Komentatori KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Poruka premijeru: Veliki pothvati ne trpe monolitnost

Sukob državnog službenika Zorana Milanovića i sada već bivšeg državnog službenika i bivšeg poduzetnika Vladimira Ferdeljija, našem komentatoru bio je zanimljiv kao sukob dvaju mentaliteta. Ne može država, koja je parazit po definiciji, biti učinkovita kao privreda, niti tome treba, niti smije težiti, jer prije svega mora poštivati proceduru. Stvar je u tome da mora biti dovoljno mudra da u svoje redove privuče ljude koji će joj poslužiti kao korektiv, koji će joj pružiti uvid u drugačije načine razmišljanja i unijeti nemir u samozadovoljnu baruštinu, koji se neće plašiti reći joj da je glupa

Može li se demokracija svesti na antagonizam vlasti i oporbe i treba li se demokratski dijalog, odnosno sukob mišljenja ograničiti samo na tu relaciju? Ili bi demokracija trebala biti dijalog 'svih protiv sviju'? Već sam ustroj parlamenta govori u prilog drugoj tezi. Da je riječ samo o dijalogu vlasti i opozicije, ne bi ni bio potreban onoliki broj zastupnika. Bilo bi dovoljno u manju prostoriju smjestiti predstavnike vlasti i oporbe gdje bi razmijenili pokoju riječ i odluku bi donijela vlast jer je na izborima dobila najviše glasova. Parlamentarna većina ne postoji zato da bi glasovanja izgledala svečano nego zato da bi svi zastupnici raspravljali zarad donošenja ponajbolje odluke. Poželjno je da zastupnici vladajuće stranke kritiziraju vlast jer činjenica da članovi vlade i članovi parlamentarne većine pripadaju istoj stranci ne dokida dužnost legislative da dosađuje egzekutivi. Isto vrijedi i za oporbu čiji dijelovi mogu biti suglasni s nekim prijedlogom vlade. U demokraciji ne bi smjelo biti nemoguće (i nije) da podjela glasova na za i protiv uopće ne slijedi stranačke podjele. Konačno, u demokratskim strankama moguće su i frakcije koje su protivnici jednako ljuti kao vlast i oporba. Iz toga mogu nastati kreativne kombinacije, ad hoc raskoli i ad hoc savezi. Da nije tako, parlament bi bio samo brvno na kojem su se srela dva jednopartijska ovna od kojih jedan, eto, trenutno ima većinu i glasuje jedinstveno, a drugi je u manjini i također je jedinstven.

Ono što vrijedi za legislativu i njezin odnos prema egzekutivi, vrijedi i za odnose unutar egzekutive, neovisno o njezinoj hijerarhijskoj strukturi. Parlamentarne rasprave često su načelne, ali rasprave unutar izvršne vlasti su operativne. Kako vlada i sustav državne uprave svakodnevno upravljaju državom i kako je to složen timski rad, sukobi su neminovni i intenzivni. Svatko tko je ikada roštiljao s prijateljima zna koliko različitih stavova, vizija i sukoba iz toga pothvata mogu proizići. Budući da postoji zajednički cilj, različitost metoda i pristupa ne dovodi ga u pitanje, pa su drugačija mišljenja o tome je li meso pečeno i je li vatra prejaka uvijek dobrodošla i pridonose i kvaliteti pečenja i optimalnoj vrelini žara.

Veliki pothvati ne trpe monolitnost. Zazivanje jedinstva i sloge tragična je pogreška. Što su odluka i pothvat značajniji, sukob mišljenja je potrebniji. Toga je bio svjestan, vjerovali ili ne, i Staljin. Tridesetih godina pobio je i pozatvarao najsposobnije generale Crvene armije. Nakon njemačke invazije 1941, kada je postalo gusto, preživjele je iz logora vraćao na visoke dužnosti. Kao i svaki diktator, zamišljao je sebe kao velikog stratega, dolazio bi u Stavku, sovjetsko vrhovno zapovjedništvo, i dosađivao maršalima i generalima svojim idejama. Jednom prilikom maršal Žukov je izgubio strpljenje i povisio ton: 'Druže Staljine, pustite nas da radimo!' Veliki krvolok je na to bez riječi izišao iz prostorije. Znao je da je pobjeda nad nacizmom važnija čak i od njegovog autoriteta.

Na osmanlijskom dvoru postojao je – kako kaže Ivo Andrić, inače po nacionalnosti Veliki Pisac – poseban državni dužnosnik, evet-efendija. Njegova zadaća bila je da se neprestano divi svakoj sultanovoj riječi, svakoj sultanovoj zamisli, ili barem da značajno kima glavom uz blažen smiješak. Bilo je pametnih sultana kojima je to išlo na živce i koji su evet-efendiji zapovjedili da ih hvali samo kada mu oni to dopuste. Nije to bila besmislena dužnost, jer je evet-efendija konzumirao urođenu potrebu vladara za pokornošću. Kad bi tako zadovoljio taštinu, sultan je mogao otvoriti um za mišljenje nekog drugog ministra – ili zamjenika ministra – a možda bi katkad i poslušao kakav dobar savjet. I orijentalne despocije osjećale su potrebu za kritikom i određenom slobodom djelovanja svojih službenika. Upravljanje je pothvat takve naravi, neovisno o tome je li riječ o podcijenjenom roštilju ili precijenjenoj državi. Sloboda djelovanja nije blagotvorna samo za moralno zdravlje. Što je veća, veća je i učinkovitost, i zato je demokracija najučinkovitiji oblik vladavine.

Nakon napada Japana na Pearl Harbor, Kongres Sjedinjenih Država glasovao je o proglašenju ratnog stanja. Odluka je donijeta s jednim glasom protiv, glasom kongresnice Jeannette Rankin iz Montane. Na začuđena pitanja je odgovorila: 'Nije dobro kada demokratska republika jednoglasno ulazi u rat.'

U tom trenutku, in that very moment, Sjedinjene Države su dobile rat.

Demokracija nije samo ustav, nije samo parlamentarno glasovanje, nije samo procedura. Demokracija je i gesta. Mentalitet. Stil. Demokracija nije samo pravo na kritiku nego i dužnost kritike i neprestano podsjećanje na tu dužnost, poticanje na kritiku. Preko medija? Još bolje. Neka svi vide i čuju. Onaj koji je kritiziran u tome će vidjeti ne samo demokraciju na djelu, ne samo kreativnost sukoba, nego i slast polemike. Pa što ako je riječ o hijerarhijski različitim položajima? To je još jedna prigoda da se javnost podsjeti na to da ne postoji autoritet funkcije, već samo autoritet argumenta.

Nedovršeni dijalog

Sâm sadržaj sukoba ili nesporazuma ili nedovršenog dijaloga između državnog službenika Zorana Milanovića i, već bivšeg, državnog službenika Vladimira Ferdeljija zanimljiv je, ali nećemo se upuštati u taj meritum. Ovdje nam je zanimljiviji sukob dvaju mentaliteta i stilova, čije značenje nadilazi sukob dvojice državnih službenika, pa i nespretnih poimanja lojalnosti ili demokratske kulture.

Zoran Milanović proveo je čitav radni vijek u državnoj službi i nikada, za razliku od Vladimira Ferdeljija, nije osjetio stres poduzetnika i privrednika, situaciju u kojoj su vrijednosti, prioriteti, egzistencijalne težnje, brige i zadanosti, kao i kutovi gledanja na stvarnost potpuno drugačiji. Povrh svega, drugačiji je osjećaj za vrijeme. U državnoj službi vrijeme teče sporije. U privredi nikada nema vremena. Vladimir Ferdelji vjerojatno nije mogao doći sebi kada se suočio s inertnim i sporim državnim mehanizmom. Navikao je na užurbane urede i pogone gdje i minuta može biti sudbonosna i gdje se zaposleni trude biti najbolji, ne i na spise koji putuju satima (danima? mjesecima?) ili na službenike obamrle od sigurnosti svoga radnog mjesta dok njihova plaća ne ovisi o učinku nego o upornosti onih dosadnih sindikalista koji se pojavljuju u svakom televizijskom dnevniku. Ferdelji je nekad rješavao probleme kratkim telefonskim razgovorima jer svi rokovi su 'jučer', da bi u lakoći s kojom se traje u labirintima državne moći ugledao neopravdan i neobjašnjiv luksuz kome treba hitno stati na kraj i dići uzbunu. Od takve, brze reakcije, u privredi ovisi opstanak. Bezbrižnu državu čuva suverenost, zato onoliko i govori o njoj jer pas ne laje zbog sela. Uspješni privrednik zatečen u svijetu probnih balona, bojažljivosti, polovičnosti, nedorečenosti, neobjašnjivih kompromisa i čudnog jezika koji koriste njegovi novi kolege – dok on pazi da bude što jasniji i koncizniji kada podređenima u firmi izdaje radne naloge – vidi čisto ludilo ili, u najboljem slučaju, gubljenje vremena, onog istog vremena koga je sve manje.

Razlike su i strukturalne. Ne može država, koja je parazit po definiciji, biti učinkovita kao privreda, niti tome treba, niti smije težiti, jer prije svega mora poštivati proceduru. Stvar je u tome da mora biti dovoljno mudra da u svoje redove privuče ljude koji će joj poslužiti kao korektiv, koji će joj pružiti uvid u drugačije načine razmišljanja i unijeti nemir u samozadovoljnu baruštinu, koji se neće plašiti reći joj da je glupa. Ljude koji ne potječu iz njezinog autističnog svijeta distribucije moći nego iz svijeta zbog koga država i postoji, svijeta u kome se, u najširem smislu, obavlja distribucija vrijednosti, svijeta u kome se vrijednost stvara, što je tek drugi izraz za sâm život.

Slučaj Ferdelji je i simboličan. U njemu se ogleda temeljna hrvatska dvojba: je li privreda samo izvor državnih prihoda ili je država samo jedna od mnogih službi koje privredi (dakako, ne samo njoj) osiguravaju preduvjete za normalan život?
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još