Komentatori KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Referendum o pristupu EU bio je veliki propuh

Nametnulo se pitanje zašto se politička elita, nakon dvadesetogodišnje opsesije suverenošću i uspostavom čvrstih granica prema susjedima, odlučila za političku zajednicu koja umanjuje i suverenost i značenje državnih granica? Odgovor na to pitanje mnogima je neodoljivo jednostavan: zato što <em>mi</em> pripadamo Europi, za razliku od <em>njih</em>

U jugoistočnoj Europi rasprostranjeno je narodno vjerovanje da je propuh smrtonosan i da su čvrsto zatvorena vrata, prozori i umovi ponajbolje sredstvo protiv prehlade i egzistencijalne tjeskobe. Referendum o pristupu Hrvatske Europskoj uniji bio je veliki propuh koji je još jednom na djelu pokazao blagotvornost te političke zajednice. Ona samim svojim postojanjem prisiljava članice da percipiraju sebe u širem prostornom, vremenskom i moralnom kontekstu. Podsjeća ih da nisu same na svijetu i da će, ako ne vraćaju dugove ili čuvaju svoje samoobmane, ostati zatočene u neprozračenoj prostoriji. Hrvatska javnost je u zrcalu europskog referenduma ugledala neke paradokse i neka zanimljiva pitanja, a bilo je i uobičajenih gluposti.

Nametnulo se pitanje zašto se politička elita, nakon dvadesetogodišnje opsesije suverenošću i uspostavom čvrstih granica prema susjedima, odlučila za političku zajednicu koja umanjuje i suverenost i značenje državnih granica?

Odgovor na to pitanje mnogima je neodoljivo jednostavan: zato što mi pripadamo Europi, za razliku od njih.

Nije slučajno riječ o svršenom obliku glagola 'padati'. Zbog 'pripadanja' mnogi su pali: neki u masovnu grobnicu, neki u moralni ponor. Neki u malograđanski salon, odakle se Europska unija zamišlja kao sterilna zahodska školjka koju imaju pravo koristiti samo odabrani, po mogućnosti oni koji pate od šovinističke opstipacije. Takva noćna mora možda bi i bila logički održiva da Unija nije politička zajednica izgrađena na negaciji doktrine da bi bilo koji čovjek ili kolektivitet bio manje ili više vrijedan. Europska kultura je u razmetanju civilizacijskom superiornošću odavno prepoznala tugaljivu i opasnu bijedu.

Usprkos tome, dio političke elite pokušao je prikazati Uniju kao projekciju svojih mokrih snova, kao ekskluzivan klub pedantnih rasista. To je bezočna krivotvorina, ali ipak, nisu u pravu oni koji tvrde da je referendumska kampanja počivala na prevari. Počivala je na shizofreniji. Samo je shizofrenik sposoban za intelektualnu i moralnu vratolomiju kojom prezire jednu vrst integralizma (jugoslavenstvo) i istodobno tvrdi da se veseli drugom integralizmu (europejstvu). Europejstvo i jugoslavenstvo dovedeni su u neku vrst suprotstavljenosti, premda su obje ideje nastale na istoj, jednostavnoj i racionalnoj premisi: integracija je, ovako i onako, prije ili kasnije, sudbina čitavog ljudskog roda, ako želi opstati kao biološka vrsta i ako želi sačuvati svoju civilizaciju. Ako pak male političke zajednice žele opstati, one to mogu isključivo integracijom u neki viši sustav i prepuštanjem nesmetanoj razmjeni roba, ljudi i ideja, drugim riječima blagotvornom propuhu konkurencije i komunikacije.

Čak ni posljednji rat ne čini jugoslavensku i europsku ideju bitno različitima. Ništa tako bjelodano ne ukazuje na potrebu integralizma i njegovu moralnu superiornost koliko ratovi. Da nije tako, ne bi se ni europska ideja rodila iz strahota Drugog svjetskog rata i Holokausta te na potrebi da se opsesije suverenošću, teritorijem i rasnim i etničkim diobama jednom zauvijek izvrgnu ruglu. Znakovito je to da je dio ovdašnjih eurofila nerado isticao tu značajku Europske unije.

Jedina razlika između europske i jugoslavenske ideje jest to da europska ima kontinentalne ambicije dok se jugoslavenska svodila na jedan mali i slabo naseljen prostor. Ideja europskog jedinstva teži obuhvatu pet stotina milijuna ljudi spram samo dvadesetak milijuna, kojima je težila ideja jugoslavenstva. Razlika je tek kvantitativna, ali temeljna zamisao je ista: integralizam donosi ekonomske i kulturne koristi, dok razdvajanje i razgraničavanje donose sukobe i ratove. Jugoslavenstvo je postalo suvišno i potrošeno samo utoliko što je zamijenjeno nečim većim i hrabrijim, opet istim u svojoj bîti, a još ljepšim u svojoj raznolikosti. Zapravo je najveća manjkavost jugoslavenske ideje bila u nedovoljnoj različitosti njezinih sastavnica.

Ontološka sličnost


Protivnici hrvatskog pristupa Uniji prepoznali su ontološku sličnost europejstva i jugoslavenstva i valja im odati priznanje za pomanjkanje licemjerja. Licemjerni su samo kada tvrde da su u referendumskoj raspravi bili u podređenom položaju. Već dvadesetak godina Hrvatskom agresivno dominira iluzija samodovoljnosti, prezir prema integralizmu i težnja ekonomskom i kulturnom provincijalizmu, i to do mjere da je zalaganje za europske vrijednosti, kao što su ljudska prava ili kazneni progon ratnih zločinaca, svojedobno bilo opasno po život ili egzistenciju. Taj protueuropski kontinuitet svakako nije mogla prekinuti televizijska reklama u kojoj se Jadranka Kosor hvalila pregovorima koji su i trajali onoliko dugo upravo zbog protueuropskih poriva njezine stranke. Dok su pristaše Unije bili samozatajni i veću pozornost posvećivali prilikama za stvaranje novih javnih dugova umjesto europskom miru i ljepoti prožimanja raznolikosti, svaka neotesana eurofobna spodoba dobila je prigodu zlostavljati javnost svojim dosjetkama.

Primjerice, 'što time dobivamo?'. Iza tog pitanja stoji mentalitet koji od države i vlasti očekuje nekakav dobitak, ako ne i rješenje egzistencijalnih, pa i emotivnih problema. To je mentalitet podanika koji od države ili državnih zajednica očekuje da mu mijenja pelene i koji ne želi pojmiti da političke zajednice nisu majke nego ustanove. One su građaninu dužne stvoriti preduvjete u kojima će biti što samostalniji gospodar svoje sudbine, što slobodniji sudionik ne samo tržišne, nego i svake druge životne utakmice. Sve i kada bi Unija bila tek odsutnost carina i mjenjačnica, ta bi udobnost bila sasvim dovoljna da je odrastao čovjek doživi kao neprocjenjiv dobitak, neusporediv s državnom suverenošću i nacionalnim identitetom, pojavama koje su Europi donosile samo patnju i mržnju.

U pitanju 'što dobivamo?' znakovito je i prvo lice množine. Oni koji ga postavljaju zaboravljaju da svaki od milijuna 'ja', koji su se pukim slučajem zatekli u nekom državnopravnom i teritorijalnom okviru, ima drugačije osobine, potrebe, želje i interese i da je svako svođenje živih 'ja' na imaginarno 'mi' teško moralno nasilje.

Jednako glupa je i primjedba da je Europska unija u krizi i izravno je nasljeđe komunističke i nacionalističke utopije. Budući da je savršeno društvo, srećom, nemoguće, svako suočenje s tom banalnom istinom kod pristaša utopije izaziva zabunu, moralistička negodovanja, pa i bjesove. Problem prevelikih ili neumjesnih očekivanja od političkih zajednica nije u razočaranju, nego u očekivanju koje nije znak samo političke, nego i emotivne nezrelosti. Na tom tragu bili su i 'lijevi' eurofobi, uvijek spremni da u 'kapitalu', umjesto u nacionalizmu, prepoznaju neprijatelja. Klasni kolektivizam uvijek će se radije prikloniti sestrinskom nacionalnom kolektivizmu nego mrskom i 'egoističnom' individualizmu.

Slab odaziv građana na referendumu znak je tipično europske nonšalancije. Lijenčine su se pouzdale u to da će biti dovoljno onih koji nisu toliko lijeni da odu do glasačkog mjesta i tamo zadovolje formu jer je na dnevnom redu nešto toliko rutinsko i samo po sebi razumljivo da ne zahtijeva posebnu mobilizaciju biračkog tijela. Pokazalo se da su bili u pravu. Grozničavi eurofobi to ne mogu shvatiti i požurili su ukazati na slab odaziv birača i – takvima ih je Bog dao – upali u jamu koju su drugima kopali. Zaboravili su da se nije glasalo samo Za, nego i Protiv. Da je to Protiv toliko neizrecivo važno i potrebno kakvim su ga prikazivali, valjda bi se oni koji vole isticati da su ginuli za suverenost i neovisnost potrudili izići i na referendum. Iako politiku doživljavaju kao emociju, mazohistički uživaju u domoljubnom samoprijegoru i nisu lijeni kada treba širiti moralnu paniku, nisu se potrudili spasiti domovinu od strahota individualizma, građanskih sloboda i otvorenih granica. Zato bi eurofobima bilo bolje da šute o slabom odazivu birača. U njemu se zrcali manjak njihovog legitimiteta. Doživjeli su još jedan katastrofalan poraz, ne samo zbog većine koja je glasala Za, nego napose zbog onih koji se nisu udostojili njihovog žalobnog Protiv.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još