Komentatori SKALPEL MILOŠA VASIĆA

Vuk predsjednik

Najavljena kandidatura ministra vanjskih poslova Srbije Vuka Jeremića za poziciju predsjednika Generalne skupštine UN-a povod je skici za portret ove figure, koja utjelovljuje sve negativne osobine suvremenog političara – neumjerena ambicioznost, proračunato poltronstvo i moćna PR mašinerija koja skriva bezbrojne mane i krpa još brojnije diplomatske gafove

Ambicije srbijanskog ministra vanjskih poslova neizmjerne su. Zato su upravo srazmjerne njegovim talentima za isprazno lupetanje, puštanje diplomatskih zvukova velikog stila, ispredanje (hrv. spin) kojekakvih fantastičnih ideja, za uzvišeno preziranje stvarnosti, za proseravanje (ispričavam se) na sve teme. Toj ambiciji ravan je samo ministrov nedostatak osjećaja za opću pristojnost.

Milosavljević
Vuk Jeremić uručuje Novaku Đokoviću diplomatsku putovnicu Srbije
Molim: evo se dao izabrati za predsjednika Teniskog saveza Srbije, izlaktavši pritom neke ozbiljnije kandidate i mobilizirajući naklonost korporacije Đoković & Sin. Mali Vučko, doduše, mlati reketom tu i tamo, poput Franje Tuđmana, ali ipak... U njegovoj harvardskoj glavici (ili je to bio Yale?) dozrela je misao da bi Novak Đoković bio dobar brand za Jeremićevu vanjsku politiku koja je ionako katastrofalna. Važno je – s njegove japijevske točke motrišta – da ta politika uredno opslužuje bolesne fantazije srbijanske političke klase – dok traju, to jest, a kasnije se budemo snašli. Taj pripadnik krojačkog obrta za šivanje carevog novog ruha dotepao se iz tog nekoga Harwarda ili Yalea prije nekoliko godina jer da mu je Boris Tadić bio profesor psihologije u V. beogradskoj gimnaziji (veoma elitnoj), pa ga se sjetio. Njegov je uzor onaj Henry Kissinger (kojega Boro Rašeta lijepo zove DrK, a Ameri Henry the K) koji je od hohštapleraja napravio umjetnost. Krleža je takove likove zvao s visine i s punim pravom 'galoniranim diplomatskim papigama'.

Sandro Rubinić
Jeremićeva supruga Nataša na odmoru u Opatiji
Dotepao se, dakle, mali Vučko u Beograd, vidio da tu ima potencijala za majstore mislioce njegove struke, oženio dekorativnom plavom TV voditeljicom, postao prvo Savjetnik na Dvoru, pak zatim i Ministar, sve ne zatvarajući usta. Ej, harvardski Doctor Scientiam Omniam! Opsjenivši prostotu svojim nadasve patriotskim blagoglagoljivim 'blebetalijama' (opet Krleža), uspio je vanjsku politiku Srbije uvaliti u poprilične neprilike, ali to je bila muzika za dlakava ušesa srbijanskih političkih Machera i mešetara: pokazat će njima Vučko, kao što im je Novak pokazao.

Postavši, dakle, predsjednik Teniskoga saveza, taj je dotepenec skužio da više od toga u lokalu postići ne može. Uostalom, na prošlom svesrpskom kongresu Demokratske stranke Borisa Tadića nije se uspio ulaktati u Prezidij Politbiroa Centralnog Komiteta jer su se Vlaji avizali i s dozom hladnoće uskratili mu svoje glasove. Najnovija ideja tog Šarla Akrobate (neka mi oprosti taj pošteni rock bend) sada je da se dade izvikati za predsjedavajućeg Generalne Asambleje Ujedinjenih naroda za ovaj mandat. Možda bi i za generalnog tajnika, ali matori lisac Ban ki-Moon još je pri zdravlju i pri šutu; ima, međutim, vremena, mlad je Vučko, a ovo je dobar početak.

Što bi to Vuk radio?

Dobro, sada: biti predsjedavajući Generalne skupštine UN-a ionako je počast ritualne naravi, na godinu dana, a ukazuje se uglednijim diplomatima od nesporne vrste. Jednom je to bio i Lazar Mojsov ispred bivše, nekadašnje i propale države SFRJ. Počast, dakle, ritualna i efemerna. Taj predsjedavajući ima čast predsjedati tom skupu na East Riveru kada se sastane, a po dnevnome redu koji mu priprema povelika ekipa tajničkog, administrativnog i tehničkog osoblja. Nema on tu nikakvih posebnih ovlasti ni nadležnosti: birokratski aparat nemilosrdno melje i probavlja svoje teme, a predsjedavajući je tu tek neka vrst prometnika na željeznici, da ne velimo skretničara. UN je stari dobro razrađeni racket i nema tu mnogo mjesta za kreativne pristupe kojima je mladi Jeremić sklon. Ipak, to će dobro zvučati u Vučkovom životopisu (hrv. CV): 'Bio predsjedavajući Generalne Asambleje Ujedinjenih naroda u sezoni 2012-2013.' Zvuči moćno.

U Beogradu se već javljaju pakosna tumačenja ove kandidature. Dok se hiperaktivni Vučko bavio po Azerbajdžanu, posjećujući, po svom običaju, razne daleke zemlje pod izgovorom da Srbiji traži saveznike koji Kosovo nikada priznati neće, čaršija je lansirala pretpostavku da je ta ideja s UN-om dobra 'izlazna strategija' i za Jeremića, ali i za Demokratsku stranku. Drugim riječima, neka Vučka tamo, neka ide s milim Bogom, dosta nam se petljao pod nogama i izvodio svoje akrobacije; eto ga tamo.

U tome je smislu znakovita neočekivana potpora Vučkovoj kandidaturi koja je smjesta stigla iz Crne Gore, od svih mjesta. Montenegrinski ministar vanjskih poslova složio je ozbiljnu facu i priopćio da će Crna Gora podržati kandidaturu Vuka Jeremića jer da je riječ o 'regionalnoj i dobrosusjedskoj suradnji' i da što sad. Sve što je Vuk Jeremić u međuvremenu rekao o Crnoj Gori – a rekao je toga da ni pas s maslom pokusao ne bi – najednom je zaboravljeno, kao i sve što su Crnogorci rekli o njemu (ništa manje ni bolje). U tom smislu ne razumijem hrvatske rezerve glede te kandidature: možda je za regiju bolje da se Vuk Jeremić zabavi nekim tamo Generalnim Asamblejama; manje će smetati ovdje. Možda – insh’Allah! – nađe neki bolji posao i usreći svojim talentima neki drugi nesretni narod ili neku međunarodnu organizaciju, od onih koje služe za skrb oko takvih nadarenih pojedinaca; toga barem ima. Uzmimo, na primjer, samo birokraciju EU-a: stotine agencija, tisuće i tisuće birokrata koji plaze po Bruxellesu i mjestima, svi dobro plaćeni i zbrinuti. Uz malo truda, nađe se tu mjestašce i za harvardskoga postdiplomca, bivšeg ministra vanjskih poslova, predsjednika Teniskog saveza (ej! prijatelja Novaka Đokovića) i bivšeg predsjedavajućeg Generalne skupštine UN. Eto ga tamo, Bog ga čuvao.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još