Komentatori PIŠE: TVRTKO JAKOVINA

Zafranovićeva lijepa uspomena na Tita

Ova će serija posve sigurno o Titu ostaviti daleko pozitivniji dojam no druge koje smo dosad gledali na HTV-u. Zahvaljujući njoj, u posljednjem je trenutku, neposredno prije no su umrli, zabilježila sjećanja velikog broja svjedoka. To je nešto što treba posebno cijeniti i ono što će ovom radu ipak dati trajni karakter

‘A što je bio Tito?’ pitao sam tijekom ispita na Filozofskom fakultetu krajem devedesetih. ‘Srbin!’ odgovorila je samouvjereno i odrješito studentica treće godine. Vjerojatno mi se na licu vidjelo iznenađenje jer se odmah ispravila: ‘Mmmmmmm, Jugoslaven!’ Pogledao sam u drugu studenticu. ‘Pa gdje je Kumrovec, tko tamo živi, što je bio Tito?’ ne vjerujući ni sam u ono što čujem. ‘Hrvat’, odgovorila je tiho, gotovo bojažljivo, kako se nekad izgovarala nacionalnost, ali ne zato što joj je devedesetih godina to bilo zazorno ili opasno, već zato što vjerojatno i sama bila iznenađena. ‘Ne bi se baš reklo’, spremno je odgovorila prva, misleći valjda da je to ideološki ispravan odgovor koji pegla sve probleme neznanja. Prva je kolegica nastavnica u jednoj zagrebačkoj srednjoj školi. Vrckasta i simpatična, nisam uvjeren ni da danas posve razumije ono o čemu bi trebala predavati djeci. Mladi kojima predaje, ona, ali i oni koji su puno više čitali, pa i koji su puno stariji od današnjih studenata ili srednjoškolaca, za gledanje nove serije o Titu Lordana Zafranovića naprosto nisu spremni. Puno toga im neće biti jasno, teško da će dugo moći zadržati pozornost, ne zato što su svjedoci u serijalu nezanimljivi, već zato što mnogi ne znaju o čemu je riječ.

U trećoj se epizodi serijala, vjerojatno najboljoj do sada, Dan borca, 4. srpnja, za sve koji u bivšoj Jugoslaviji nisu radili, dakle one koji su mlađi od 40 ili 45 godina, taj datum ne znači skoro ništa. Za one koji su tada išli u školu, jedan od najvažnijih praznika SFRJ padao u je u jeku ljetovanja i školskih praznika. Stoga tek pustiti priču Jare Ribnikar o tome da se u njezinoj kući odigrao povijesni sastanak o kojem će, kako joj je rekao Ivo Lola Ribar, još čuti cijela Jugoslavija, koja je toga ljeta 1941. postojala samo virtualno, nije objasnio puno. Tko je, osim Nijemaca, razbio Jugoslaviju? Zašto? Tko je, na kraju, čovjek u čijoj se kući sastanak odvija? Je li Jara samo supruga ili možda nešto više, književnica, žena sa svojom biografijom i mimo udaje za vlasnika dnevnog lista Politika? Uopće, je li Herta Haas, najupečatljivija, maestralna sugovornica, supruga Josipa Broza, druga Starog, koja je najzastupljenija u serijalu, imala biografiju i partijsku povijest i prije no se susrela s Titom? Zašto i kako je studentica ekonomije iz Maribora, austrijskog porijekla, došla na studij u Zagreb i postala odlučna, hrabra kurirka kojoj su se povjeravale najvažnije zadaće, koja je i mogla doći u kontakt s generalnim sekretarom Partije?

Titov i Hertin sin Mišo rodio se u bolnici Merkur u Zagrebu, istoj onoj koja je kasnije nazvana po Ozrenu Novoselu, bratu Vande, također jedne od najdojmljivijih i uvjerljivijih, autentičnijih sugovornica u seriji. Bista dr. Novosela, ubijenog od četnika, kasnije je maknuta, kao i ime bolnice, kakva je već bila uobičajena hrvatska praksa devedesetih.

Prigovoriti bi se moglo i nedovoljnoj razradi nekih drugih važnih događaja. Gotovo mitska Peta zemaljska konferencija održana je u Dubravi, u kući oca skulptora Dušana Džamonje. O njoj je malo govorila Mara Naceva, koja je predstavljena kao uznica bugarskih zatvora, premda je ta narodna heroina bila i u starojugoslavenskim kazamatima, baš kao što je, uz Milutina Baltića, još jedina živa sudionica povijesnog skupa. Šteta što o svemu nismo čuli više.

Zbog svega toga, ova će serija imati manju gledanost no što ju je objektivno mogla imati. Još više će to biti problem bude li je se pokušalo prodati izvan zemlje. Nema naratora, nema jasnog kontekstualiziranja. Lisca, na koju se penje Herta, nije samo planina. Tito nije opisan kao političar, ali se ništa ne govori ni o njegovom braku s Pelagijom, hapšenju u Bjelovaru, Bombaškom procesu. Premda Tito nije bio u Španjolskom građanskom ratu, upravo zbog onih koji ne čitaju, možda se i to moglo objasniti. Čak su i neke didaskalije netočne, pa se spominje Kraljevina Jugoslavija 1920, iako je tada to još uvijek Kraljevstvo SHS. Slovenski političar Kocbek nije dio priče o sukobu na književnoj ljevici. Kada je već puno toga iz Titova života reducirano, pitanje je je li bilo potrebno emitirati, doduše zanimljiva, svjedočanstva o sindikalnom životu u Bjelovaru ili odličnu epizodu o ustaškom preuzimanju vlasti u Zagrebu i novinstvu Žarka Sušića? Još veće je pitanje svrha svjedočenja Alfreda Paala u prvoj epizodi, s gotovo rasističkom izjavom o Jugoslaviji.

Kritika koja pobraja što se nije dotaknulo, zapravo je najlošija. Postavi li se sve drukčije, zanemari li se dokumentaristika, zanemarimo li statičnost i svjedočenja koja katakada izgledaju kao da su s karmina, a uzme li se da je redatelj želio pokazati Tita samo kao čovjeka, kako su ga vidjeli oni koji su ga poznavali ili s njim radili, pokazati koja mu je bila referentna skupina, onda je ovakav pristup logičniji. Gledamo li na seriju tako, kao na intimni doživljaj ličnosti koja je toliko važna i sveobuhvatna da se o njemu može govoriti na tisuću načina, onda su Herta, Vanda Novosel, pa Savo Zlatić, Jara Ribnikar, Joža Horvat, Janez Stanovnik i brojni drugi, gotovo bezuvjetno zanimljivi, originalni. Oni su ljudi koji su ispunili praznine koje su postojale u dosadašnjim spoznajama i historiografiji, ali prije svega nadoknadili potpunu prazninu o životu i svijetu o kojem dvadeset godina gotovo pa ništa slično nismo slušali. Kada Titov diplomat Lazar Latinović govori, ne doduše baš najrazumljivije montirano, o Španjolskom građanskom ratu, otvara se svijet koji je iz našeg javnog diskursa nestao poslojednjih desetljeća. Pokazan je ilegalni rad i život, tako dobro organiziran.

Milka Planinc u svojim nedavno objavljenim memoarima na jednom mjestu piše kako je tijekom devedesetih, iziritirana dokumentarnom emisijom Hrvatske televizije gdje se o partizankama govorilo kao o bešćutnim ženama lakog morala, poželjela nazvati obitelj predsjednika Tuđmana, čija je supruga također bila partizanka. Kada se vide Olga Humo, Vanda Novosel, Herta Haas, pa, iako su to svjedočenja iz druge ruke, čuje ono što je o ljevičarskom krugu slavne obitelji Šilović, govorila njegova unuka Latica Ivanišević, onda se pokazuje svijet koji je također na dva desetljeća posve nestao, pokazuju se ljudi koji su bili obrazovani, iz bogatih obitelji, koji su, s nevjerojatnim idealizmom kakvog danas u mlađih generacija nema ni u tragovima, bili spremni žrtvovati sve, biti u pokretu zbog kojeg se moglo izgubiti glavu, slušati zapovijedi onih koje su poznali samo po nadimku. A takvi su dolazili i iz bogatih crnogorskih, srpskih i hrvatskih obitelji.

Serija Lordana Zafranovića možda će onima koji još uvijek misle da je Tito bio podmetnuti Rus ili Poljak, grof ili netko tko je ukrao identitet hrvatskog seljaka, pa onda dvadesetak godina kasnije postao prvi čovjek Jugoslavije, pokazati da su postojali Titovi rođaci koje smo vidjeli ili o njima čuli u prvoj i trećoj epizodi. Ako je pravi Tito mogao nestati i o svome identitetu muljati strancima, je li njegov brat Franjo ili rođak Štefek mogao tu priču kupiti? Glupo je o tome govoriti, ali glupe su bile i primjedbe koje su desetljećima kolale, a katkada se i pojačavale.

U seriji Antuna Vrdoljaka o Titu nisam, nasreću, sudjelovao. Za Zafranovićevu seriju govorio sam kao analitičar, ali, kao i desetak drugih, nisam uključen u ono što će biti emitirano. Doduše, redatelj je rekao da me je montirao, pa i tražio da pišem ‘povijesni tekst’, ali sam to odbio. Tako da o svemu mogu govoriti slobodno. Veliki publicitet, ne osobito pozitivni, ali i to je kao reklama dobro, seriji je dao sukob Mire Šuvar i Lordana Zafranovića. Mira je obavila najveći broj razgovora sa svjedocima i analitičarima, uključujući i sve koji nose ovu seriju i koji su razlog zašto će se izrečeno citirati, bilo s ekrana ili kad autorica razgovora napiše ono što je istražila. Zafranović je donio ime redatelja koji je radio velike i zapažene filmove. Sve je sada na sudu i ostaje dvojbeno smije li se emitirati ono što su intervjuirani izrijekom zabranili, u formatu koji im nije bio predstavljen jer su očekivali dokumentarnu seriju u kojoj se ne govori isključivo o intimi.

Taj dio spora riješit će sud. Ono drugo što je serija donijela očito neće biti dovoljno za konačni sud o Titu, ali će biti golemi doprinos razumijevanju onoga što je postojalo, shvaćanju o kakvoj se osobi i kakvom vremenu radilo. Nije čak dokraja važno je li točno sjećanje Latice Ivanišević da je njezin djed procijenio da ‘bravar’ zna nevjerojatno puno o ruskoj književnosti, pa ni Herta Haas koja se sjećala kako je Tito čitao i učio iz njezinih knjiga na studiju ekonomije, premda i to drukčije pokazuje ono što je bilo i ispravlja ono kako se dugo vremena govorilo. Ova će serija posve sigurno o Titu ostaviti daleko pozitivniji dojam no što smo do sada gledali na HTV-u. Zahvaljujući njoj, u posljednjem je trenutku, neposredno prije no su umrli, zabilježila sjećanja velikog broja svjedoka. To je nešto što treba posebno cijeniti. I to je ono što će ovom radu ipak dati trajni karakter.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još