Nekoliko vijesti u vezi s vjerom ovih je dana zabavilo Srbiju. Prva je ona da je Liga socijaldemokrata Vojvodine izgubila strpljenje i obratila se Ustavnom sudu pitanjem može li grad Novi Sad u jednoj laičkoj, sekularnoj državi koja je odvojena od crkve imati svoju slavu. Isto to se dogodilo u Beogradu, gdje se s namjerom preispitivanja gradske slave Spasovdana Ustavnom sudu obratila udruga Ateisti Srbije
Problema je u Novom Sadu više: troši se narodni novac, slava je obveza, dječica ne idu u školu, u gradu žive i ateisti, katolici, muslimani i ostali kojima gradska slava Đurđic ne znači ništa. Osim toga, taj su Đurđic ustanovili Šešeljevi radikali dok su držali gradsku upravu.
Nije Novi Sad jedini: novokomponirani kršćani tipa M-91, ugledavši Svjetlost, počeli su izmišljati do tada nepostojeće tradicije na veliko. Popovi su to jedva dočekali, pa smo imali osvećivanja, kađenja i bajanja svakom mogućom prilikom. Bez popova se više ništa nije moglo otvoriti: škola, vrtić, policijska stanica, ured, obrt, dućan, tržni centar. Kao što dobro znate, ni u Hrvatskoj nije bolje. Uvijek se s nježnošću sjećam scene na televiziji u nekoj predizbornoj kampanji: negdje u Dalmatinskoj zagori velečasni i ministrant nadasve ozbiljno posvećuju i škrope telefonsku govornicu pored ceste usred ničega. Razumijem ja da je Vlajima ta govornica bila od pomoći, ali ipak.
No vratimo se Srbekima. Krsna slava je prije i iznad svega obiteljska prilika i tradicija koje se pragmatični Srbi drže prilično, kako bismo rekli, fleksibilno, kužite. Ne ulazeći u teološko-liturgijske istančanosti, slave se bazično dijele na posne i mrsne, je l’ to jasno? Budući da je pojam posta u međuvremenu postao također rastezljiv, tu ima niz varijacija: bigotni, licemjerni novi vjernici, revni, kako se to kaže, izmišljaju sve strože postove sasvim mimo učenja i običaja, što je sujeta i taština taštine (vanitas vanitatis), niska ambicija da se bude bolji kršćanin od susjeda. Normalni ljudi slavit će na način fleksibilan do te mjere da na posnoj slavi jedu i pajceka; uostalom, i za to se može naći neka zakučasta dozvola negdje u knjigama.
Ništa gore nego kad se dojučerašnji komunisti preporode u nove kršćane, kao što znate i sami, sestre i braćo u Kristu. Zapravo ima i gore: kad ih etablirane crkve počnu poticati u njihovim ludostima. Jedna od tih ludosti je i slava institucije. Tako sada svoju slavu imaju gradovi, policija, vojska, ministarstva, razne tvrtke itd. Možete misliti. Policija je, mom boljem savjetu usprkos, odabrala nekog svetog arhangela, umjesto sv. Apostola Tome (zvanog 'nevjerni' jer je bio kriminalist i nije vjerovao na riječ dok ne pipne). Beograd također ima gradsku slavu, kada se ulice zaguše zbog litije (procesije) sa sve popovima, kadionicama i skrušenim predstavnicima svih stališa koji hodaju i misle o profitnim stopama. Čak su odlučili uvesti i vojne svećenike (vidjeti o tome 'Dobroga vojaka Švejka' u sjajnom hrvatskom prijevodu Nade Gašić, također 'Kvaku 22' u također sjajnom prijevodu Zlatka Crnkovića). To nekako ne ide baš brzo, pa su Srbi pošteđeni svog Jezerinca i Kaćunka, doduše.
Džepna vjera
E, sad: svega toga nije bilo ni za zvjersko-fašističke Kraljevine Jugoslavije, a o zvjersko-komunističkoj tvorevini i da ne govorimo. Jesu političke stranke, naročito one demagoškoga tipa, imale svoje slave; ali to je bila njihova privatna stvar. Jesu Crkva i Država imale svoje ritualne relacije povodom važnijih blagdana po feudalnom načelu Kruna-Oltar-Sablja, ali se na tome završavalo. Ovi novokomponirani kršćani ne znaju se ni prekrižiti ljudski, a nekmoli izmoliti obični očenaš; zato se krste pod starost i vjenčavaju u crkvi nakon više desetljeća građanskog braka. Vjera je postala moda, ukratko, dakle grijeh licemjerja i sujete, hereza, dapače. Bog će ih polupati željeznom palicom kao suđe lončarsko, ako se dobro sjećam Psalama.
U takvome kontekstu nije nimalo začudna sljedeća vijest: neki otac i sin s obiteljskim obrtom u Gadžinom Hanu (ne želite znati gdje je to!) odlučili su se umiješati u vjersko tržište tako što su počeli praviti crkve za ponijeti. Portabl-crkva košta od 12 tisuća eura najmanje (osnovni model s minimalnom opremom), a dade se nadopuniti po želji: bijele gume, stereo, tamna stakla, hologramski prikaz svetaca... Dobro, šalim se. Proizvođači jamče instaliranje hrama Božjeg u roku od sat vremena od trenutka isporuke, pod uvjetom da je betonska podloga odlivena. Zvono može biti pravo, mjedeno (17 kilograma, s konopom ili elektro-uređajem), ili električno – po želji. Nakon sat vremena i kad se priključi struja, treba još samo svećenik da crkvu za ponijeti uredno osveti i blagoslovi – i gotov posao. Obiteljski obrtnici upravo očekuju placet od nadležnog vladike (biskupa) i sigurni su da će ga dobiti.
Zasigurno su u pravu, svaka crkva, pa i ta za ponijeti, pouzdan je izvor prihoda i milodara slugama Božjim. Već možemo zamisliti praktičku primjenu na terenu: vojska će se obradovati i naručiti model prilagođen novom tipu vojnog kamiona (čim ga budu kupili, što će potrajati), a u kamuflažnim bojama izvana. Proizvođači su već priopćili da je zanimanje veliko, ljudi bi htjeli takvu kapelicu na groblju, jer je jeftinija od ovih betonskih mauzoleja i pagoda koje sada grade. Netko hoće crkvu pored svoje vikendice, netko drugi u dvorištu obiteljske kuće.
Na izvjestan način to je napredak, do sada su se u Srbiji gradile betonske crkvetine modela Gračanica iz računala Peđe 'Isusa' Ristića (Auto-Cad), arhitekta koji je prvi uočio priliku i ponudio izbor: hoćete li nižu, a širu, ili višu, a užu? Te su crkve bile preskupe, naravno, a došla je i kriza...
Sve u svemu, vjera ostaje najbolji biznis; i tako već dvije tisuće godina.
