Komentatori PIŠE: DRAŽEN VUKOV COLIĆ

Zmija u džepu, a mirovina na dlanu

Neki vicevi ostaju nedopustivi čak i kada ih pišu samoproglašeni moralisti iz populističkih medijskih zasjeda. Kada već svi ipak nismo postali lopovi, ne treba ismijavati one koji odgovorno štede, a prosječna plaća zastupnika ipak mora biti višestruko veća od prosječne hrvatske plaće

Političari nisu dobri ni kao tipični političari, ali ni onda kada kao političari počnu obarati neke nedodirljive političke predrasude. Ovaj opći hrvatski zazor, prezir i gnušanje prema svim političarima i prema svekolikoj politici, pogotovo kada je riječ o novcu, plaćama, mirovinama, privilegijima i privatnom vlasništvu, ovih dana su se mogli osobno iskusiti – iako na potpuno suprotne načine - zastupnik Damir Kajin i ministar Arsen Bauk, koji u raspolaganju s državnim novcem, vlastitim plaćama i dopuštenim privilegijama, nisu prekršili nijedan trenutačni zakon, ali su na opće zaprepaštenje ipak pogazili brojne neispisane običaje. Prvi je osigurao ono što mu je još koliko jučer zakonski pripadalo (povlaštena mirovina), a drugi je od saborske plaće štedio i slagao lipu do lipe, a kunu do kune, toliko brižljivo, obzirno i temeljito, da je u četiri godine priskrbio uštedu od gotovo stotinu tisuća eura, pa su tako Kajina odmah proglasili moralnom, a Bauka svojevrsnom karakternom nakazom.

Prvi je učinio ono što je već učinio znatan broj zastupnika (zastupnici su zastupnici, bez obzira na stranke i trenutnu politiku) , a drugi dokazao da baš svi političari nisu niti bonkulovići, ni rasipnici i raspikuće, pa su tako obojica neočekivano iskočila iz prezrene gomile, kao ljudi koji otvoreno priznaju da im se novac ne gadi , baš što se ne gadi niti nadmoćnoj većina svih onih ostalih Hrvata, a zbog čega ih nitko neće javno proglasiti istarskim grabežljivcima ili bodulskim škrtcima. Arsen Bauk, novi ministar Uprave, bjelodano je pokazao da nije uzalud diplomirao čistu matematiku i informatiku ('boduli su uvijek bili dobri matematičari') , a Damir Kajin, vječiti zastupnik IDS-a, da se Istrane ne nikada može prevesti žedne preko mora, kada ipak dođe onaj trenutak da se izravno naplati znoj, istina i pravda. Tako je brački satirični folklor nakon nekoliko stoljeća dobio živoga junaka s punim imenom i prezimenom, a novovjeki Veli Jože još jednom dokazao da ga ipak ne mogu prikovati nikakvim stranačkim i koalicijskim lancima. On će veslati dok se vesla, ali i plivati kada se može zaplivati.

Kako je to u svijetu?

Ovo neobično izdanje priča o odnosu između politike i novca, povlastica i zasluga, poštenja i nepoštenja, zastupanja i otuđenja, odgovornosti i samodostatnosti, dobro se uklapa i u mnoga ostala, a ne samo hrvatska, preispitivanja oko pravedne naknade za političke usluge i dodatnih prava u zdravstvenom i mirovinskom osiguranju, od predsjednika do općinskih državnih činovnika, koja su u različitim državama ozakonjena i popisana na vrlo različite načine. Samo ljudi poput Keruma mogu (i moraju) odbiti dodatnu saborsku plaću budući da su već plaćeni kao gradonačelnici, samo milijarderi poput gradonačelnika New Yorka Michaela Bloomberga mogu si dopustiti da ovu istaknutu, složenu i tešku dužnost obavljaju za plaću od jednog (jednog) dolara godišnje budući da posjeduju bogatstvo od 16 milijardi dolara. On se na posao vozi podzemnom željeznicom, a ogroman novac (oko 250 milijuna dolara samo 2009.) godišnje poklanja drugima kako bi se na životu održalo 1.450 neprofitnih društvenih organizacija, pa u usporedbi s Bloombergovim novcem, Barack Obama (zarada: 400 tisuća dolara godišnje, plus dodatne povlastice) ispada puki siromah sa svojih bijednih deset milijuna dolara u obiteljskom novčaniku.

Tako se ni u SAD-u – a pogotovo u SAD-u – nisu ispunili snovi Benjamina Franklina, koji je uzaludno tražio da članovi Kongresa u ime opće dobrobiti rade besplatno (odmah je počelo s naplatom dnevnica), a danas obični članovi Kongresa i Senata dobivaju godišnju plaću od 174 tisuće dolara. Šef oba doma (Speaker) dobiva 223.500 dolara, dok se pravo na mirovinu stječe nakon kongresnog radnog vijeka od 20 godina, a navršenih 50 godina života, ili kongresnim stažem od 25, a životnim vijekom od 62 godine. Najviša penzija može iznositi 80 posto plaće, dio osigurava država, dio uplaćuju sami zastupnici, a prosječna se kreće oko 70 tisuća dolara godišnje. Tako svi ne dobivaju isto, (visinu određuju tri najbolje godine i dužina zastupničkog staža) a za većinu ta mirovina i ne čini neki osobito važan prihod: ovoga trenutka 261 američki kongresmen (gotovo svaki drugi) ima imovinu preko milijun dolara, a čak osmorica – iznad stotinu milijuna. Ovako visoki prihodi (prosječno američko kućanstvo s dvoje zaposlenih godišnje zarađuje 67.348 dolara), izazivaju – baš kao i u Hrvatskoj – neprestane polemike, rasprave, objede i pritužbe, ali svaka američka promjena (plaće se iznova određuju svake godine) samo povećava, a ne smanjuje političke prihode.

Ne u SAD-u, ali ipak u nekim drugim državama, pogotovo u Europi. Belgija je političke plaće nedavno smanjila za pet posto, a istim putem sada kroči i Nizozemska, dok je pitanje državnih političkih plaća postalo osobito osjetljivo u zemljama u kojima su vladajući izazvali nezapamćene krize, a sami sebi isplatili svaku kunu obećanih državnih zarada. Tako su u Irskoj tek nedavno saznali da je premijer Bertie Ahern (Taoiseach) još u svibnju 2008. sam sebi osigurao dodatne premijerske troškovne bonuse u iznosu od vrtoglavih 260 tisuća funti, bez obzira na to što je njegova vlada zemlju dovela na rub bankrota. Sada će mu to biti isplaćeno od zajma koji su za spas gospodarstva dobili od Međunarodnog monetarnog fonda – ironično zaključuju irske novine.

Nema nikakve dvojbe da većina modernih država vodi uzaludnu bitku s privatnim poduzetništvom, koje one najbolje, daleko bolje plaća, a u dodatnom sustavu nagrađivanja (bonusi) konačno odgovara samo sebi i svojim vlasnicima, baš kao što su to učinili i bankari iz Wall Streeta, koji su od Obaminih državnih subvencija – napunili privatne račune. Država se protiv toga može boriti samo sigurnim radnim mjestima i barem donekle podnošljivim mirovinama, ali u tome prva mjesta ne bi trebali zauzimati političari, već dobri znalci i menadžeri, koji bi i državnim poduzećima donosili isti prihod kao da se radi o privatnom poduzetništvu, a državne interese podjednako uspješno branili kao što danas brane i najrazvikanije državne neprijatelje. Čak ni u Japanu više ne vrijede priče o nedodirljivoj časti i moralu, kako se dokazalo i prošle godine, kada je poslije cunamija i nuklearnih nesreća prvo objavljeno da će se plaće svih državnih službenika smanjiti za 7,8 posto u razdoblju od šest mjeseci, da bi se na koncu smanjile samo za 0,23 posto zbog nerazrješiva sukoba sa sindikatima oko poštivanja kolektivnih ugovora.

Ovako izgleda tuča u japanskom parlamentu
U Japanu članovi parlamenta imaju godišnje prihode od 21 milijuna jena (100 jena otprilike vrijedi jedan euro), a prosječni zaposlenici u privatnim poslovima zarađuju samo četiri. Osim toga, japanski zastupnici, koji se izuzetno vole vrijeđati i fizički obračunavati međusobno, imaju pravo na besplatan javni prijevoz, ali i uporabu automobila, pomoćnu radnu snage i sve komunikacijske usluge u iznosu do 12 milijuna jena godišnje, a taj trošak se ne treba nikome opravdavati – pa žene postaju prividne sekretarice, a djeca službeni vozači. U Keniji plaća predsjednika vlade premašuje plaću američkog predsjednika (430 tisuća dolara, a preračunato iznosi 240 GNP-a po glavi stanovnika) a plaća zastupnika 161 tisuću dolara, a plaće političara u mnogim manjima azijskim zemljama (predsjednik Indije je ostao skroman) mnogo su veće i od plaća u mnogim europskim zemljama, pa tako od SAD-a do Kenije, od Irske do Japana, plaće i mirovine političara i zastupnika ostaju vječitim predmetom osporavanja, preispitivanja i preslagivanja.

U tu se vrstu preslagivanja nove pravde sada uputila i nova hrvatska Vlada, koja zna da neće previše uštedjeti na mirovinama zastupnika, ali mora ispuniti (populističko) obećanje da će prvo početi čistiti pred vlastitim vratima, a svi bi Hrvati već jednom trebali naučiti da se na račun klasičnih vrlina kao što su skromnost, suzdržanost i štedljivost ne mogu izricati iste moralne poruge kao i na račun posljednjeg uskakanja u otpisanu vreću s novcem. Neki vicevi ostaju nedopustivi čak i kada ih pišu samoproglašeni moralisti iz populističkih medijskih zasjeda. Kada već svi ipak nismo postali lopovi, ne treba ismijavati one koji odgovorno štede, a prosječna plaća zastupnika mora biti višestruko veća od prosječne hrvatske plaće.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još