Komentatori KOMENTAR ANTE MIKIĆA

Kad novinar tuži svog čitatelja

  • Autor: Anto Mikić
  • 27.1.2012 11:09:31
  • 27.1.2012 10:00:00

Nakon što smo se u ne tako davnoj prošlosti, kad su mediji u pitanju, nagledali uistinu svega – od sudjelovanja pojedinih novinara u režimskim progonima 'državnih neprijatelja', preko pritisaka na novinare i medije od vlasti i oglašivača, pa sve do maltretiranja publike žutilom i senzacionalizmom od pojedinih medija i novinara – napokon smo, eto, doživjeli i to da jedan novinar sudski progoni nezadovoljnog čitatelja

Jedna je građanska parnica, koja je ovih dana pred zagrebačkim Kaznenim sudom dobila svoj sudski epilog, zorno pokazala da se hrvatskim apsurdima uistinu ne nazire kraj. Kako to ponekad biva, taman kad pomisliš da si vidio sve, dogodi se nešto neviđeno. No kako tu priču ispričati, kad su okolnosti tako delikatne? Ipak je u pitanju sud s kojim, to se već odavno zna, nema šale! Neće li se ovaj tekst shvatiti kao pritisak na pravosuđe u jednoj stvari koja još nije dobila svoj konačan pravorijek? Uz to, tužitelj u spornome slučaju očito je lak na obaraču (podizanju kaznene prijave), a k tomu još i, navodno, obiteljski povezan s barem dvoje sudaca u Zagrebu! A s rogatim se, stara je to provjerena mudrost, nije baš pametno bosti! Stoga je potpisnik ovih redaka - nemojte mu to zamjeriti - u nedostatku vremena da se vucara po hrvatskim sudovima i novca za plaćanje eventualnih sudskih troškova, ali prije svega, kolikogod mi to teško bilo priznati, zbog nedostatka hrabrosti da bude sljedeća meta tužitelja koji je očito odlučan u namjeri da pošto-poto obrani svoj teško i skupo stečen profesionalni ugled – odlučio pobjeći u fikciju. Naravno, treba li to uopće i napominjati, svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima u tekstu koji slijedi neka bude shvaćena i doživljena kao potpuna slučajnost!

Na prvi pogled, priča je započela prije dvije godine u jednoj zemlji na europskome jugoistoku. Nezadovoljan tekstovima nekolicine novinara koji su pisali panegirike u čast jednoga privatnog investitora (T. H. – podaci poznati redakciji), a osobito jedne njegove investicije u središtu tamošnjega glavnoga grada, jedan se čitatelj toga lista (I.Š.) požalio predsjedniku lokalnoga novinarskog ceha Z. D.-u. Ovaj ga je, međutim, rutinski uputio da svoju žalbu uputi takozvanome Vijeću časti novinarskoga društva. Ne budi lijen, čitatelj je taj savjet poslušao: sjeo je za svoj radni stol, složio karticu-dvije teksta spomenutome vijeću te mirne savjesti čekao njegov pravorijek. Vijeće mu je dijelom čak dalo za pravo, priznavši da su i oni u spornim tekstovima svojih uglednih članova primijetili stanovito 'navijanje u korist krupnog kapitala, a ne javnog interesa'. No konačna je ocjena ipak bila da tim tekstovima nije prekršen takozvani etički kodeks, jer ti autori, po tumačenju Vijeća, 'imaju pravo iznijeti svoj stav'. Stvar bi na tome zasigurno i ostala, uz rutinsku objavu te odluke na stranicama strukovnoga glasila koje ionako malo tko čita, da se jedan od prozvanih novinara (Ž.Ž., podaci, zbog mjera opreza, nisu poznati čak ni redakciji) nije našao povrijeđen tvrdnjom spomenutog čitatelja koji se - koje li drskosti! – njegov tekst u svojem podnesku usudio nazvati 'primjerom korumpiranog novinarstva'. Stoga je pravdu odlučio istjerati do kraja te je spomenutog čitatelja prijavio sudu (onome istome sudu na kojem, navodno, kako neki tvrde, kao sudac radi i njegov zet). U prvome je postupku isti taj sud oslobodio čitatelja, no nakon tužiteljeve žalbe, drugi je postupak završio tzv. sudskom opomenom uz obvezu tuženoga da podmiri sve nastale sudske troškove.

Tako je ta zemlja na jugoistoku Europe, koja se u ne tako davnoj prošlosti, kad su mediji u pitanju, nagledala uistinu svega – od sudjelovanja pojedinih novinara u režimskim progonima 'državnih neprijatelja', preko pritisaka na novinare od vlasti i velikih oglašivača, pa sve do maltretiranja publike žutilom i senzacionalizmom od pojedinih medija i novinara – doživjela i to da jedan novinar sudski progoni nezadovoljnog čitatelja.

No kako sam već dao naslutiti, cijela ova priča ima i svoju pretpovijest. Naime, i desetljećima prije ovog (fiktivnog, dakako) slučaja 'čitatelj-klevetnik' i 'novinar-uglednik' živjeli su u sasvim suprotnim svjetovima koji su se vazda sukobljavali. Naš je čitatelj, tako, pod pritiskom stalnog milicijskog nadzora i povremenih privođenja, saslušavanja i zatvaranja, godinama strpljivo pisao opsežan roman u kojem razotkriva mračne tajne svoga vremena. Tužitelj je pak, navodno, u isto to vrijeme služio režimu i, zajedno s drugima, pripremao knjigu 'Bilo je časno živjeti s ... vođom'. No ni nakon što je taj režim pao, uloge se naših aktera nisu bitno promijenile. Prvi je, po vlastitom iskazu, i ponovno doživljavao 'neusporedivo poraznija poniženja od onih komunističkih', a drugome je i dalje dobro išlo. Prvi će, nakon bezuspješne potrage za izdavačem, svoje knjige na kraju izdavati o vlastitome trošku, dok će ovaj drugi, pa vlastitome priznanju, do ideja i financijera svojih knjiga dolaziti na atolu Bora Bora u Francuskoj Polineziji, 'pod zvjezdanim pacifičkim nebom, uz mnogo dobrog viskija i vina' ili vozeći se 'u Ferrariju F-40 s imućnim prijateljem G.Š.-om', kojem će poslije napisati biografiju. Usput se, dakako, baveći i 'novinarskim' poslom, promovirajući brojne svjetske potrošačke marke i izvješćujući s bezbrojnih poslovnih domjenaka i luksuznih otvaranja na kojima je, kako će sam pisati, 'šampanjac Moët&Chandon tekao doslovce u potocima'...

No pustimo mi na kraju ljudske sudbine aktera ove naše priče, ma koliko znakovite one bile, i zapitajmo se: želimo li u budućnosti čitati ovakve šifrirane tekstove, nakon kojih ćemo morati pretraživati internet (ne bude li i on u međuvremenu 'osvojen' silnim autorskim pravima) u potrazi za 'ključem za dešifriranje'? Ili su vam ipak draži tekstovi u kojima će autori slobodno i bez straha (koji je u ovome tekstu, treba li napominjati, tek stilska figura) - bobu reći bob, a popu pop?! I hoće li se javnost, pa i ona novinarska - kad već cehovska udruga o tome šuti - solidarizirati i stati u obranu prava na slobodu javne riječi I. Š.-a danas, a drugih čitatelja sutra? Ili se to pravo odnosi samo na novinare poput Ž.Ž.-a, koji će uvrede u svojim tekstovima pravdati 'licencom poeticom', a legitimnu kritiku svoga djelovanja progoniti kao klevetu i napad na svoj ugled i čast?
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još