirko Galić, Dalibor Foretić, Gojko Marinković, Inoslav Bešker, Dražen Vukov Colić). Lista drugih manjih nagrada predugačka je za ovu priliku. Preživjeli novinari Danasa u doslovnom i prenesenom smislu razasuti su po medijima u cijeloj Hrvatskoj, a i Ured predsjednika teško bi funkcionirao bez danasovacaMaja Razović i Danica Juričić svoje su karijere počele u tom tjedniku, a Dejan Jović svoja je prva istraživanja objavljivao u Danasu.

Evo, dakle, još jedne okrugle godišnjice, a opet se nitko ni od struke, ni od povjesničara, ni od političara neće sjetiti da se javno oduži toj generaciji koja je mnogo toga ostavila hrvatskom novinarstvu, i demokraciji, čineći suludo hrabre iskorake, a da zauzvrat nije dobila ništa izuzev otkaza, bačena doslovce na ulicu. Bila ponižena i opljačkana. Ali kao što je znao govoriti Joža Vlahović - neke kazne i poniženja nose se kao ordenje.

U međuvremenu bombardirat će nas nekakvim njihovim istinama o osovini Polet - Globus koja je navodno okosnica hrvatskog slobodarskog tiska. Polet je uistinu bio zanimljiva pojava i svojevrsni fenomen u osamdesetima, Globusove zasluge u liberalizaciji Hrvatske treba uvažavati, ali i znati da je taj tjednik češće išao niz nego uz struju. Uostalom, i mnogi poletovci su prešli u Danas, a ne samo u Globus, a mnogi od tih samozvanih heroja u Danasova zvjezdana vremena jedva da su smjeli i pomisliti ono što je Danas objavljivao bez autorskih i uredničkih dilema.

Vratite Danasu ukradenu povijest, prolistajte, prisjetite se, ne bismo li stali na kraj falsifikatu koji živi i kojeg živimo, da bi jedan časni tjednik, perjanica i zastava slobodarstva, otvorenosti i demokracije dobio svoje zasluženo mjesto.

Da ne bude žrtvom medijskog terora i kolektivne amnezije.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još