Komentatori PIŠE: DRAŽEN VUKOV COLIĆ

Umišljeniji od Francuza, tvrdoglaviji od Engleza, a neodgovorniji od Grka

Nakon državotvornog skepticizma, u Hrvatskoj se javio agresivni neopuritanizam, koji traži potpuno neporočnu Europu, onu koja bi bila dostojna neke idealne Hrvatske, a ne Hrvatsku koja bi bila dostojna ove i ovakve Europe. Nekada u slavu najstarijeg, a sada u ime najizbirljivijeg naroda

Poljski video dobrodošlice Hrvatskoj u EU
Najljepša, najdirljivija i najmaštovitija poruka europske razdraganosti, prijateljstva i oduševljenja nije došla iz Zagreba i Bruxellesa, već iz Poljske. Na planetarnom Youtubeu mnogi su Poljaci, a među njima velik broj mladih i razdraganih ljudi, Hrvatskoj poslije potpisivanja pristupnog ugovora ponudili sigurno najljepšu europsku dobrodošlicu. Bez pretvaranja i lažne patetike, a u znaku spontanog veselja, Poljaci su dokazali da ovakva Europa, izmučena krizom, obilježena dvojbama i osporena podjelama, može i mora biti Europa zajedničkih vrijednosti, radosti i nadanja. Europa u kojoj i Hrvatska može steći novi ugled i zaraditi novo samopoštovanje, u kojoj se ljudi još mogu radovati ljudima, a narodi narodima. Bruxelles je Zagrebu pružio ruku, ali je Poljska razgalila hrvatsku dušu.

I Poljaci su u Europu ušli u znaku mnogobrojnih dvojbi, i u Poljskoj su strahovali zbog gubitka samobitnosti i pomora seljaka, i u Poljskoj je Katolička crkva zagovarala Europu s jedva skrivenom figom u džepu, i u Poljskoj su se plašili da će im veliki susjedi prekrojiti prošlost, a oduzeti budućnost. Ali upravo se Poljska dokazala kao vrlo uspješna članica Unije u vremenima kada većina ostalih moćnih, velikih i bogatih hodi vrlo trnovitim stazama. Poljska je ostala Poljska, a postala Europa, baš kao što i Hrvatska nije morala čekati Srbiju kako bi potpisala svoj pristupni ugovor. Na Balkanu se ipak nije morala osoviti neka nova Euroslavija, kako bi i Hrvatska mogla postati pristupnicom EU, a Zagreb i Ankara nisu morali stupati rame uz rame, i ruku pod ruku, iako su Hrvatska i Turska istoga dana započele pristupne pregovore, baš kao što niti CEFTA-a (Udruga slobodne trgovine za jugoistočnu Europu) nije postala 'rezervna Europa za rezervne ne igrače', kao što su govorili mnogi koji su se borili protiv bescarinskih veza s tradicionalnim regionalnim tržištima.

Europa i balkansko bure baruta

Tako bi se povijest ovih mučnih, presudnih i teških pregovora mogla ispisati i kao povijest beskonačnih hrvatskih zabluda, predrasuda, strahova i neznanja. Uglavnom onih katastrofičnih, ksenofobijskih, nacionalističkih i provincijalnih, ali i onih kozmopolitskih i nadnacionalnih, dok su i neki od onih koji su načelno zagovarali Europu, u provalama neutemeljenog razmetanja, zalupili svim europskim vratima, baš kao što i Tuđman svojedobno nije htio pristupiti Višegradskoj grupi (Poljska, Mađarska, Slovačka, Slovenija) budući da je smatrao da 'njegovoj jedinoj Hrvatskoj' za ulazak u Europu nije potrebno savezništvo s bivšim sovjetskim poslušnicima. A neki drugi su bili spremni pristati na sve, ali su ipak ostali žrtvama vlastitih lažnih obećanja, pa tako Hrvatska ipak nije stigla Rumunjsku i Bugarsku, kao što su se nadali mnogi u prvim Sanaderovim vremenima.

Ova Europa nije bila sklona popustima, ali ipak nije 'mrzila sve što je hrvatsko', ova Europa je neprestano pokušavala konačno pripitomiti balkansko bure baruta, ali je ipak priznavala sve pojedinačne zasluge, kada su se mogle nedvojbeno i neoborivo dokazati. Tako je Hrvatska (nakon Slovenije) kao najbrža jedrilica prva doplovila do europskih obala, a nije morala kaskati u floti presporih dunavskih tankera. Ona nije morala čekati najgore, a hrvatska sudbina nije bila neraskidivo vezana uz sudbinu susjeda, sve dok je Zagreb imao postojane prijatelje, čak i kada su još neki od njih (Njemačka, Austrija) nerazumnoj Hrvatskoj upućivali neke najteže prigovore.

Ova Europa nije nikada nudila samo med i mlijeko, mada je još donedavno bila mnogo manje trnovita, dok u ovoj i ovakvoj Europi, u vremenima neočekivanih kriza, čak i najveći, kao Njemačka i Francuska, pristaju i na dodatni gubitak suvereniteta. U ovoj Europi nitko ne obnavlja Jugoslaviju, a zagovara komunizam, u ovoj Europi hrvatski je izborio status službenog jezika, a Hrvatska ima pravo tražiti da sve ono što smatra vlastitom baštinom, tradicijom i iznimnošću dobije i službeni status izvornog nacionalnog proizvoda, običaja ili izričaja. Nitko ne može pobijediti francuske sireve, ali neki su se hrvatski sirevi probili među deset najboljih na svijetu. Nitko ne može nadmašiti Wolkswagen, ali Hrvatska može izmisliti najbolji električni automobil na svijetu.

Video o euroskepticizmu iz promidžbene edicije hrvatske Vlade
Neki novi, 'nedodirljivi' Hrvati


Zbog toga će i u pripremi referenduma odsad biti mnogo lakše obarati ono zbog čega se dosad najviše, najupornije i najprovincijalnije galamilo. Europska unija nije savez, udruga ili bratstvo, koje traži sustavno gaženje suvereniteta, gubitak identiteta, povijesne samobitnosti i prava na vlastite nacionalne simbole. Ona nije uništila već ojačale mnoge nacionalne identitete (Tko je prije čuo za irsku glazbu, plesove, Svetog Patricka i irsku kavu? A 'irske dugove' napravili smo i bez EU.), pa ovo više nisu vremena tipičnih mazohističkih samosažaljenja o kletim hrvatskim usudima i mračnim zavjerama, zagubljenim istinama i pogaženim nacionalnim vrijednostima.

Hrvatska nije morala čekati ni Tursku ni Srbiju, CEFTA se nije pretvorila u novu Jugoslaviju, a Zagreb je dokazao da je i u ovakvu Europu moguće ući samostalno, bez zaštite regionalnog kišobrana. Pa ipak, nitko od onih, koji su toliko griješili u svojim temeljnim predviđanjima, neće priznati te svoje nedvojbene pogreške. Nakon potpisivanja u Bruxellesu, propali su mnogi mitovi ognjištara, a spaljene mnoge regionalne predrasude, pa se u ovu raspravu prije referenduma ipak ulazi s mnogo manje nepotrebne mitomanske prtljage, ali i s nekim novim potpitanjima, koja ovih dana osobito glasno postavlja nova mladenačka intelektualna elita, koja je prividno već davno odbacila sve tuđmanovske mitove, ali nudi podjednako pogubne odgovore.

Oni – u vrlo pojednostavljenom uopćavanju – tvrde da je ova Europa već davno izdala svoja sveta načela, a sama postala Balkan, i prije negoli je Balkan postao Europom, pa baš kao i ona Hrvatska, koju su mitomani svojedobno proglasili Europom prije Europe, niti ova Hrvatska, koja još nije postala Europom, ne treba ovu Europu, koja se u poplavi gospodarskih, vrijednosnih i civilizacijskih kriza, već pretvorila u – Europu bez Europe.

Za te agresivne neopuritance i proroke sudnjeg dana, takva je Europa tek propali projekt jednog nepravednog, okrutnog i uzaludnog svijeta. Oni više ne govore o siru i vrhnju, ali dvostruko podcrtavaju sve analize o novoj kolonijalnoj pljački. Oni više ne govore o apsolutnoj suverenosti, ali se sve više zalažu za apsolutnu socijalnu pravdu, pa bi cijela Europa, kako se to njima čini, prvo morala iznova potvrditi sve svoje demokratske, društvene i civilizacijske vrijednosti, kako bi tek onda postala dostojnom ove i ovakve Hrvatske. Oni traže savršenu Europu za ovu i ovakvu Hrvatsku, kakva ona – i danas - bila da bila.

Zlobnici bi rekli: neki novi nedodirljivi Hrvati, koji su još jednom 'umišljeniji od Francuza, tvrdoglaviji od Engleza, a neodgovorniji od Grka'. U ovoj se zemlji nikada nitko ne želi ispričati zbog beskonačnih zlogukih predviđanja, ali će se uvijek javljati neki novi, a podjednako uzaludni katastrofični proroci, koji će cijelu Hrvatsku osuditi na besplodnu vjetrometinu, a sami za sebe tvrditi da su europskiji – od Europe. Nekada u slavu najstarijeg, a sada u ime najizbirljivijeg europskog naroda.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još