Komentatori PIŠE: OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ

Što ćeš reći Grgi Čvarku?

Ovo nije priča za one koji nikad nisu imali manje od petnaest. U ovoj priči nema političara, tajkuna, zločinaca ni starleta, nema ni estradnih gurua ni afera s tv-voditeljicama, ni korumpiranih sudaca. S obzirom da u njoj nema nijednog junaka našeg vremena, ne vidim razlog zašto bi u ovom strašnom času čitatelj, koji zagledan u ekran s mišem u ruci rješava sudbinu zemlje i svijeta, čitao ovakvu priču – ona ne bistri dnevnopolitičke dileme, ne raspaljuje strasti, ne pokušava odgovoriti na krucijalna pitanja, ne svađa se i ne prijeti, koliko mi je poznato nema ambicije izvan teksta i, kao takva, vjerojatno nije relevantna, moguće je i infantilna, a sasvim sigurno puno manja od ionako sitnog života i čovjeka. Mala je kao djevojčica ili dječak

Dječak u ovoj priči zove se Grga Čvarak i dolazi iz one jednostavne dječje pjesme, čije stihove svi znaju napamet. (Dakle, upozorila sam vas, pa vi sad vidite hoćete li čitati dalje.)

Upoznali smo ga u ono doba kad su se i pisci knjiga koje smo čitali zvali bajkovito kao junaci iz priča: Grigor Vitez ili Gustav Krklec ili Sunčana Škrinjarić ili Zmaj. Ili – Ratko Zvrko, boksački šampion, sportski novinar i dječji pjesnik, autor pjesmice o kontroverznom dečku iz Zelengaja koji sve radi naopačke i iz praćke gađa mačke, ali uglavnom je pozitiva, osjetljiva srca i dobrim djelima sklon. Što je takav, tko bi znao? Čas je dobar, čas je zao. Čas bi svakom srce dao, a čas bi se s vukom klao.

Ratko Zvrko je napisao i knjigu o slavnom Mati Parlovu, još jednom boksaču koji je volio i pisao poeziju. Nisam ljubiteljica boksa i ne vjerujem u plemenitost ove „plemenite vještine“, a opet, ima nešto od Grge Čvarka u ovim momcima jakih šaka i poetskog srca (poznajem još neke pjesnike, pa i jednu pjesnikinju koji su se bavili ili bave boksom).

Ukratko, davno mi je prirastao srcu taj Grga Čvarak, uprkos očiglednoj odgojnoj zapuštenosti, jer je živ i jer je zdrav, i jer je sličio na puno djece s kojom sam se u ono doba sretala i družila, na djecu s kojom sam kasnije radila, pa sam se iskreno obradovala kad sam ga, nakon dosta godina, nedavno ugledala u lijepoj, novoj, veseloj slikovnici Tomislava Torjanca. Zgodan je Torjančev mali Grga, baš kakav treba bit jedan koji ganja kokoši i njeguje bolesnu mater. Nikakav superheroj, običan fakinčić iz susjedstva s praćkom, neobičan lik, neobičan lirski protagonist.

Svijet je ugledao 1967. kad je prvi puta objavljena pjesma o njemu i do danas ostao omiljen i popularan; s vremenom se nije mijenjao, onako kako su se mijenjale generacije stvarnih grga čvaraka, provincijske dječurlije s puno slobode i premalo svega ostalog, koji su, ako su preživjeli rat izašli iz njega sakati i prepolovljeni ili na igli ili su se ipak provukli kroz ušicu igle, pa su eto i danas u tridesetoj ili četrdesetoj mladi. I ludi. Njih nitko nije mogao zaštititi i skloniti na sigurno, kao što ne može ni danas kad je još presudnije, možda i sasvim presudno, kako ti je pao grah u trenutku rođenja, tko su ti starci i kako im stoje franci u banci.

Ako čitam prisjećam se. Razmišljala sam o Grgi i mrzovoljno, ne vjerujući u njegovu odraslu budućnost, možda i blesavo, jer što bi drugo moglo bit ogorčenje neko okoštalo djetinjasto durenje. Vraćala sam se iz Bosne u koju već godinama odlazim turistički ili poslom, kao da nije nimalo moja i kao da nije postojalo vrijeme prije nego što su prva, druga i treća vojska prošle preko vesele kuće u planini – kuće s jednim prozorom koji je gledao u šumu i nebo i drugim prozorom koji je gledao u vuka i lisicu – tako da od nje nije ostao ni ožiljak na zemlji. Tu, s magistrale i iz bliza, sve još izgleda kao da prekjučer prestao rat, osim kolona Dalmatinaca koji vikendom dolaze na skijanje.

(I dok se ostatak Europe trese zbog krize, pada standarda i gubitka mogućnosti da dvaput godišnje odu na ljetovanje, a dvaput na zimovanje, blago Bosancima, mogu biti mirni – nemaju što izgubiti.)

Na festivalu u Tuzli pitao me kolega pisac zašto nikad ne pišem o tome, o veseloj kući na planini s plavim okom koje gleda šumu i zelenim koje gleda vuka i lisicu, od koje nije ostao ni ožiljak na zemlji, o ljetima i zimama koje sam u djetinjstvu provodila u Bosni, i o onome što se dogodilo kasnije, o rasutoj, pregaženoj obitelji, a ja sam promrsila nešto o gnjavljenju ljudi ratom, o tome kako skoro svi imaju neku svoju ratnu priču (što je, naravno, laž, k tome i glupa). Istina je da ne znam pričati o tome, da ima i vjernijih i tužnijih i puno užasnijih priča, i da sam po tom pitanju zanijemila, i da me sram, užasno sram svih koji su se pobili i u moje ime. I ne znam kako bih prišla toj otetoj priči i tom djetinjstvu, a da ne počnem vikati, a to bi bilo neugodno i nimalo cool.

Kertész kaže: 'Ako pišem prisjećam se, moram se prisjećati…ne bojte se djeco, nije to zbog kojekave 'moralne obveze', ne, ma hajte, molim vas, naprosto se radi o tome da nam nije omogućeno, ne znam zaboravljati, takvima smo osmišljeni, planirani…, a možda čak vjerojatno, dapače, gotovo je sasvim sigurno, zato znamo i sjećamo se da bi se našao netko tko će se sramiti zbog nas kad je već stvoren.'

Ne bojte se djeco, nije to, zbilja, zbog kojekave 'moralne obaveze', ne morat se stidjeti nostalgije, niti bježati od ružnih sjećanja, jer i jedno i drugo ionako je zauvijek s nama, svakodnevna, vječna prtljaga, više-manje je svejedno nosimo li je na rukama ili u dvostrukom dnu. Zaborav je laž, jer nije moguć, osim u slučaju bolesti. Pokrenuti se naprijed znači pamtiti. Svijet koji žudi zaborav upada u ravnodušnost, postaje indolentan, trivijalan, retardira. I, čudna mi čuda, ponosi se time.

Misleći o Grgi, koji je moje djetinjstvo, mislila sam i o svojoj desetogodišnjoj kćeri koju sam imajući na raspolaganju sva ta pamćenja i neprerađeno iskustvo vlastite kože ipak s radošću donijela na svijet. Ima li za to opravdanja? I hoće li me moja ljubav koja je majčinska, dakle bezumna, dakle umalo životinjska, nagonska, iskupiti. Teško. Mislim da će tu ulogu u najboljem slučaju odraditi također bezuman strah za nju, onaj koji je postao cijena za takvu sreću, zbog kojeg se budim noću i odlazim u njenu sobu dok spava, provjeriti jesu li sva moja čudovišta ostala van.

Zato ponekad trebam Grgu (kao što, iz drugih razloga, trebam i Kertésza), da me sjeti tko sam bila onda kad su praćka i skidanje lastavičjih gnijezda bili najogavniji prekršaji, najgore čemu smo svojim očima ili očima svojih bližnjih ili prozorima svojih kuća svjedočili. U pamćenju ima dokaza da sreća, jer osjetili smo je u njenom destilatu, postoji – negdje (na mjestu na čijem rubu je bol započela, gdje su praćka i skidanje lastavičjih gnijezda najgori i najogavniji prekršaj, najgore što se tog tjedna, te godine dogodilo).

Da je svako zlo moguće i da će nam se dogodit samo ako poživimo dovoljno dugo, već su nam rekli i nemamo razloga u to ne vjerovati. Ali nećemo valjda to reći Grgi Čvarku. Zašto je došao na svijet, ako smo i vidjeli i znali da ga rađamo u pakao? Smijemo li mu reći da isto vrijedi i za dobre stvari? Da, eto, postoji i takva mogućnost, ako poživimo dovoljno dugo, ako je u priči ostala još koja vila i dovoljno ljudskih bića.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još