Komentatori KOMENTAR DARKA POLŠEKA

Dječja bolest euroskepticizma u ljevičarstvu

Tko o čemu, a naša akademska ljevica o euroskepsi: je li EU doista toliko okužena neoliberalizmom da je do srži nedemokratska, korumpirana i pohlepna onako kako to oni misle? Idemo polako, točku po točku…

Na dan potpisivanja Pristupnog sporazuma Hrvatske Europskoj uniji, u tjedniku Forum, pod naslovom ‘Je li ulaz u EU doista naš civilizacijski doseg?’ kolege s Filozofskog fakulteta, Nino Raspudić i Mate Kapović objavili su dva euroskeptična napisa, priloge navodno nepostojećoj javnoj raspravi o tome trebamo li uskoro na referendumu glasati za ili protiv pristupa Europskoj uniji. Rasprave je tijekom dvadeset godina otkako želimo postati članicom naravno bilo, ali autori vjerojatno misle na vrlo određenu vrstu ‘javne rasprave’ - poput one na plenumima. U svojim javnim nastupima u medijima moji kolege i sami su vrlo rječito sudjelovali u njoj. Ali kako je većina gotovo zaboravila argumente onih starijih rasprava, i ne zaboravimo - motiva Domovinskog rata!, nastavimo onda s njom.

U spomenutim člancima, posebno u Kapovićevom, ponavljaju se vrlo ozbiljne optužbe na račun Europske unije. Po sudu Kapovića i njegovih istomišljenika, Europska je unija korumpirana, ne štiti ljudska prava, nije demokratična, ne garantira jednakost, štiti krupni kapital i omogućava lakše isisavanje hrvatskog bogatstva iz zemlje. Ona nas sili na socijalno neosjetljive postupke koje sami ne bismo učinili. Ona je, ukratko, ‘neoliberalna’ tvorevina kojoj bi svakako trebalo reći povijesno ‘ne’. Po Kapoviću, Europska unija nije naš civilizacijski doseg!

Kada bi tvrdnje Kapovića i njegovih kolega imale imalo pokrića, građani Hrvatske doista bi se morali ozbiljno zapitati hoćemo li ponovno postati ‘guske u magli’. Srećom, to nije slučaj. Moja je poruka: građani Hrvatske, možete ostati mirni. U ovome povijesnom trenutku glasati protiv Europske unije bilo bi glasanje gusana u magli.

Ali razmotrimo redom ‘argumente’ protiv Europske unije:

‘EU je korumpirana’

Neki intelektualci s ekstremne ljevice, poput Kapovića u spomenutom članku, govore o Europskoj uniji kao korumpiranoj zajednici u službi neoliberalizma i krupnog kapitala. Europi je stalo da hrvatska popravi svoje institucije samo zato što je to bolje (jeftinije) za krupni kapital. Čak i kada bi to bila istina, već bi i to bilo dobro za Hrvatsku. Ali to naravno nije cijela priča. Transparency international ovih je dana objavio svoje izvješće o korupciji u svijetu za 2011. Pogledamo li upravo objavljenu kartu korupcije u svijetu 2011., vidjet ćemo da su uz Kanadu, SAD i Australiju, zemlje Europske unije jedine u kojima dominira žuta boja, boja vrlo niske korupcije. Na tom je popisu, u toj kategoriji nisko korumpiranih, zanimljivo, još jedna zemlja: Čile, omiljena meta ljevičara, koji vole tvrditi kako u njoj još od Pinocheta vlada ‘neoliberalni fašizam’... Pa ako neoliberalizam i tržište ‘zbog jeftinoće’ popravljaju institucije, razumnim bi ljudima to nešto trebalo značiti. Kapović i njemu srodni politički intelektualci možda bi se trebali zamisliti ili pokušati objasniti činjenicu da slobodno tržište gotovo uvijek ima takav učinak, da ne stvara nego uništava korupciju. Ali to je rasprava za jednu drugu priliku. Za nas je bitno da je razumno priključiti se zajednici zemalja koje imaju dokazano najmanje stope korupcije.

Stringer
Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu
‘EU ne štiti ljudska prava’


Sličnu tvrdnju, tj. vrlo ozbiljnu optužbu na račun Europske unije, Kapović ponavlja i o stanju ljudskih prava u Europskoj uniji. Na primjeru imigranata i ‘dječjeg ropskog rada’ kojim se koriste neke multinacionalne kompanije, on zaključuje kako je stanje vrlo loše.

Izvješća i rangiranja Freedom Housea, Amnesty Internationala, kao i drugih organizacija, primjerice Reporteri bez granica u tome su opet vrlo jasna: Europska unija (zajedno s ostalim ‘Zapadnim svijetom’ tj. Kanadom, SAD-om, Australijom i za divno čudo – opet Čileom) ima najviši stupanj sloboda i najbolje štiti ljudska prava. Za one kojima te organizacije nisu poznate: riječ je o tri najuglednije svjetske organizacije za praćenje stanja ljudskih prava. Za kvalificiranu raspravu to bi trebalo biti dovprirezneoljno, ali nekima ugled, priznanja i podrška tim organizacijama kao mjerilima nepristranosti, očito nije garancija. Imamo li mi neka drukčija mjerila? Znamo li mi bolje od njih kakvo je pravo stanje ljudskih prava? Protivnici ulaska u EU vjerojatno misle kako bi po našim kriterijima stanja sloboda u svijetu, Hrvatska kotirala znatno bolje.

Pa ipak, osobno vjerujem da se stanje ljudskih prava u mnogočemu može popraviti čak i u slobodnim zemljama. Za raspravu o tome trebamo li glasati za ulazak u Europsku uniju, to nije posebno važno. Važno je međutim: Ako želimo popraviti stanje ljudskih prava u svijetu, pa i u Europi, nećemo li imati više prilike za popravak toga stanja preko Europskih institucija, umjesto da ovdje gruntamo po novinama, ili da se vratimo našem ‘uobičajenom poslu’ - demonstracijama?

EbS
Europski parlament
EU nije demokratska


Treća vrlo ozbiljna optužba na račun Europske unije jest Kapovićeva tvrdnja da Europska unija nije demokratska. Osnovni Kapovićev razlog jest skepsa prema ideji predstavničke demokracije i njegovo povjerenje u onu ‘direktnu’. Ali u spomenutom napisu o tome nije riječ. Naprotiv, Kapović tvrdi da EU nije demokratska čak ni po kriterijima predstavničke demokracije. Osnovni argumenti protiv demokratičnosti Europske unije za njega su primjeri porasta ksenofobije u zemljama članicama. Premda EU čini mnogo u suzbijanju ksenofobije, mogli bismo postaviti pitanje jesu li socijalne manifestacije, poput ksenofobije, uopće argument protiv političkoga ustroja? Kako bi taj problem riješila ‘direktna demokracija’? (Ne želim ni zamisliti!)

Postoje brojni argumenti protiv europske ‘demokratske insuficijencije’, a jedan od češćih, naime da se članovi vlade tj. Komisije ne biraju izravnim glasanjem naroda, iznio je i Kapović. Metoda regrutiranja članova vlade Europske unije zasigurno nije idealan model. Ali možda će se nekome svidjeti odgovor Europskoga ustava i domaćih stručnjaka koji tvrde da ćemo mi, hrvatski građani, u Europskom parlamentu i općenito europskim institucijama, imati više glasova negoli što bi nam po demografskoj (a pogotovo ekonomskoj) snazi pripadalo!

Ta računica Europskoga ustava zapravo štiti manje (i ekonomski slabije) narode. Tom distributivnom mjerom Europska se unija zapravo pokušala zaštititi od prigovora Kapovićevih istomišljenika prema kojima u Europi ne vlada jednakost već načelo ‘jači-kvači’. Stoga prigovor da Europa nije Europa jednakosti, nije na mjestu, barem kada je riječ o Hrvatima. Štoviše, čini se da bismo trebali biti sretni! Problem je međutim, da tek sada, prebrojavanjem europskih mandata, shvaćamo koliko smo zapravo mali!

‘Europske kompanije izvlače naš novac’


Posebni dio teze o korupciji Europske unije jest Kapovićeva, inače ‘u našem narodu’ vrlo proširena tvrdnja da njihove kompanije ‘izvlače novac’ iz Hrvatske. Prvo, sve te ‘njihove’ kompanije djeluju po domaćim zakonima. One kojima se naše porezne i prirezne stope ne sviđaju niti ne dolaze. (A takvih ima jako mnogo.) Drugo, nisam čuo da u ‘njihovim’ kompanijama rade vojske stranaca. U njima gotovo bez iznimke rade i svoj dohodak zarađuju upravo hrvatski građani. Najviše zarađuju upravo u takvim, ‘njihovim’ firmama. Netko ciničan mogao bi upitati: zašto baš u ‘njihovima’? Zašto ne u ‘našima’? Zapravo, ta općeproširena teza želi reći da bismo mi sve to radili bolje od njih, i da bi sve bilo bolje kada bi te firme bile u ‘našem’ vlasništvu. Možda se u ‘našim’ firmama ne bi plaćali porezi? Ili bi za ‘naše’ firme vrijedila neka drukčija, ‘humanija’ pravila? Kako god, čini se da bi po se Kapoviću u ‘našim’ firmama moglo proizvoditi, i dobivati ‘pravedne plaće’ bez obzira na to želi li netko te proizvode kupiti!

‘Europska ucjena: uništite brodogradilišta!’

‘Je li doista pametno po diktatu EU uništiti i zadnje naše ostatke industrije - brodogradilišta’, pita se Kapović, te uz tvrdnju o ‘namjernom upropaštavanju brodogradilišta’ (namjerno? ma gdje li je taj kriminalac) navodi vrlo dubiozne brojke o produktivnosti naših brodogradilišta. Kada bi iznosi koje spominje Kapović bili točni, brodogradilišta bi bila u plusu, pa o njima ne bismo ni razgovarali!) Hajde onda dobro: o brodogradilištima!

Prvo, veleposlanik EU Vandoren u lipnju je tvrdio da pristup Hrvatske Uniji nema veze s restrukturiranjem brodogradilišta. Drugo: ‘diktat’ Europske unije, odnosi se isključivo na zahtjev Europe da se za novac EU uložen u restrukturiranje naših brodogradilišta obavi ugovoreni posao. Mi smo novac potrošili a posao nismo napravili. Sada se od nas očekuje da ga obavimo ili da novac vratimo. (Meni se to čini fer, ali neki kritičari EU, kapitalizma i neoliberalizma misle da je u redu uzeti tuđi novac, potrošiti ga, a onda ne obaviti ugovoreni posao.)

No doista, koliko je pametno uništiti (ili privatizirati) brodogradilišta? (Jer za Kapovića je to isto.) Naša brodogradilišta, da se izrazim postmodernističkim jezikom, nisu dobra za ekonomiju, ali su dobra za mišljenje. Ona su postala metonimija ne samo naše poslovne nesposobnosti, nego i naše misaone bijede. Često se može čuti (u tome Kapović nije nikakva iznimka) kako bi uništenje brodogradilišta ukazivalo na socijalnu neosjetljivost i na manjak dugoročnih vizija po kojima će brodogradilišta jednoga dana postati centri raketne industrije. Evo kako stvari stoje: svojim prastarim Fićom želite se odvesti od Črnomerca do Jelačićevog trga, ali prije toga, premda ste već dvadeset puta plaćali popravak vašeg vozila te majstorima ostali dužni za popravak, morate ga još jednom odvesti mehaničaru – crkla je getriba. Istodobno, možete se voziti tramvajem. Naši vrli, ‘socijalno osjetljivi’ intelektualci govore nam da je jedini način - popraviti getribu i ne voziti se tramvajem, jer jednoga će dana naš Fićo, sa sto starih kotačića, ‘za petama zatrubit svima nama – tru, tru’. Za novac dosad utrošen u popravke našeg starog Fiće, (a ne zaboravimo: popravke još nismo ni platili!)mogli smo već napraviti podzemnu željeznicu, ili uložiti u Kapoviću važno - besplatno školstvo, ili barem kupiti novog Golfa, ali ne: mi smo bili pametni, ostali doma i u dugovima s nepopravljenim Fićom! Mogli smo povećati davanja svim nezaposlenima, povećati plaće ljudima u javnome sektoru, investirati u demografsku obnovu, (a o smislenim načinima trošenja i investiranja da i ne govorimo)... tko je tu onda socijalno neosjetljiv?

‘Zaštita sira i vrhnja je buncanje; samo mi štitimo malog čovjeka’

Premda zaštitu ‘sira i vrhnja’ pred neoimperijalnim naletom Europske unije Kapović smatra nesuvislim desničarskim buncanjem, ne vidim u čemu se ono razlikuje od Kapovićevih razmišljanja. Temelj obje vrste ‘argumenata’ protiv Europske unije jest vjera obaju političkih opcija, ekstremne desnice i ekstremne ljevice, da se interesi građana mogu zaštititi tako da se zatvorimo u vlastiti sobičak, u svoj topli hrvatski kutak (gdje smrdi ali je barem toplo, kako kaže Krleža), da zatvorimo oči i zaboravimo na to koliko smo tuđeg novca potrošili. Obje političke opcije vjeruju da je moguće zaštititi ‘malog čovjeka’ – tako da odbijemo plaćati svoje dugove, tako da ne postavljamo pitanje učinkovitosti vlastitoga rada, skupe države, te da prestanemo brinuti želi li itko kupiti naše proizvode. Katkada se čini, a sudeći po anketama za i protiv EU čini se da je taj pričin istina, da obje opcije vjeruju kako je dovoljno odbaciti ideju tržišta da Hrvatskom poteče med i mlijeko, i kako će neka verzija anti-europskog komunizma srediti sve nepravde kojima smo podložni ‘mi mali’. Upravo je to uvjerenje najveća zabluda, iluzija malih, neiskusnih, i isuviše idealističnih pionira, koja stvara jak motiv anti-europskog raspoloženja.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još