KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Zašto je 2011. za Hrvatsku bila vrlo poučna godina

02.01.2012 u 11:00

Bionic
Reading

Bila je 2011. zapravo dobra godina, nezavisno od žalobne ekonomske krize. U njoj su se zbile pouke bez kojih bi civilizirani život u Hrvatskoj postao beznadno nemoguć. Godina 2011. bila je prije svega edukativna

Hrvatska je bila u prigodi naučiti da kazneni postupci protiv bivših visokih javnih službenika nisu ništa strašno ni ništa spektakularno. Naprotiv. Takvi postupci samo podsjećaju stanovništvo da su visoki javni službenici također građani i da je zakon jednak za sve. Osobe koje obavljaju poslove kakvi su predsjednik republike, predsjednik vlade, predsjednik parlamenta, ministar ili tome slično, nisu nikakvi 'vođe' niti je njihov posao da 'nas vode'. A i gdje bi nas to trebali odvesti, sve i kada bismo im dopustili takvo što? Nikakve razlike između pozornika, šalterske službenice, sanitarnog inspektora i bilo kojeg drugog javnog službenika, s jedne strane, i članova vlade, s druge strane, nema, osim što se neki od njih nalaze na nižoj, neki na višoj razini upravne hijerarhije. Svi imaju istu zadaću: biti građanima na usluzi, ali tako da potreba za tom uslugom bude rijetka i iznimna. Sama pomisao da bi netko nekoga 'vodio' i da bi netko bio 'vođen' ponižavajuća je i uvredljiva. Svaka situacija koja demistificira stari i pogubni, autoritarni mentalitet 'vođe' i 'naroda' dobro je došla.

Kazneni postupci zaslužuju oprezan i nepristran pristup. Ako je optuženik slučajno bio predsjednik vlade ne znači da zaslužuje višak gnjeva i prezira. Presumpcija nevinosti je prije svega kategorija postupka koja olakšava položaj optuženika i štiti njegovo dostojanstvo. Za nju postoje i jaki povijesni i moralni razlozi jer su nekada države brutalno postupale s optuženicima, što je veselilo poslovično krvoločan puk. Kada se promatra izvan uskog kaznenopravnog konteksta, presumpcija nevinosti zapravo je poziv na uravnoteženost. Zastupnici javne tužbe uvjereni su da je optuženik kriv – inače ne bi ni pisali optužnice – a presumpcija nevinosti podsjeća i njih i sud i javnost da je svako viđenje stvarnosti subjektivno i relativno i da se samo sučeljavanjem argumenata može doći do istine. Osnovana sumnja da je netko počinio kazneno djelo, otvara i podjednak prostor za sumnju da optuženik nije počinio to djelo. Povijesni značaj postupka protiv Ive Sanadera ne sastoji se u tome hoće li se dokazati je li kriv ili nije, nego u tome što samo vođenje toga postupka hrvatskoj javnosti daje prigodu da unaprijedi svoju pravnu i demokratsku kulturu, a pravosuđu pruža prigodu da pravilno primijeni zakon, točno i potpuno utvrdi činjenice i pridržava se pravila procedure. Samo to je bitno. Sve drugo je linč.

Nažalost, prvostupanjska presuda Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju kojom su Ante Gotovina i Mladen Markač oglašeni krivim nije iskorištena za širenje nego za linč pravne (ne samo pravne) kulture, prvenstveno zbog politikantstva tadašnje vladajuće stranke (i ne samo nje). Presuda nije pravomoćna i Gotovinu i Markača još uvijek štiti presumpcija nevinosti, ali je javnosti nametnut stav kako je potpuno nemoguće da su osuđenici možda i krivi. Međutim, nije sama presuda uzbunila dio javnosti koliko efekt razbijenog staklenog zvona.

Hrvatske vladajuće elite nametnule su hrvatskoj javnosti jednostranu i pojednostavljenu sliku rata koji je vođen od 1991. do 1995., kako u činjenično-kauzalnom, tako i u vrijednosnom smislu. Ta jednostranost sustavno je održavana i produbljivana i stvorila je i u puku i u vladajućoj eliti osjećaj samodovoljnosti i samozadovoljstva. Na stanovit način rat kao da je i vođen radi uspostave te samodovoljne i samozadovoljne jednostranosti i radi stvaranja zasebnog, paralelnog svemira u kojem će sve biti podređeno jednoj jedinoj – uljepšanoj, mistificiranoj i nerijetko lažnoj – slici. Presuda Gotovini i Markaču podsjetila je poklonike takva svjetonazora da nisu sami na svijetu, da je Hrvatska samo dio toga svijeta i da i za nju vrijede civilizacijska, moralna i pravna pravila. Konačno, suočila ih je s legitimitetom različitosti i raznolikosti, nečim neusporedivo važnijim od ishoda jednog sudskog postupka.

Razbijanje autoritarnog monolita

Neki stav ili svjetonazor postaje glup, provincijalan ili nedemokratski kada sebe doživi kao jedino ispravnog, kada je nametljiv i kada se, ne daj Bože, dokopa vlasti da bi širio samog sebe kao jedinu dopuštenu, službenu istinu. O takvim 'istinama' njihova agresivnost, njihov strah od dijaloga i argumenta i njihov oslonac na jeftine emocije, govore dovoljno. Kada za sličnom isključivošću posežu religije takvo što još se može oprostiti i razumjeti, jer religije su po definiciji samodopadne i autoritarne i ne počivaju na argumentu nego na pukoj vjeri. No time ne prestaju biti samo jedan među mnogim svjetonazorima.

Tako je i monogamna heteroseksualnost samo jedna od mnogih mogućih intimnih sklonosti. Činjenica da je ta sklonost većinska, da je sklonost nekoj religiji većinska ili da (možda) većina građana Hrvatske drži da je Sanader kriv, a Gotovina nevin, nije nikakva vrijednost sama po sebi. Naprotiv. To je samo statistika.

Hrvatska je to imala prilike naučiti povodom incidenata na Paradi ponosa u Splitu. Kada bi se smisao i sadržaj demokracije svodili na puku statističku većinu i na ono što se – uvijek s prizvukom prijetnje – naziva 'voljom naroda', Hitlerov Treći Reich ostao bi zabilježen u povijesti kao najdemokratskija država svih vremena.

Presuda Gotovini i Markaču i Parada ponosa u Splitu razbili su autoritarni monolit koji je kao nadgrobna ploča pritiskao Hrvatsku od 1990. Podsjetili su je da se na uvriježene mitove iza kojih ne stoji ništa osim gole sile – inače vrlo upitnih – autoriteta poput države, crkve i obitelji, može gledati i drukčije. Utoliko bolje. Nema ničeg strašnijeg od takozvanog 'nacionalnog jedinstva', jer su njegova uniformnost i istost koju utjeruje pogubni za demokraciju (i dobar ukus) jednako kao što je poguban i teror većine. Netrpeljivost prema različitostima bilo koje vrste ordinarno je prostaštvo koje zaziva zločin. Zemlja koja je bila žrtva nacionalističke agresije to bi trebala znati i trebala bi se s posebnim prezirom odnositi prema svakoj netrpeljivosti, diskriminaciji ili segregaciji, prema svakom svjetonazoru koji živog pojedinca želi ugušiti u fiktivnom kolektivu.

U godini 2011., edukativan je bio i slom ekonomske politike koja je državu promovirala u nezasitnog potrošača, neodgovornog dužnika i glavnog poduzetnika, usprkos tome (ili upravo zato) što je svaka država provjereno nesposobna kada se pokuša baviti biznisom i korumpirana kada raspolaže s previše novaca. Država, ta skupa igračka, trošila je novac toliko slijepo da je onemogućila stvaranje novih vrijednosti pa tako na koncu i sebi uskratila prihode. Nastupilo je vrijeme da demokratske ustanove i javnost preuzmu najstrožu kontrolu državne ekonomske i fiskalne politike i spriječe vladajuće elite u manijakalnom trošenju novca kakvo se dogodilo u Grčkoj, Italiji, pa i u Hrvatskoj.

To je nužnost koja nadilazi dvojbe između liberalizma i intervencionizma, jer čak ako i prevlada stav da je za svjetsku krizu krivo navodno previše slobodno tržište, a ne svemoćna država pijana od suverenosti, problem demokratske kontrole javnih financija samo će dobiti na značaju i hitnosti. Državna samovolja u trošenju i zaduživanju štetna je kao i svaki drugi ispad neograničene i nenadzirane vlasti. Sreća je u nesreći da novoizabrana koalicija u Hrvatskoj za rastrošnost i zaduživanje više nema prostora: ili će stvoriti (osloboditi) preduvjete za stvaranje novih vrijednosti u realnom sektoru ili će doći do političke radikalizacije s nesagledivim posljedicama.

Godina 2011. ona je u kojoj su se zbile pouke koje su trebale biti savladane odavno, a nisu, jer je prethodnoj vladajućoj stranci gušenje demokracije i izrugivanje političkoj kulturi bilo jamstvo opstanka. Taj vrč išao je na vodu dok se nije razbio. I to je važna, ako ne i najvažnija pouka protekle godine: demokracija je i moralno i financijski najisplativiji oblik vladavine.