Komentatori PIŠE: DRAŽEN VUKOV COLIĆ

Godina koju su pojeli mjesečari

HDZ ima pravo kada se zaklinje da treba 'sačuvati Hrvatsku', ali Hrvatsku više nitko ne može spasiti od načina na koji ju je 'čuvao' HDZ. 'Dinamo' je ušao u Ligu prvaka, ali ne može nikoga pobijediti, Hrvatska je završila europske pregovore, ali tek treba dokazati punu europsku zrelost

Hrvatska nije Grčka, Italija ili Španjolska, Jadranka Kosor nije Berlusconi, Papandreu ili Zapatero, ali ni Zoran Milanović nije Lucas Papademos, Mario Monti ili Mariano Rajoy. U skromnoj ulozi rubne balkanske, srednjoeuropske i mediteranske zemlje, koja tek kuca na glavna europska vrata, hrvatski dugovi, nezaposlenost, recesija, korupcija i beskonačni politički skandali baš nimalo ne utječu na sudbinu eura, pa čak i poslovično kritični Der Spiegel još uvijek misli da Zagreb zaslužuje svoju teško stečenu europsku ulaznicu. U Hrvatskoj je sve gore, ali u trenutku kada Europa i Washington imaju mnogo važnijih briga, nikoga od najvažnijih i najvećih još ne brine previše što je i hrvatski javni dug stigao do granice opstojnosti (zajedno s državnim i bankarskim jamstvima i dugovima za izgradnju cesta, već se popeo na 57 posto BDP-a), što hrvatska nezaposlenost raste i u najboljim turističkim sezonama, što Hrvatska ne bilježi čak niti minimalni oporavak, i što već 15. ožujka sljedeće godine Hrvatska prolazi prvu ozbiljnu provjeru vlastitog kreditnog rejtinga, dok su i hrvatske obveznice već su sada dosegle kritičku granicu od sedam posto kamata.

Tako je Hrvatska već došla do samih granica (ili ih je već prekoračila) onih pokazatelja koji su izazvali opću europsku krizu, bez obzira što njezin javni dug nije prešao katastrofalne granice kao u Grčkoj, nezaposlenost premašila sve rekorde kao u Španjolskoj ili kamate na državne obveznice preskočile granice svake isplativosti, kao što to prijetilo Italiji. Prosjek hrvatskog javnog duga još je uvijek manji od prosjeka duga u eurozoni, ali Hrvatska se ne razvija, Hrvatska ne raste, Hrvatska ne provodi reforme, Hrvatska ne uvodi nove tehnologije, Hrvatska ne izvozi, Hrvatska ne privlači strane ulagače, a do dana ulaska u EU, Hrvatska mora dovršiti restrukturiranja i sanaciju brodogradilišta, pa ako se nastave sadašnji trendovi (15 do 17 milijardi kuna deficita u ovakvom državnom proračunu), Hrvatska će trebati 77, a ne samo sedam godina, da bi se ušla u zonu zajedničke europske valute, kao što to kaže Zdeslav Šantić, glavni ekonomist Splitske banke.

I tako i HDZ ima pravo kada se zaklinje da treba 'sačuvati Hrvatsku', a oporba propovijeda da treba 'imati plan', bez obzira što Hrvatsku više nitko ne može spasiti na isti način kao što ju je čuvao HDZ, a oporba tek treba dokazati da svoj svaštarski 'Plan 21' može i zna dopuniti pravim sadržajima, odlučnim potezima i dugoročnim vizijama. Hrvatska još nije na rubu bankrota - ona s ovom vrstom politike može preživljavati još tri do četiri godine, kako to misli Željko Lovrinčević, gospodarski savjetnik Jadranke Kosor, dok bivši Račanov ministar financija, Mate Crkvenac, tvrdi da je opće gospodarsko stanje lošije negoli je bilo 2000, dok je u međuvremenu opći standard pao za barem dvadesetak posto.

Nekada je dobro biti malen kada velike trese groznica, ali je vrlo loše, kada čak i ovakva Hrvatska, koja je, uz Sloveniju, nekada prednjačila u ovoj regiji, odjednom postala jedina u okružju koja se još koprca u raljama recesije. Mali nikada nisu tako opasni i zarazni kao što su to veliki (gospodarstvo Italije je treće u Europi) ali će već i prvim danom ulaska u EU i Hrvatska biti podvrgnuta istim strogim pravilima igre, kao što se to sada događa Grčkoj, Italiji i Španjolskoj, pa će i Zoran Milanović – ako se ostvare trenutne izborne prognoze - odmah nakon izbora morati otrčati u Bruxelles kao Monti ili u Luksemburg kao Papademos, dok će i svaka buduća vlada, baš kao i sve europske vlade, svoje proračunske snove morati prvo predočiti Europskoj komisiji, a tek onda Saboru, ukoliko se prihvate najstrože mjere koje već nagovještaju u Europskoj uniji.

Reuters
Na koljenima smo, baš kao Dinamo u Madridu
Tko će Hrvatima priznati sunovrat?


Novi španjolski premijer otvoreno priznaje da će baš u svemu slušati Bruxelles, a budućnost Španjolske otvoreno veže uz budućnost Frankfurta (financijski centar), dok se u Hrvatskoj sanja o ulasku u eurozonu bez dodatnih europskih obveza, kao da je cijela Hrvatska samo 'Mamićev Dinamo' koji je mislio pokoriti Europu vrstom igre s kojom tako nadmoćno trenutno gospodari Hrvatskom. No i u profesionalnom gospodarstvu, politici ili znanosti, baš kao u profesionalnom sportu, igrače prve lige lokalne stanodavke ne izbacuju iz podstanarskih soba, a mame im posuđuju za kavu. I tako se od javnog duga, do javnog nogometa, bjelodano dokazuje da je Hrvatska bespotrebno izgubila još jednu predizbornu godinu, budući da se ponovno raspravlja o prošlosti, a ne budućnosti, ideološkim raskolima, a ne o novom zajedništvu, bivšim zaslugama, a ne novim idejama, starim ljudima, a ne novim generacijama, okamenjenim strankama, a ne o novom ustrojstvu demokracije, uhićenjima i suđenjima, a ne o nezaposlenosti i investicijama. Dinamo je ušao u Ligu prvaka, ali ne može nikoga pobijediti, Hrvatska je završila europske pregovore, ali tek treba dokazati punu političku zrelost.

Dok se uzaludno tvrdi da će sve ostati kao što je bilo ('mi nećemo ukidati povlastice') ili maglovito obećava da će sve biti drukčije, no uz istu cijenu ('nećemo nikoga otpuštati'), cijela je ova godina u kojoj je već davno trebalo izaći na izbore, a glavne dnevne redove promijeniti bez ikakvog ostatka, potpuno zaludno potrošena kao sasvim promašena i beskorisna, u kojoj je samo volja za vlast, očuvanje privilegija i obrana lažne nevinosti, ovu zemlju pretvorila u zemlju političkog mjesečarenja, u kojoj odgovorni hodaju po vrhu krova s visoko ispruženim, a ipak praznim rukama, u uzaludnoj nadi da se nikada neće probuditi, i da im nitko neće prekinuti lažne i uzaludne snove. Na vrhu krova kao na vrhu svijeta, a zapravo u podrumu u kojem već caruju štakori.

Hrvatskoj nisu nametnuli stečajne upravitelje kao što su to učinili u Italiji i Grčkoj ili poduprli reformatore koji se prvenstveno oslanjaju na uvezenu pomoć, kao u Španjolskoj, ali Hrvatska tek očekuje one – bez obzira što su već odobrene sve kandidatske liste – koji će odmah nakon izbora priznati da se Hrvatska nalazi pred stečenim sunovratom, bez obzira što su obećavali u kičenim programima i planovima, govorili na predizbornim skupovima ili šarali u medijima. Ne bez optimizma, ali ipak u znaku gorkih istina. U tome je Zoran Milanović najsličniji novom španjolskom premijeru koji sve zna, ali još ništa ne želi otkriti, koji poziva na zajedništvo, ali ne spominje žrtve, koji ne oduševljava mase, ali ipak nudi sigurnost. Baš kao što se Rajoy okreće Europi, tako i Milanović zagovara otvorenu Hrvatsku, a ne lupa balkanskim vratima, bez obzira što mu nedostaje ono gospodarsko znanje, upravljačko iskustvo i europske veze koje već u velikoj mjeri imaju Monti, Papademos ili Rajoy.

Neki kažu da su i Milanović i Rajoy podjednako uporni i tvrdoglavi, pa i tajanstveni i neprozirni, ali to možda i nisu mane u osobito kriznim situacijama, kada će već poslije Nove godine trebati obuzdati novu koaliciju, potpisati stroge mjere štednje, mudro slijediti Berlin i Pariz, i pokrenuti novi razvoj, u mučnom sukobu s onima koji su zbilja prokockali Hrvatsku. U tome i ideološke razlike više ne čine presudne razlike, pa većina birača u većini odraslih zemalja, više vjeruje novim ljudima, negoli starim razlikama. Tako ni ova zemlja više ne može živjeti od politikantskog brbljanja i prijetećeg mahanja kažiprstom.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još