Komentatori KOMENTAR MARINKA ČULIĆA

U kakvu Europu ulazimo

Hrvatska je ušla u Europsku uniju, zna li ona nešto što mi ne znamo? Tom duhovitom rečenicom britanski su mediji prokomentirali potpisivanje pristupnog pregovora Zagreba s Bruxellesom, i u tih nekoliko riječi sabrano je cijelo brdo dilema koje su se danas nadvile nad EU-om

Najprije ono što se odnosi na same Britance. Oni su, znamo, jedini odbili prihvatiti novu arhitekturu Unije po kojoj bi Bruxelles dobio puno veće ovlasti u poreznoj i budžetskoj politici članica, što logično vodi tome da EU, osim zajedničke valute, dobije i puno veći zajednički budžet.

Velika Britanija oduprla se tome rukama i nogama, tako da zbog ima i puno kućnih svađa, jer to povlači više dugoročnih posljedica. Od toga da bi se Otok još više udaljio od Kontinenta, do toga da bi još više oživjele optužbe iz Europe da je London puki rukopoloženik, čak 'pudlica' Washingtona. Cilja se na to da Sjedinjene Države preko Britanije potkopavaju sve pokušaje da se Europska unija više integrira, s čime se, da puno ne cifram, uglavnom slažem, a iznijet ću za to i jedan argument koji se u javnosti ne čuje.

Suprotno vjerovanju da je današnja globalna ekonomska kriza najviše pogodila Grčku, ona je još teže pogodila američku državu Kaliforniju, što je i logično, odatle je kriza prije nekoliko godina i krenula na veliku svjetsku turneju. Ali o tome se malo zna, jer Sjedinjene Države imaju tako velik centralni budžet da su bez većih problema pokrpale kalifornijske rupe, tako da je sve proteklo u tišini, nitko Kaliforniju ni ne spominje. E sad, kada bi Velika Britanija htjela da se isto primijeni i na Grčku, zagovarala bi jedinstveniju i snažniju fiskalnu politiku i u Europi. Ali ne. Nju za to nije briga, ili, kako joj se rugao još jedan od praotaca europskog ujedinjenja De Gaulle, čim se dogodi nešto važno za jedinstvo Europe, ona se zagleda 'preko Atlantika'. Ondje se očito osjeća više kod kuće nego u vlastitoj europskoj kući.

Briselske rezerve

Da vidimo sada kako s ovim stvarima stoji Hrvatska. Tu odmah vidiš jedan paradoks. Iako se jako vole busati u 'suverenističke' grudi, HDZ-ove vlade su bespogovorno podržavale sve nove vjetrove u Bruxellesu, pa bi, da ih se još pita, tako sigurno bilo i s ovom novom poreznom i fiskalnom politikom koju su nametnuli Berlin i Pariz.

Nasuprot tome, Kukuriku koalicija pokazuje ambicije da bude autonomnija prema Bruxellesu, što se vidjelo iz pet točaka hrvatske vanjske politike koje je izložila Vesna Pusić. U tih pet točaka sadržane su rezerve prema EU s 'dvije brzine', koju zagovaraju Merkel i Sarkozy, a više samostalnosti Zagreb bi pokazao i podržavajući stvaranje palestinske države te protiveći se mogućem ratu SAD-a i zapadnih saveznika protiv Irana. Što je najvažnije, Hrvatskoj po Pusićki ne odgovara previše federalizma u ustrojstvu EU-a, što znači da ona nije previše oduševljena ni novom poreznom i fiskalnom politikom Bruxellesa.

Dobro, kada Kukuriku koalicija preuzme vlast, možda to neće baš tako ostati, i vjerojatno će trebati više mjeseci da se jasnije vidi kakvu će vanjsku politiku ona ustvari voditi. To se sada još ne može jer kod nas praktički nema rasprave o tome što je Hrvatskoj Europska unija, ali zato ima koliko hoćeš mitova, od kojih je glavni da ulasku u EU 'nema alternative'. Taj je mit toliko snažan da se s njim može usporediti još jedino onaj da je bilo dobro po svaku cijenu izaći iz Jugoslavije, iako je očito da su ta dva mita, kada ih malo promotriš, zapravo duboko proturječna.

EUgoslavija

Sve više autora kod nas i vani povlače, naime, usporedbu između SFRJ i EU-a, pa kažu da ideja jedinstvene Europe pobolijeva od jugoslavenskog sindroma slabe središnje vlasti i u osnovi joj prijeti raspad iz istog razloga iz kojih se raspala Jugoslavija. Dakle, ako Hrvatska zbilja želi ući u Europsku uniju kao prosperitetnu i održivu europsku zajednicu država, trebala bi se ponašati suprotno nego što se ponašala u jugoslavenskoj zajednici država. To znači drukati za više europskog jedinstva i za snažnije nadnacionalne institucije u Bruxellesu. Ali lako je to reći.

Jer što ako Hrvatsku, i ne samo nju, u Bruxellesu čeka neki novi Slobodan Milošević, koji će na sva usta proklamirati europsko jedinstvo, a zapravo će ga zloupotrijebiti za partikularne interese? Već vidim kako neki u čudu iskolačuju oči na ovo, ali polako, ništa nisam isisao iz prsta. U Bruxellesu su već pokazali da im nisu mrske ovakve metode otkako je buknula sadašnja kriza, pa se Grčku i druge zemlje s južnog europskog oboda bijesno optuživalo da su neradnici i raspikuće. Čak lijene 'svinje' koje treba pustiti da se same vade iz krmećeg gliba u koji su se same i uvalile.

Naravno da to nije istina. I u analizama trezvenijih sjevernjaka pošteno se priznaje da ovo nije kriza lijenog europskog juga koliko kriza halapljivih sjevernih banaka (prvenstveno, vidi vraga, baš iz Francuske i Njemačke), koje su namjerno gurale južnjake u dužničku ovisnost. Isto, uostalom, kako se to radilo i s korisnicima hipotekarnih kredita u Kaliforniji (samo što njih ipak nitko ne naziva lijenom prasadi). Ali te optužbe nikada nisu povučene, a one jako podsjećaju na svojedobno Miloševićevo bombardiranje parazitskih 'foteljaša' optužbama da žive na grbači radišnog 'naroda'. I da je toga dosta.

Kao što se zna, to je završilo serijom jugoslavenskih ratova u devedesetima, što se u europskom slučaju naravno nipošto ne mora ponoviti, iako 'futuristi' laki na obaraču ni to ne isključuju, ali neke pouke se valjda mogu izvući.

Cementiranje Unije batinom

Europska unija očito treba neki cement koji će je povezati u funkcionirajuću zajednicu i zaštititi od udara kriza, pogotovo ovako iracionalnih kakva je sadašnja. Jer Europa, kao ni SAD, nikada nisu bogatiji nego danas, a ipak nezaposlenost neobuzdano raste, čak se jasno vide i prvi simptomi masovnog siromaštva i bijede. Dakle, nema boga, nešto tu treba napraviti.

Ali zbijanje EU-a, iako opravdano ide u pravcu stvaranja ne samo monetarne nego i fiskalne unije, naprosto ne smije biti provedeno batinaškim metodama i po diktatu najvećih i najmoćnijih, a upravo to se događa. Uvođenje neke vrste prinudne uprave u Grčkoj, Italiji, donekle i u Španjolskoj, s realnom perspektivom da se to nastavi i drugdje, uključujući Hrvatsku, ima jasan prizvuk očijukanja s kineskim modelom kapitalizma. Znači kapitalizma koji će funkcionirati tobože upravljan famoznom 'nevidljivom rukom' tzv. slobodnog tržišta. Ali će zapravo u toj ruci biti toljaga koja sve više utire diktatorske prečace i u ekonomiji i u cijelom društvu.

To je, bojim se, toliko očigledno da se ne da prebrisati ni činjenicom da je Europska unija najzaslužnija za demokratizaciju i liječenje od nacionalističkog bjesnila baš ovih naših prostora. Eto, u takvu Europu je upravo ušla Hrvatska, koja manje lošeg izbora vjerojatno nema, jer ne raspolaže ni norveškom naftom ni švicarskim bankama da bi si mogla dopustiti luksuz izostanka. Ali je glupo ne vidjeti da je zasad sigurno da će ondje biti dobro samo hrvatskim političarima i poduzetnicima koji se uspiju ubaciti u europsku političku i kapitalističku klasu. Svi ostali morat će proći puno bolniji test metodom vlastite kože.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još