Komentatori KOMENTAR SLAVENKE DRAKULIĆ

I zločinci su samo ljudi

U filmu 'Parada' ekipa krimosa, plaćena da štiti gayeve, doživljava katarzu na način Sturgesove 'Sedmorice veličanstvenih'. Jesu li se time iskupili za ono što su radili u ratu? Znači li razumjeti isto što i opravdati?

Već tjednima se u zagrebačkim kinima prikazuje 'Parada' režisera Srđana Dragojevića. Dosta se o njemu pisalo i to uglavnom pozitivno. Meni je za oko zapela činjenica da je ovaj film – naravno, bez titlova! – vidjelo preko 100.000 gledatelja. U Hrvatskoj gdje domaći film, osim izuzetno, pogleda svega nekoliko tisuća ljudi, ova se brojka čini impresivnom. A ako se, kako piše Der Spiegel u povodu berlinske premijere, zna da je oko 330.000 film vidjelo u Srbiji, dakle oko pola milijuna u cijeloj bivšoj SFRJ, s obzirom na temu, stvar postaje još zanimljivijom.

Za pravu stvar


Tema je homofobija. Beogradski homoseksualci angažiraju kriminalce da ih štite na gay paradi. Niz situacija, u kojima se sukobljavaju ova dva naoko nespojiva svijeta, ne mogu nego rezultirati komičnim situacijama, iako je kraj tragičan. Istina, dobra komedija uvijek će privući gledatelje. No ovaj film je, prema riječima režisera Dragojevića, namjerno politički angažiran i pokazuje koliko je teško boriti se protiv predrasuda i za prava ljudi koji su drugačiji od nas samih. Glavni lik Limun i njegovi kompanjoni, ustvari bivši ratni neprijatelji iz Hrvatske, Kosova i Bosne, ne štite homoseksualce samo zbog novca, nego zato što konačno shvaćaju da njihovo pravo na izbor, na to da žive kako žele, ugrožava agresivna većina. Ovo je edukativan film, i njegova je najveća vrijednost to što će oni gledatelji koji imaju iste stavove o svijetu i životu kao i siledžije koji su glavni likovi – nešto naučiti. Prihvaćanje tzv. Drugog doista je najteži zadatak za takve ljude, a to znači za većinu ljudi oko nas… Dobar film može za prava drugih napraviti daleko više nego sto političkih govora i zato bi ga trebalo prikazivati u školama.

Foršpan 'Parade'
Naravno, mnogi će reći – hvalevrijedan (filmski) cilj, ali ne možemo zbog toga ubojice prikazivati kao simpatične likove… Ja mislim da možemo, ako je to postavljeno kao žanrovski kliše, što je režiser mudro i učinio – čak se u filmu direktno poziva na 'Sedmoricu veličanstvenih'. Cijela ta žanrovska ideja, naime, počiva na sljedećoj pretpostavci: ljudi nisu jednostavna bića, uvijek zli ili uvijek dobri, netko može biti i ubojica, a da u drugoj situaciji bude junak, da osjeti ljubav prema drugim ljudima - i da se založi za pravu stvar.

Film ipak nameće dilemu, koja je u nekim kritikama i izrijekom spomenuta: jesu li ovi kriminalci, sada dobri momci i simpatične ljudine, svojim angažmanom za prava homoseksualaca možda iskupili svoje zločine u ratu? I ne funkcionira li ovaj Dragojevićev film kao neka vrsta glorifikacije takvih likova? Na stranu moje mišljenje da film, kroz prijateljstvo tipova koji su se upoznali preko nišana i ratujući manje za ideale, a više za vlastitu korist, funkcionira kao kritika rata, pitanje morala ovakvih likova i uloga filma u tome je legitimno.

Herzog, Dragojević i Scheuring

Na ovakva pitanja samo je jedan odgovor: nastojanje da se čin poput ratnog zločina prikaže ili opiše ne znači njegovo opravdanje, već pokazuje težnju prema razumijevanju. Očito da se i poznati njemački režiser Werner Herzog našao suočen s identičnom potrebom da odgovori na to pitanje. Naime, na filmskom festivalu u Berlinu nekidan je prikazao dokumentarac 'Death Row' koji se sastoji od pet razgovora s osuđenicima u SAD koji čekaju smrtnu kaznu. 'Želio sam pokazati da su zločini osoba prikazanih u filmu monstruozni, ali da oni nisu monstrumi', izjavio je Herzog u povodu premijere. Angažirajući se protiv smrtne kazne Herzog je, jednako kao i Dragojević, želio pokazati da su ubojice i kriminalci ljudi. I ma koliko filmovi bili dobri, humanizacija zločinaca je uvijek polemičan čin i navodi nas da se pitamo: zašto? Zašto ova dvojica režisera, poput toliko drugih umjetnika, pokušavaju razumjeti zločince i ubojice, one koji ubijaju prema naređenju ili kad im mrak padne na oči? Što je to u njima toliko zanimljivo i privlačno?

Foršpan 'The Experimenta'
Film u kojem je ta preobrazba od dobrih k lošima – za razliku od Parade, gdje se ti ljudi mijenjaju na bolje – u centru zbivanja je 'The Experiment' iz 2010., djelo režisera Paula Scheuringa s Adrienom Brodyjem i Forestom Whitakerom u glavnim ulogama. Ova holivudska obrada njemačkog filma iz 2001. Olivera Hirschbiegela, s odličnim glumcima, ali saharinskim krajem, temelji se na istinitom događaju. Naime 1971. profesor psihologije na Stanfordu Philip Zimbardo sa suradnicima je proveo  čuveni i kontroverzni SPE - Stanford Prison Experiment. Pokus u domeni bihevioralne psihologije sastojao u tome da odaberu dvadeset i četiri plaćena dobrovoljca koje su ocijenili kao zdrave i stabilne ličnosti. Zatim su ih, sistemom slučajnog izbora, podijelili na čuvare i zatvorenike. U simulaciji zatvorske situacije, koje su sudionici, naravno, bili svjesni, trebalo je pokazati postoji li urođena sklonost nasilnom ponašanju – ili ljudi ipak reagiraju u odnosu na okolnosti.

Život, film i eksperiment

Eksperiment je trebao trajati dva tjedna, ali je prekinut već šestog dana, jer su se sudionici previše uživjeli u uloge, uključujući i samog Zimbarda koji je igrao ulogu nadzornika zatvora. Bez obzira na kontroverze, zajedno s ranijim eksperimentom Milgram na istu temu, SPA je pokazao su da su legitimizacija agresije, odnosno činjenje zla bez posljedica, bili ključni za promjene u ponašanju.

No vratimo se našoj sredini i ubojicama. Evo, uzmimo Gorana Jelisića, komandanta logora Luka pored Brčkog. Ovaj je momak, koji se nikada nije izdvajao agresivnošću već upravo dobrim ponašanjem, za dvadesetak dana koje je proveo na položaju komandanta u svibnju 1992., prilično hladnokrvno dokazano usmrtio trinaest zatvorenika – a nedokazano njih preko stotinu. Što se dogodilo s ovim mladićem koji 'ni mrava ne bi zgazio', što je izazvalo ovu drastičnu promjenu? U jednom času dobio je u ruke oružje i naređenje da održava red u logoru - a time i moć nad životom i smrću zatvorenika. Samo što to nije bio eksperiment nego rat.

Lako je odbaciti te ljude kao perverznjake i luđake, kao čudovišta – kako ih najčešće nazivamo. No to je tek obrambeni mehanizam, jer je teško sebi priznati da se u svakom čovjeku krije i njegova tamna strana, da je čovjek, uopće uzevši kvarna roba, krhko biće ovisno o okolnostima, da nitko ne može garantirati za sebe i da nas sve to plaši. Jedan Dragojević, Herzog ili neki treći umjetnik, naravno, znaju kako je pokušaj razumijevanja ubojica i pokušaj razumijevanja ljudske prirode, važan ne toliko zbog njih koliko zbog nas samih. I da razumijevanje ne mora značiti opravdanje – o tome treba suditi od slučaja do slučaja, od filma do filma.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još