Komentatori KOMENTAR MARKA SANČANINA

Sisak između Boga i države

Ima li spasa gradu na tri rijeke? Ima, ako shvatimo da ključni problem Siska nije kako spasiti Željezaru, već dati suvisao odgovor na pitanje: što grad želi biti

Siščani već dulje vrijeme sumnjaju da im je industrija prestala biti pouzdan oslonac. Iako je danas valjda svakome postalo jasno da se dugoročni gospodarski razvoj ne može planirati na monokulturi, neke je odluke iz prošlosti teško mijenjati. Pogotovo ako su one postale dio identiteta ili ako nas priječi sistemska tromost po kojoj ćemo radije nastaviti po starom (pa dok traje, traje) nego prigrliti promjene.

Od Labina do Dugog Rata, od Siska do Vukovara, povijest hrvatske industrijalizacije puna je primjera općina i gradova koji su umnogome ovisili o jednoj industriji. Kada je sredinom 70-ih velika svjetska kriza upozorila na taktičke slabosti pristupa 'svih jaja u jednoj košari' pristupilo se raznim prilagodbama, ali nas one nisu sačuvale od problema koji su se ciklički ponavljali i prije današnje krize. Iako se, iz današnje perspektive čini da će nas manjak odlučnosti za promjene u prošlosti danas višestruko koštati, nije lako suditi o onim vremenima. Tim više što su te industrije doslovce stvorile gradove poput Siska. Kad kažemo da su Siščani gradili željezaru i da je željezara gradila njih, pod tim se misli da je željezara gradila grad. Čelična jutra započinjala bi u toplim stanovima koje je izgradila željezara (trećina svih stanova izgrađenih poslije Drugog svjetskog rata), nastavila se u autobusima (gradski javni prijevoz razvio se iz radničkog transporta Željezare), a nakon posla vrijeme u večernjim i srednjim školama, dječjim vrtićima i fakultetima, domovima zdravlja, kinima, bazenima i parkovima, sve je to osigurala majka Željezara. Novi poslijeratni Sisak nastao je oko industrije, ona je izobličila grad, pomakla ga iz povijesnog težišta, rasula ga po ravnici svojom monofunkcionalnom zonskom logikom po kojoj se život radnika vrti oko tvornice. Njezina biopolitika oblikovala je radničko slobodno vrijeme, stambeni prostor i kulturni identitet. Raskid sa Željezarom socijalno je problematičan ne samo zbog materijalnih posljedica koje će otkazi imati po radnike, nego i zbog socijalnog kapitala koji je dio njihova identiteta.

Željezara mora pasti! Pod koju cijenu?

Dakako, i bez kopanja po mulju identiteta prosječnog Siščanina, postoji jedan mnogo jasniji razlog zašto proizvodnju čelika ne treba ugasiti. On se tiče činjenice da živimo u zemlji u kojoj potrošnja čelika dosiže gotovo milijun tona godišnje, a koja ne uspijeva proizvesti petinu tih potreba iako ima dvije željezare. Drugim riječima, oni koji kliču 'Željezara mora pasti' i koji se tješe snovima o Sisku gradu kulture, tradicije (i pobožnosti), turizma i trgovine potpuno griješe kada se prema industriji odnose tako da joj odriču autohtonost u lokalnom identitetu, olako je prozivaju gospodarskim promašajem, civilizacijskom rugobom i ekološkom napašću.

Kad iz usta HDZ-ova gradonačelnika slušamo o nemaru države jer mu nije izgradila cestovne i željezničke koridore i lučki terminal (pa je valjda samo zato Grad u nemilosti), kao da slušamo prijetvornog vlastelina koji se žali na državnu vlast, a u vlastitom dvorištu se ponaša kao lijeni kulak koji će radije gradsku imovinu pokloniti crkvi nego podmetnuti vlastita leđa i odraditi posao ili investirati u komunalnu infrastrukturu na industrijskim lokacijama koje je industrija spremna pokloniti gradu ili na pustopoljinama uz Kupu, koje su nevjerojatan 'green field' potencijal. Nije ništa bolja ni SDP-ova županica koja, puna ufanja u Boga i novog ministra gospodarstva, pozira pred novom župnom crkvom u sisačkom radničkom naselju i time poručuje radnicima da ih Bog i država neće napustiti. Zagrebački Kaptol – Agrokor, društvo s neograničenom odgovornošću, upravo je ovih dana poklonilo otpuštenim radnicima željezare 150 kuna bona.

Ima li Sisak vremena?


Sve je to vrlo problematično, jer uz zastarjelu tehnologiju sisačke industrije i nepovoljnu strukturu gospodarstva, Sisak ima i ozbiljne demografske probleme. Demografska slika grada nije nimalo bajna. Osim što stanovništvo opada, također se nalazi na pragu starosti, a da nije ni izbliza obrazovano kao urbana središta razvijene Europe sa starim stanovništvom. Naprotiv, većina Siščana srednje je i nisko obrazovana te nema ozbiljnih urbanih aspiracija. U takvoj je situaciji razvoj problematičan, jer je svaka lokalna politička odluka, a svaka razvojna strategija to mora biti, osuđena na dugu izgradnju kulture povjerenja, razumijevanja i zajedničke vizije. Ima li Sisak toliko vremena?

Prilog tportala o zatvorenom gradu Sisku
Postoji dokument koji vrlo trezveno sagledava situaciju grada nevjerojatnog potencijala (tri rijeke, plovni put, regionalna prometna važnost, infrastrukturni potencijali, kulturno i prirodno blago). Prostorno planska dokumentacija koja je na snazi i aktualni Generalni urbanistički plan (donesen 2002. a nadopunjen 2006. godine) zapravo je dobro napravljen posao. Sve slabe karike Grada ispravno su uočene, ali je također oštroumno primijećeno to da su naftovod i elektrana strateška potreba, da je prerađivačka industrija budućnost, da je Pleso sisački aerodrom, a Sisak podunavska luka na Jadranu. Naposljetku je uočeno da treba zaustaviti širenje grada (jer je prostor konačan resurs) i pristupiti njegovoj konsolidaciji i rekonstrukciji. Nikakva topla voda, nego gola istina koja i nije tako neugodna. Dapače, urbanistički plan vrlo dobro rezonira ako uzmemo u obzir činjenicu da danas gotovo dvije trećine europskog stanovništva živi u malim i srednjim gradovima koji su integrirani u europsku u mrežu, ali osiguravaju uvjete za kvalitetan život.

Budućnost kao fotomontaža


Problem je to što je GUP općenit i premalo obavezujući dokument te to što se nalazi u ladici. Problem je to što je njegova presumpcija, dokument koji nije rađen paralelno s planom, ali su urbanisti snažno podcrtali potrebu za njegovim donošenjem i provedbom - sveukupna gospodarska, socijalna i demografske strategija nije donesena niti je ikada postala operativna. I to, naravno, nije samo sisački, nego i državni problem. (Država je u svom programu prostornog razvoja više pažnje posvetila Lonjskom polju, nego stvarnim strateškim usmjerenjima urbanog i gospodarskog razvoja županije.)

Kad radnicima krcat vlak iz Zagreba istovari putnike na glavnom gradskom kolodvoru i krene na drugi gradski kolodvor u Capragu u kojem žive generacije industrijskih Siščana i njihovih potomaka, zavije na impozantnom čeličnom Mostu preko Kupe. Nedaleko od mjesta gdje se na južnom horizontu spajaju vizure stare tvrđave i plamenih dimnjaka Rafinerije (na suprotnoj se strani rijeke nalazi ona velika parcela koju je Rafinerija namijenila gradu, ali je sve još mrtvi kapital ograđen žicom, jer nema zainteresiranih investitora). Upravo taj most nalazi se na onoj razglednici 'Sisak budućnosti' s početka 20. stoljeća oko kojega je fotomontažom ukomponirano mnogo vodenih strojeva i raznovrsnih letjelica koje paraju nebo nad Velikim kaptolom i tornjem crkve Sv. Uzvišenja.

Teško da današnja vizija sretne budućnosti može biti fotomontaža, ali je svakako važno najprije odgovoriti na pitanje što Grad želi biti. To pitanje ne može biti odvojeno od pitanja kakvi žele biti njegovi građani. Možda je odgovor tako težak, jer da bi promijenili Sisak, moraju promijeniti sebe.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još