Komentatori KOMENTAR KATARINE OTT

Je li Vladi jasno da nema što čekati s reformama?

Reforme su neophodne kako bi se zemlja mogla suočiti s budućnošću, a mjere za smanjivanje deficita i javnog duga ne smiju se odlagati. Hrvatski građani toga su svjesni i stoga nema nikakva razloga za Vladino oklijevanje s reformama koje bi morale biti promišljene i sveobuhvatne, a ne parcijalne i ishitrene. Iako se može činiti da je to samo po sebi svima već jasno, dosadašnji potezi Vlade ne ukazuju da je i njoj samoj to jasno

Referendum je uspješno prošao, skoro pa smo u Europi i od Vlade se sad može očekivati da se usredotoči na reforme. Naravno, prije svega svi očekuju da počne s reformama proračunskih rashoda, ali, naravno, kao i sve prethodne vlade, i ova prvo kreće s promjenama prihodne strane proračuna.

Prvo valja razjasniti što se uopće može nazivati reformom. Nije, naime, dovoljno promijeniti stope pojedinih poreza ili uvesti neke nove poreze da bi se to nazvalo poreznom reformom. Reforma podrazumijeva skup suštinskih promjena s postavljenim konkretnim ciljevima usmjerenim na ostvarivanje pravednijeg, jednostavnijeg i efikasnijeg sustava kojim će, kad je potrebno – a u Hrvatskoj to trenutno jest – ubirati i više prihoda.

Dizajn poreznog sustava itekako može utjecati na gospodarstvo, rast i razvoj zemlje, pa time i na blagostanje njezinih građana. Zbog toga se ne bi smjele donositi ishitrene i parcijalne odluke koje nameće trenutna situacija u državnoj blagajni ili ideološko opredjeljenje vladajućih. Valja dobro osmisliti put kojim se želi ići, nacrt reforme široko prodiskutirati sa svim sudionicima te napraviti kratkoročni i srednjoročni plan promjena.

Jer, kad se, primjerice, poveća opća stopa PDV-a, umjesto uvođenja sniženih stopa PDV-a pravednije je i jednostavnije povećati neoporezivi dio dohotka. No, budući da zbog ishitrenih odluka prethodnih vlada prihod od poreza na dohodak pripada lokalnim jedinicama - što usput onemogućuje Vladu da provodi stabilizacijsku politiku – onda se mora unaprijed osmisliti kako lokalnim jedinicama nadoknaditi manjak tih prihoda. Upravo zbog takvih lančanih reakcija koje izaziva svaka porezna promjena, često se navodi prastara izreka kako je stari porez najbolji porez. Naravno da to baš i nije tako, no izreka vrijedi kad se svi aspekti svake promjene dobro ne promisle i kad se sve promjene ne koordiniraju.

Nikako se ne smije ići u promjene proračunskih prihoda, bez istovremenih promjena proračunskih rashoda. Sve promjene treba koordinirati kako bi se mogli unaprijed predvidjeti njihovi učinci ne samo na prihode, rashode, proračunski saldo i javni dug, već i na ostvarivanje zacrtanih ciljeva kao što su pravednost, jednostavnost i efikasnost.

Pritom je neophodno reforme smjestiti u kontekst makroekonomskih predviđanja kako bi se mogao pratiti utjecaj makroekonomskih kretanja na ostvarivanje reformi. Također, treba ih staviti u kontekst programa Vlade (ukoliko postoji). I, naravno, reformu treba uskladiti sa srednjoročnim ciljevima fiskalne politike.

I Vladi i Saboru, ali i svim građanima mora biti jasno koliko se predviđa prihoda, rashoda, deficita, javnog duga u srednjoročnom razdoblju i kakve će biti promjene u odnosu na prethodna razdoblja. Sve promjene i nove mjere valja sistematizirati, procijeniti njihove učinke ne samo na fiskus i zacrtane ciljeve, već i na ključne skupine na koje se odnose. Kod prihoda će to biti oni koji snose terete poreza i naknada, a kod rashoda korisnici poput pojedinaca (umirovljenika, pacijenata, studenata, učenika, nezaposlenih, siromašnih), industrija (brodogradnja, željeznice), regija (područja od posebne državne skrbi, otoci u posebnom statusu).

Pri reformama se ne smije zanemariti ni učinkovitost javnog sektora od, primjerice, Porezne uprave i Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, do najmanjeg dječjeg vrtića i osnovne škole; od svakog uvedenog poreza do svake porezne olakšice i odbitka.

Ima li nade da Vlada ponudi takvu sveobuhvatnu reformu? Sudeći po dosadašnjim potezima – teško. Na prihodnoj strani predlaže se, primjerice, povišenje stope PDV-a i naknada za pružanje usluga u pokretnim elektroničkim komunikacijskim mrežama, a na rashodnoj, primjerice, dovođenje u normalnu mirovina saborskih zastupnika, sudaca Ustavnog suda i glavnog državnog revizora. Dakle, dosad se postupalo baš parcijalno, a tako će se prema najavama izgleda postupati i dalje. Šteta, jer Vlada sad ima odličnu priliku – nova je, zemlja se nalazi u teškoj krizi, bliži se ulazak u Europsku uniju. Kako su prethodne vlade - svi, pa i članovi sadašnje Vlade dok su bili u opoziciji - optuživali upravo zbog nepoduzimanja mjera, ova bi baš mogla poduzeti sveobuhvatne i koordinirane reforme.

Vlada zaista nema razloga za oklijevanje jer, prema rezultatima istraživanja Eurobarometra iz studenog 2011, čak 95 posto hrvatskih ispitanika smatra da Hrvatska treba reforme kako bi se mogla suočiti s budućnošću (porast od 11 p. p. u odnosu na istraživanje provedeno šest mjeseci ranije), a 89 posto ih misli da se mjere za smanjivanje deficita i javnog duga ne smiju odlagati (porast od 8 p. p.). Budući da prema tom istom istraživanju 89 posto hrvatskih ispitanika nije vjerovalo prethodnoj Vladi i Saboru (ali u istom postotku ni političkim strankama), ova Vlada i ovaj Sabor, imaju šansu bitno popraviti taj rezultat.

Reprezentativni uzorak hrvatskog stanovništva je svoje stavove jasno iskazao, sad je na Vladi da i ona iskaže svoje. Uostalom, istraživanja Eurobarometra se provode svakih šest mjeseci, pa ako ne u proljetnom, u jesenskom će biti itekako vidljivo u kojoj je mjeri Vlada zadovoljila stanovnike, a u skladu s time će i stanovnici vjerovati Vladi. Valja se samo nadati da se neće ostvariti ona Houellebecqova: 'Svašta se može dogoditi, a naročito ništa.'
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još