Komentatori KOMENTAR SLAVENKE DRAKULIĆ

Bajka o Sanji i patuljcima

Sanja Iveković izlagat će ovog mjeseca u njujorškom Museum of Modern Arts, MoMA. Hrvatska se dosad svijetu predstavljala isključivo darovima prirode – vrijeme je da se pohvalimo i nečim što su napravili ljudi. Umjetnici. Hoće li država znati prepoznati šansu?

Upravo sam dobila pozivnicu za otvorenje izložbe Sanje Iveković u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u New Yorku, 13 prosinca. Izložba će trajati do 26. ožujka. Ovo je lijepa vijest, da ne kažem senzacionalna, spektakularna, ekskluzivna i slično, sve ono, dakle, što se mora staviti u egidu da bi išta iz područja umjetnosti i kulture došlo među vijesti. Treba li to uopće spominjati - a valjda treba - MoMA u njujorškoj Zapadnoj 53. ulici jedan je od najvažnijih muzeja na svijetu i dobiti izložbu u njemu je sigurno jedan od vrhunaca karijere svakog umjetnika. Sanja je, iza Marine Abramović, jedini umjetnik/ca iz ove regije – elegantniji izraz za bivšu Jugoslaviju – koja ima tu čast. Dakle, treba joj čestitati velikim slovima na svim naslovnim stranicama, u svim dnevnicima. Veliko priznanje za nju, ali i za Hrvatsku.

Samo što ćemo, kad za slavlja i čestitke trenutačno u Hrvatskoj nema mjesta?

Smetlarska nadgradnja i državni umjetnici

Naime, kod nas, a naročito sada, u medijima nema mjesta za bilo što, što nije politika. Jednom je u razgovoru o politici njemački autor Hans Magnus Enzesberger upotrijebio sljedeću metaforu: rekao je da se prema političarima treba odnositi kao prema – smetlarima. Oni rade prljav posao za koji ih treba dobro platiti, ali to ne znači da se pristojni ljudi s njima trebaju družiti. Međutim, ma koliko bila prljava, ta politika još uvijek dominira našim životima i određuje ih u mjeri i na način koji podsjećaju na prošla vremena. Ne samo na Tuđmanova, već i ona rana socijalistička, da ne kažem socrealistička, jer smo zapeli na tom nivou poimanja kulture i umjetnosti. Između ostalog, za naše ‘smetlare’ stoga tradicionalno kultura spada u ‘nadgradnju’. U prijevodu, to znači da nikome nije nužna i može se živjeti bez nje. Tužan je primjer statistika koja kaže da se u Hrvatskoj godišnje čita otprilike pola knjige po stanovniku, a o izložbama da ne govorimo.

No ovo nije trenutak za lamentiranje, upravo obrnuto.

Sanja Iveković/MOMA
Detalj iz instalacije Sanje Iveković 'Personal Cuts'
I zato je šteta za Hrvatsku – premda ne i za Sanju Iveković, jer ona sigurno ne želi biti 'državna umjetnica' - da Hrvatska njezinu izložbu ne shvaća i prema njoj se ne odnosi na drugačiji način. A time bi Hrvatska mogla samo dobiti… Ja, naime, tvrdim da Sanjina izložba u MoMA-i jest upravo to – politika. I to politika na najvišem nivou. Zašto? Zato jer je Sanja Iveković svjetski poznata konceptualna umjetnica na području fotomontaže, videa, performancea, instalacija... Za njezin katalog 'Sweet Violence' tekst pod naslovom 'Kultura i nasilje' napisao je Terry Eagleton. U najavi na stranici MoMA-e stoji, primjerice: 'Iveković nam nudi fascinantan uvid u službenu politiku moći, rodne uloge i paradokse svojstvene kolektivnom pamćenju.' Odete li na Google, pronaći ćete na stotine tisuća referenci na raznim jezicima, uz citate poput: 'Smatra se jednom od vodećih umjetnika iz bivše Jugoslavije... u Hrvatskoj prva umjetnica koje se proglasila feministkinjom' itd.

Još više govore statistike: održala je 1152 izložbe od kojih 11 samostalnih. Od toga ih je 28 održala u Njemačkoj, 26 u Austriji, 15 u Hrvatskoj, a 14 u SAD-u. Zanimljivi podaci za umjetnicu koja je izlagala na svjetskim izložbama i biennalima poput Dokumente i kojoj radove otkupljuju MoMA, londonski Tate ili bečki MUMOK, a ugled i cijena joj samo rastu.

Možda je našem mentalitetu ipak najbliži opis u jednom našem dnevnom listu gdje stoji 'Kad nekog umjetnika pozovu u njujoršku MoMA-u, to je nogometnim žargonom rečeno, kao da vas zovu da budete glavni napadač u Barceloni.'

Izložba Sanje Iveković u poljskom Lodzu
Proroci u vlastitom selu


No, sve ovo nije previše od koristi, jer oni koji znaju za Sanju, znaju i tko je ona i koliko je vani poznato ime. Kod nas je tako - kad čovjek vani napravi karijeru, u njegovom se selu to doživljava kao neka vrsta izdaje, prodaje, moralnog pada...

Ovdje, naime, vladaju drugačija pravila i cijene se druge vrijednosti – zato mi imamo lokalne zvijezde koje nitko drugi ne priznaje, ali što mari? Tako je bilo i ranije, nije ni to novost.

Zanimljivo je, naprimjer, da je svoju poznatu seriju GENXX u kojoj problematizira kolektivnu amneziju socijalističke prošlosti (rad je bio 2000. objavljen samo u alternativnom Arkzinu!) izlagala samo na Zagrebačkom salonu, čiji je kustos bio - Slovenac. Naš MSU nikad nije pokazao interes da taj rad kupi, ali je zato u kolekcijama u inozemstvu. I slavni rad ‘Trokut’ je sad kupila MoMA, a ostala edicija je u drugim stranim kolekcijama muzeja. Da nije u pitanju novac, govori i činjenica da je beogradski Muzej suvremene umjetnosti nedavno otkupio rad – kolaž 'Novi Zagreb', a kako ni oni nemaju para, platit će u ratama!

Međutim, u međuvremenu se situacija promijenila. Hrvatska je postala samostalna država kojoj je stalo – mora joj biti stalo - do prepoznatljivosti i ugleda u svijetu. Ako ni za što drugo, onda zato da se bolje prodaju njeni ‘proizvodi’ poput turizma i da privuče investitore i zaposli ljude. Uz to, Hrvatska se ne želi poistovjetiti s Balkanom, želi se, dapače, izdignuti iznad te vrste identifikacije. Ali kako? Međunarodno prepoznavanje i ugled ne stječe se samo na posjedovanju prirodnih dobara. Kako bi bilo, za razliku, da se hvalimo nečime što su napravili ljudi? Pojedinci? Umjetnici, na primjer. Ili znanstvenici, koji isto tako prvo moraju otići van, tamo napraviti karijeru za koju ovdje nisu imali uvjete, pa tek onda možda i u domovini dobiti priznanje. Ako se odluče vratiti, to je već druga priča.

Ivekovićki, to ponavljam, sigurno nije stalo do toga da postane državna umjetnica. Ali bi ova država trebala mariti za to da preko nje i ostalih sličnog ugleda u svijetu (a to ide mimo želje umjetnika samih) promovira sebe samu. Pojednostavnjeno rečeno, ulaganje u kulturu i umjetnost najbolje se isplati. Uspjeh pojedinaca, pogotovo umjetnika, najjednostavniji je i najjeftiniji način promocije jedne države. O tome je, uostalom, kod nas najviše govorila i pisala Andrea Zlatar. Treba sistematski ulagati u ljude, u talentirane pojedince, pametno ih podržavajući na njihovu putu afirmacije, jer takva su ulaganja svima nemjerljivo korisna.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još