Komentatori PIŠE: OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ

Kako su umjetnici u Hrvatskoj postali pokret otpora

Ulica i politika sveprisutne su u radnim sobama, pozornicama i ateljeima već neko vrijeme, ali dogodilo se i obrnuto: utjecaj kulture, preko njezinih aktera, umjetnika, proširio se izvan institucija, ateljea i radnih soba, na ulice

U izbornoj noći, nakon objave rezultata, nazvali su me iz jednih dnevnih novina s pitanjem o očekivanjima od novoizabrane vlasti. Ukratko, odgovorila sam da očekujem drukčiji odnos prema javnom dobru i zaštitu istog od sebičnih interesa jer je javno dobro, pritom prvenstveno mislim na javne prostore, jedino bogatstvo siromašnih (dakle većine hrvatskih građana). To je i objavljeno. Nije objavljen onaj drugi dio 'očekivanja' koji se odnosio na kulturu, vjerujem zbog nedostatka prostora, ali je simptomatično da je tu nepodnošljivu kulturu na neku foru uvijek najlakše otfikariti. Pa ni u izbornoj kampanji nitko je nije spomenuo, što valjda dovoljno govori o tome koliko je važna političarima i koliko oni misle da je važna glasačkom tijelu.

Ove dvije stvari, kulturu i javno dobro, nisam slučajno spomenula zajedno.

Značajan broj hrvatskih umjetnika (pisci, režiseri, likovnjaci) koristeći svoju prisutnost u javnosti, što je većini zainteresiranih građana nedostupno, unatrag nekoliko godina svojim tekstovima, performansima, građanskim inicijativama, izložbama, knjigama, intervjuima, tribinama, gotovo svim vidovima aktivnosti glasno i direktno identificiraju i artikuliraju probleme i anomalije društva i angažirani su na ispravljanju istih. Da se radi o nečemu imalo neozbiljnijem moglo bi se, s obzirom na raširenost, nazvati trendom ili modom.

Ovako, rade onaj posao koji bi, u nekom idealnom ili koliko-toliko uređenom društvu u kojem pravna država funkcionira, trebali odrađivati političari i utjecajni mediji. U stvarnosti, dok politika, mainstream mediji i njihovi sponzori i oglašivači svakodnevno proizvode anomalije, i uspješno, barem na određeno vrijeme, uspijevaju 'manipulirati narodom', čini se da su umjetnici zadnji čije se glas koliko-toliko čuje, a koji pokušavaju izvikivati neugodnu istinu.

Anto Magzan/PIXSELL
Urša Raukar privedena je za prosvjeda u zagrebačkoj Varšavskoj ulici
Tako se Pravo na grad vezuje uz glumce Vilija Matulu i Uršu Raukar, Inicijativa za Marjan koja se otvoreno suprotstavila Kerumovom povampirenom apetitu i samovolji te uspjela okupiti nekoliko tisuća Splićana, krenula je od teksta pisca Jurice Pavičića, a zamah je uhvatila Facebook inicijativom slikarice Duške Boban. Nakon okupljanja nekoliko tisuća građana na Prvoj vodi, kad je spriječena sječa šume zbog gradnje 'elitnog' restorana Kerumove Fani, održano je više koncerata, performansa (poput nošenja na stotinu pitara s uvelim biljkama iz devastiranog Botaničkog vrta pred zgradu Gradskog poglavarstva), pa sve do nedavne akcije za rušenje zida od bloketa koji desetljećima presijeca prekrasnu šetnicu na južnoj strani Marjana ispod Vile Dalmacija.

Ova akcija koja uključuje i crtanje murala 'onog što je iza zida', uz aktivistički ima i snažan umjetničko-performativni predznak. A bome ukazuje i na nepoštivanje zakona o pomorskom dobru od strane nadležnih prema kojem je obalni pojas dvanaest metara od mora javna površina, slobodna za svih. No, 'u zemlji čuda zakon je ko Burda'. Također, ova akcija upozorava i na ono što će nas snaći ne izborimo li se da naše ulice, parkovi, trgovi, ostanu naši i ne pretvore se u poluzabranjene zone.

Siniša Labrović otišao je toliko daleko da je u ring pozvao tada aktualnog ministra kulture Božu Biškupića
Izložba 'Radni teren Jugoplastika' u splitskom Salonu Galić ponovo je aktualizirala tezu o ciljanoj likvidaciji Jugoplastike i slične slučajeve. U trenutku kada je Kamensko više nego aktualno, govor o Jugoplastici ima i puno širi i dublji smisao od sentimentalnog prisjećanja na vremena sklonija radnicima ili od počasti žrtvama tranzicijskih kriminalnih radnji. Ovaj nas umjetnički projekt posredno upozorava i na ono što se događalo i događa Kamenskom i drugim tvornicama i firmama od kojih su mnoge danas mogle uspješno poslovati da se mutikašama s puno para nije prohtjelo drugačije.

Zanimljivo je da je ovaj neorganizirani 'umjetnički pokret otpora' (osnažen i bendovima poput TBF-a, St!lnesa, Dječaka) izrazit baš u Splitu, gradu u kojem se zadnjih godina zbog vlasti i (ne)kulturne politike ne čini nerealno ni da Kralj žutih kesa za ravnatelja neke od kulturnih ustanova postavi svog kućnog ljubimca.

Split je, istina, već dugo grad-slučaj, što mu nije smetalo da jedini na ovim prostorima stvori novinu kakav je bio Feral koji je imao presudan utjecaj u formiranju nekih mlađih slobodnih glasova koji polako zauzimaju onaj bolji (i nažalost nerijetko manje isturen) dio javnog i medijskog prostora.

U Dubrovniku s Inicijatvom za Srđ aktivno surađuje Slaven Tolj koji upozorava na bezumnu gradnju trafostanice i golf terena na Srđu, kao i na sumnjiv projekt gradnje hidroelektrane na Ombli.

Siniša Labrović svojim performansima redovito ukazuje na svakodnevne sumanutosti s kojima živimo u neprirodnom skladu.

Eto, da nabrojim samo neke, a ima ih još puno.

Kazališne predstave koje podižu najviše prašine, o kojima se najviše govori i piše, one su koje nude otvoren društveni angažman i kritiku – i sve su brojnije.

Na književnom terenu više se ne može govoriti o slučajnosti. Igor Štiks i Srećko Horvat autori knjige 'Pravo na pobunu' akteri su studenskog pokreta.

Pjesnik Marko Pogačar u svom eseju 'Prema angažiranom piscu' govori o piscu kao javnoj osobi koja na raspolaganju ima veću ili manju količinu medijskog prostora, a njegov je zanat, ako već ne nužno i njegova umjetnost, oruđe i oružje za prenošenje po(r)uka i informacija. Taj je javni i medijski prostor i taj zanat pisac dužan koristiti u svrhu povećanja onoga javnog dobra, to mu nalažu ljudska i profesionalna odgovornost.

Ljevak
Novi roman Ivice Đikića tematizira 90-e i 'zločine na našoj strani', kako je na predstavljanju knjige kazao pisac i novinar Viktor Ivančić
A ne treba zaboraviti i da je knjiga medij: Marinko Koščec, Edo Popović, Ivica Đikić upravo su objavili romane u kojima se, svaki na svoj način, obračunavaju s domaćim ludilom bez granica.

Pisac Robert Perišić uspio je zajedno s kolegama ujediniti veći dio spisateljske scene oko Prava na profesiju, inicijative koja se bavi sindikalnim pitanjima pisaca koji su u dosadašnjoj kulturnoj politici bili zadnja rupa na svirali.

Ovdje dolazimo i do priče o famoznom tržištu kojeg nema jer je naprosto premaleno da bi itko na njemu opstao (pa eto uključujući i Nives Celzijus koja je uz svu halabuku sa stranica tabloida svoj potencijal javne pažnje ispucala u jednoj sezoni). I dok se trgovci, pa i oni među umjetnicima, glazbenicima, piscima, prilagođavaju tržištu i podilaze publici, 'obični' umjetnici pokušavaju tržište prilagoditi sebi, odgojiti ga, i na taj način – stvoriti ga. Ulica i politika sveprisutne su u radnim sobama, pozornicama i ateljeima već neko vrijeme, ali dogodilo se i obrnuto: utjecaj kulture se preko njezinih aktera, umjetnika, proširio izvan institucija, ateljea i radnih soba, na ulice.

U zemljici na rubu svijeta, u kojoj je moralno posrnula politika, crkva, utjecajni mediji, umjetnost se spontano nudi kao mogući korektiv i ako hoćete moralna vertikala društva. Ali pitanje je koliko dugo je moguće na taj način pružati otpor raznoraznim predatorima i pomahnitalim moćnicima.

Iako se nitko u predizbornoj kampanji nije razmetao kulturom, nadam se, a danas je teže nadati se nego ne nadati se, kao i većina kulturnjaka, da će na čelo Ministarstva kulture nakon raznih činovnika, politikanata i kolekcionara, napokon doći osoba koja za to ima i znanja i afiniteta i ljubavi. Svakako netko čija vizija kulture dopire koji pedalj dalje od kulturnog turizma i mrtvih gradova, muzej-pizzerija u kakav se pretvorio Dubrovnik, a u kakav se polako, ali sigurno pretvara i centar Splita.

Jer, uz svu marginalizaciju, neprepoznavanje od strane institucija i uprkos okolnostima koje im ne idu u prilog, danas je funkcija umjetnika i kulture u društvu možda važnija nego ikad prije. Takva (i samo takva) kultura koja ima volju i fantastičnu ambiciju mijenjati svijet i samu sebe na bolje zaslužuje nekog tko je može voditi, podržavati i pratiti.

Da se razumijemo, intimno sam pobornica teze da je svaka dobra umjetnost već sama po sebi angažirana, ali nema razloga za brigu – dodatni angažman neće vam pokvariti stil, ako ga imate.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još